Glumac Dino Rogić dobio je dvije nove uloge koje su mu promijenile svakodnevicu. Dok se na privatnom planu prilagođava očinstvu, nakon što je sa suprugom Mirnom dobio kćerkicu Sofiju, na kazališnim daskama priprema ulogu u komediji 'Bog masakra', nastaloj prema tekstu francuske dramatičarke Yasmine Reze i u režiji Marijane Matoković, čija će se premijera održati 17. listopada u Kazalištu KNAP u Zagrebu
U predstavi Rogić utjelovljuje Alena, jednog od roditelja koji se, nakon sukoba njihove djece, s drugim bračnim parom pokušava dogovoriti oko nastale situacije, a ono što počinje kao civiliziran razgovor ubrzo se pretvara u verbalni okršaj. Uz njega u predstavi glume još Dunja Fajdić, Marko Hergešić i Iskra Jirsak. Dino je ovim povodom za Story govorio o predstavi, očinstvu i promjenama koje mu je donijela kći, ali i o svojem glumačkom putu te radu s Crvenim nosovima.
U Kazalištu KNAP uskoro vas gledamo u predstavi 'Bog masakra', u kojoj dva roditeljska para pokušavaju civilizirano riješiti sukob svoje djece. Što vas je prvo privuklo ovoj predstavi i vašem liku?
Upoznat sam bio s tekstom i odavno mi je bila želja zaigrati ga, naime Yasmina Reza ima nevjerojatan talent da ljude postavi u situacije u kojima se svi trudimo izgledati normalno, a onda nam malo pomalo skida sve maske. Tad možemo vidjeti da se ispod pristojnosti, dobrih namjera i naučenih društvenih pravila kriju naši strahovi, frustracije i ego.
Lik kojeg ja igram (Alen) zanimljiv je jer je iako poprilično drzak zapravo najdirektniji i najracionalniji lik. On se jednostavno ne želi pretvarati, ali u svijetu u kojem se svi pretvaraju iskače kao greška.
Predstava se bavi roditeljstvom, brakom, egom i granicom između pristojnog razgovora i potpunog kaosa. Koliko je, po vašem mišljenju, 'Bog masakra' zapravo ogledalo odraslih?
Mislim da je to ogledalo u kojem se nitko ne želi predugo gledati, ali u isto vrijeme bi se trebao pogledati. Djeca se posvađaju, a odrasli onda satima objašnjavaju tko je u pravu, tko je kriv i tko bi se trebao ispričati. U jednom trenutku više uopće nije važno što se dogodilo među djecom, nego tko će pobijediti u raspravi. Mi odrasli često mislimo da smo civiliziraniji od djece, a zapravo smo samo naučili bolje argumentirati vlastite ispade.
U predstavi glumite roditelja, a privatno ste se nedavno i sami našli u toj potpuno novoj životnoj ulozi. Je li vam dolazak kćerkice Sofie promijenio pogled na predstavu i teme kojima se bavi?
Apsolutno. Prije sam roditeljstvo u predstavi mogao promatrati prvenstveno kao glumac, kroz karakter, odnose i date situacije. Sada imam i jednu sasvim novu perspektivu. Kad dobiješ dijete, jednostavno se upali jedan novi zaštitnički instinkt koji mi je objasnio mnoge situacije u samoj predstavi koje mi prije nisu bile jasne, a samim time mi je donio nove slojeve za igranje.
Kažu da dolazak djeteta promijeni odnos između partnera. Je li se to pokazalo točnim i u vašem slučaju i, ako je, kako je dolazak Sofie promijenio vaš odnos sa suprugom Mirnom?
Promijenio se, i to na bolje, ne nužno na neki filmski, romantični način u kojem se samo gledamo preko dječjeg krevetića i shvaćamo koliko je ljubav velika. Dolazak djeteta promijeni svakodnevicu, prioritete i način na koji gledate jedno drugo. Odjednom ste zajedno u nečemu što je puno veće od vas dvoje, a pritom se morate snalaziti i u neprospavanim noćima, umoru i svim malim logističkim operacijama koje roditeljstvo nosi. Mislim da se odnos produbi jer partnera upoznate u nekim novim situacijama. Vidite njegovu nježnost, snagu, strpljenje, ali i trenutke kad mu je svega dosta.
Kako se vaš život promijenio otkako ste postali tata? Je li vas nešto u toj ulozi posebno iznenadilo, nešto za što vas nitko nije mogao pripremiti?
Preko noći se promijene prioriteti , ali i osjećaj i odgovornost naspram vremena. Nitko me nije mogao pripremiti na to da će me jedan osmijeh svaki put potpuno razoružati.
Već ste dvije godine dio Crvenih nosova, a vaš je klaunovski lik doktor Munjoz. Što vam je taj rad donio, i kao glumcu i kao čovjeku?
Donio mi je povratak u realnost i dodir s jednom stvarnošću koja me je do tog trenutka zaobilazila. Kao glumca me kompletira i daje sigurnost ,a kao čovjeku mi pruža jednu novu širinu i jača empatiju.
Publika vas i danas posebno pamti po Juri Penavi iz 'Na granici', a prije toga gledali smo vas i u 'Larinu izboru', 'Stelli' i 'Kud puklo da puklo'. Zašto vas posljednjih godina ima sve manje na televiziji?
Televizija mi je dala puno lijepih iskustava i ljudi koje i danas rado sretnem. Ne gledam na to kao na razdoblje koje je završilo, nego kao na dio puta. Volio bih ponovno raditi kvalitetne televizijske projekte, ali dogodilo se razdoblje kad me taj rad nije ispunjavao. U prethodnom razdoblju osobni i karijerni prioriteti su mi jednostavno bili na drugom mjestu.
Kada pogledate svoj put od 'Larinog izbora' i velikih televizijskih projekata do kazališta i rada s Crvenim nosovima, jeste li danas zadovoljni smjerom u kojem je krenula vaša karijera?
Jesam, premda bi bilo neiskreno reći da nikad ne razmišljam o tome što sam mogao drukčije napraviti. Isto tako smatram da su moji sadašnji projekti iako možda imaju užu publiku veći od tih televizijskih u kojima sam bio. Čovjek uvijek ima neku zamišljenu verziju života u kojoj je sve ispalo baš kako je planirao. Srećom, stvarni život uglavnom nema vremena pratiti naše planove.
Drago mi je što sam prošao različite svjetove, od televizije do kazališta i rada s Crvenim nosovima. Svaki od njih traži nešto drugo od čovjeka i u konačnici je važno da me to sve ispunjava.
Kada ste se pojavili na sceni, prozvali su vas 'hrvatskim Colinom Farrellom'. Od tih je usporedbi prošlo više od deset godina. Kako danas gledate na to? Smeta li vam kada vas ljudi i dalje tako opisuju?
Ne smeta mi, dapače, Colin Farrell je izvrstan glumac, pa mi je teško pronaći razlog za prigovor. Naravno, bilo je to simpatično razdoblje u kojem se tražila neka brza usporedba kako bi se opisalo novo lice.
Danas mi je draže da me ljudi prepoznaju po nečemu što sam napravio nego po tome na koga sličim. Ali nemam ništa protiv komplimenta, pogotovo ako dolazi uz dobru ulogu. A ako već moram sličiti nekome, Colin Farrell uopće nije loš izbor.
Što biste voljeli da vaša kći jednog dana zna o vama, a da to ne sazna iz novinskih tekstova, televizije ili tuđih priča?
Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer onda postoji mogućnost da će odgovor dobiti upravo iz novina.
Danas mi je draže da me ljudi prepoznaju po nečemu što sam napravio nego po tome na koga sličim. Ali nemam ništa protiv komplimenta, pogotovo ako dolazi uz dobru ulogu. A ako već moram sličiti nekome, Colin Farrell uopće nije loš izbor.