Ana Radišić o ljubavi, obitelji i novim životnim počecima: 'Pola mog srca pripada njemu'
Televizijska voditeljica i poduzetnica Ana Radišić otkriva zašto ju je susret s ocem na splitskim Novim horizontima posebno dirnuo te govori o ljubavi, obitelji i novim životnim počecima.Ponekad su upravo razgovori koje nismo planirali oni koji nas najviše dotaknu, a takvi su trenuci obilježili splitsko izdanje projekta Novi horizonti Ane Radišić, koji je prošlog tjedna ugostio više od 300 gostiju, a među kojima su bili Blanka Vlašić, Ana Gruica Uglešić, Aljoša Asanović, Tatjana Jurić i brojni drugi. U sklopu teme ‘Iskra koja pokreće sve’ podsjetili su na svoje priče o uspjesima, padovima i ponovnim dizanjima te vrijednostima koje ih vode kroz život. A koja je priča 38-godišnje Riječanke, televizijske voditeljice koja je karijeru započela u rodnoj Rijeci, a danas vodi svoj poslovni projekt koji je iz podcasta Putem oblaka prerastao u projekt Novi horizonti? Nekada lice s televizije, sada je uspješna poduzetnica koja i dalje sanja svoje snove o sreći, ljubavi i uspjehu.
Novi horizonti počinju onda kada se usudimo biti iskreni prema sebi. Jeste li vi iskreni prema sebi? Što biste mijenjali, što još niste izbrusili do željenog sjaja?
Mislim da je iskrenost prema sebi jedan od najhrabrijih, ali i najtežih životnih izbora. Izbor koji nam daje najveću slobodu na putu prema autentičnom životu. Bez opravdanja, bez uljepšavanja, priznati si neke stvari znači istinski živjeti. Živjeti s nesavršenostima. Prava snaga leži u tome da priznamo da nešto ne znamo ili ne možemo. Nekada sam mislila da moram neprestano brusiti svoje nesavršenosti, a danas sve više vjerujem da upravo one čine našu autentičnost. Nemam više potrebu postati savršena verzija sebe. Želim postati i ostati ona koja je mirna sa sobom.
Nakon dva dana razgovora, snažnih emocija, suza i smijeha što vam je ostalo kao najvredniji trenutak splitskog izdanja Novih horizonata?
Ljudi. Njihovi pogledi, zagrljaji, riječi koje možda nikada ne bi izgovorili da nisu osjetili da se nalaze u sigurnom prostoru. Posebno me dirne trenutak kada shvatim da je nečija priča dotaknula drugu osobu baš onda kada joj je to bilo potrebno. Kada netko u tuđoj ranjivosti prepozna vlastitu snagu. U tim trenucima ponovno osvijestim zašto sve ovo radim. Nisu to pozornica, svjetla, produkcija ni broj ljudi u publici. To je osjećaj povezanosti. Trenutak u kojem shvatiš da nitko od nas nije sam u svojim strahovima, pitanjima i životnim izazovima. Split mi je ostavio upravo taj osjećaj. Puno ljubavi, otvorenosti i neke posebne energije koju je teško opisati, ali je itekako možeš osjetiti.
Jesu li vas osobni neuspjesi tjerali naprijed ili ste ih teško prihvaćali?
Naravno da sam ih teško prihvaćala. Svjesnost o važnosti lekcija dođe tek s vremenom i odmakom. Bilo je razočaranja, pogrešnih procjena, odluka koje bih danas možda donijela drukčije. Bilo je i trenutaka u kojima sam sumnjala u sebe i pitala se jesam li na pravom putu. Ali s vremenom sam shvatila da nas neuspjesi ne definiraju. Definira nas ono što nakon njih odlučimo učiniti. Nekada sam ih doživljavala kao dokaz da nisam dovoljno dobra, a danas ih sve više promatram kao dio procesa. Neke su me stvari morale zaustaviti da bih bolje čula sebe. I možda je upravo to najveća lekcija: ne mora svako zatvoreno poglavlje biti poraz. Ponekad je to samo prostor za nešto što nam puno više pripada.
Tema Novih horizonata bila je ‘Iskra koja pokreće sve’. Što je danas vaša iskra i što vas pokreće kada entuzijazam splasne?
Ljubav. Ona je moj pokretač i moja najveća snaga, kada sam najsretnija, ali i najtužnija. Ona je moj plamen zbog kojeg sam ovdje. Kroz nju sam pronašla svoj put, a to su ljudi. Njihove priče, susreti, razgovori koji ostanu sa mnom dugo nakon što se kamere ugase. Pokreće me i velika znatiželja. Potreba da stalno nešto otkrivam, učim, upoznajem. I vjera da ono što radimo može imati smisla i izvan nas samih.Postoje, naravno, i dani kada nisam jednako motivirana. Postoje dani kada sam umorna, kada okolnosti nisu onakve kakvima sam se nadala, kada rezultati ne prate želju i kada mi je teško. Tada se pokušavam vratiti onome zbog čega sam uopće počela. Ne onome što moram napraviti, nego onome što me iskreno veseli i vraća na početne postavke. Mislim da nas kroz život ne može stalno nositi entuzijazam. Ponekad nas nose disciplina, odgovornost, ljubav i vrijednosti kojima vjerujemo. A iskra? Ona se uvijek nekako vrati kada živim u skladu sa sobom.
Koliko se vaš odnos prema uspjehu promijenio tijekom godina? Je li hobi postao posao ili je ova forma i dalje vaša ljubav kojom želite mijenjati stvari?
Jako se promijenio. Nekada sam uspjeh možda više povezivala s konkretnim rezultatima, ostvarenim ciljevima, projektima. Danas mi je puno važnije kako se osjećam na putu do njih. Jer kakav je to uspjeh ako u njegovu ostvarivanju izgubiš sebe? Novi horizonti nastali su iz ljubavi prema ljudima, razgovorima i pričama koje zaslužuju biti ispričane. Ta je ljubav i dalje temelj svega. Naravno da s vremenom dolaze i poslovna odgovornost, organizacija, financije, tim, odluke. Ideja koja je krenula iz srca postaje ozbiljan projekt. I to je divno, ali nosi i veliku odgovornost. Voljela bih da nikada ne izgubim onu početnu iskru zbog koje je sve nastalo. Novac je važan jer omogućuje održivost i razvoj, ali ne može biti jedini razlog zbog kojeg nešto stvaramo. Meni je najveća vrijednost kada nakon nekog razgovora netko kaže da je počeo drukčije gledati na vlastiti život. Kada pogledam tim koji je dao posljednji atom snage da iznese događaj, a osmijehom iz srca progovara ta ista ljubav. To je uspjeh koji se ne može izmjeriti nijednom brojkom.
Često slavimo rezultate, a rijetko govorimo o cijeni koju smo za njih platili. Što ste morali naučiti o vlastitim granicama?
Da nisam superžena. Iako sam se, priznajem, u nekim razdobljima ponašala kao da jesam. Kada nešto jako voliš, granice se lako zamagle. Posao više nije samo posao, ideje dolaze i usred noći, odgovornost nosiš sa sobom i kada bi trebala odmarati. Morala sam naučiti da ne moram svima biti dostupna, da ne moram na sve odgovoriti odmah i da odmor nije nagrada koju moram zaslužiti. Jednako tako, važna lekcija bila mi je priznati samoj sebi da se mogu osloniti na druge te da je nužno da to činim. Još to učim. Mislim da je ženama posebno ponekad teško priznati da ne mogu sve. A život nije natjecanje u izdržljivosti.Vjerujem da je upravo postavljanje granica čin poštovanja prema sebi, ali i prema ljudima koje volimo.
Tko vam je bio najveći oslonac u trenucima kada vam je bilo najpotrebnije ponovno pronaći sebe?
Vjerujem da nas u životu najviše oblikuju ljudi uz koje smijemo biti ono što jesmo. Bez uloga, bez očekivanja, bez potrebe da stalno budemo snažni. To je obitelj, to su prijatelji i moji suradnici koji su mi zaista postali obitelj. Jer sve što smo prošli na ovom putu zajedno izgradilo je moje neizmjerno povjerenje, duboku zahvalnost i povezanost. Takvi ljudi su oni koji nas poznaju i kada nismo u svom najboljem izdanju. Koji znaju prepoznati našu tišinu, koji nas ne pokušavaju odmah popravljati, nego jednostavno ostanu uz nas. Mislim da je to neprocjenjivo. Ponekad nam ne treba netko tko će nam dati odgovor. Treba nam netko tko će nas podsjetiti tko smo kada to sami na trenutak zaboravimo. I sve više vjerujem da je jedan od najvećih životnih privilegija imati nekoliko ljudi pred kojima ne moraš biti ništa drugo osim sebe.
Posebno emotivan trenutak bio je kada ste se obratili ocu u publici, koji je taj dan slavio rođendan. Jeste li bliski, putujete li često u Rijeku? Što ste mu kupili za rođendan?
Koliko god odrastali, stvarali svoje živote, putovali, gradili karijere, pred roditeljima uvijek nekako ostajemo djeca. Pola mog srca pripada njemu, pola mami. On je utkao ‘Split’ u mene i dio svog identiteta. Izgradio me, dao mi korijene da danas čvrsto stojim na svoje dvije noge. Odrastanjem sam sve svjesnija prolaznosti života pa se uistinu trudim biti prisutna i imati što je moguće više naših obiteljskih trenutaka. Dio godine u Rijeci, a dio u Dalmaciji.
Publika vas poznaje kao voditeljicu koja daje prostor sugovornicima. Kakvi ste privatno? Zašto ste zatvoreniji kada je riječ o vlastitom životu?
Privatno sam i ona koja sluša i ona koja priča. Jako volim ljude, njihove priče i razgovore koji idu ispod površine. Ali isto tako volim svoje trenutke tišine i privatnosti. Ti trenuci moj su punjač baterija. Jednako tako, mislim da postoji velika razlika između autentičnosti i potrebe da sve dijelimo javno. To što sam otvorena prema ljudima i njihovim pričama ne znači da svaki dio mog života mora biti dostupan svima. Neke stvari jednostavno volim sačuvati za sebe i ljude kojima pripadaju. Svete su upravo time što su samo naše.
Jeste li zaljubljeni, u nekog opipljivog? Ne mislimo na putovanja, život i lijepe stvari!
Ono što mogu reći jest da jako vjerujem u ljubav. U onu koja te ne sputava, nego ti daje prostor. U kojoj možeš biti svoja bez potrebe da se smanjuješ ili mijenjaš kako bi nekome bila dovoljna. U onu koja ti daje krila za let i čini te još boljom osobom! U takvu ljubav? Zaljubljena sam!
Što su za vas ljubav, partnerstvo i intimnost? Mora li sve biti savršeno?
Baš suprotno. Mislim da ljubav počinje ondje gdje prestaje potreba za savršenstvom. Kada nekoga možeš vidjeti u njegovoj cjelovitosti, sa svim njegovim strahovima, nesigurnostima, manama i ljepotom, i svejedno ga birati. Za mene je partnerstvo prostor sigurnosti, povjerenja, slobode i zajedničkog rasta. Ne vjerujem u odnose u kojima se ljudi moraju odreći sebe da bi ostali zajedno. Vjerujem u one u kojima jedno uz drugo postaju još više ono što jesu. Intimnost mi nije samo fizička bliskost. Ona je i u razgovorima koje ne vodiš sa svakim, u tišini koja nije neugodna, u osjećaju da ne moraš objašnjavati baš svaku svoju emociju. I ne, ne mora biti savršeno. Dapače, mislim da su najljepše stvari u životu često upravo one nesavršene, ali stvarne.
Kada biste svakoj ženi koja prolazi razdoblje sumnje, promjene ili novog početka mogli uputiti samo jednu poruku, što biste joj rekli?
Da ne mora imati sve odgovore da bi napravila prvi korak. Mislim da previše vremena provodimo čekajući pravi trenutak. Da budemo spremnije, hrabrije, sigurnije, uspješnije. Da nestane strah. Da se sve posloži. A život se događa upravo sada. Voljela bih da svaka žena zna da smije promijeniti mišljenje, krenuti ispočetka, odabrati drukčiji put. Da nije zakasnila. Da njezina vrijednost ne ovisi o tome koliko je postigla, koliko je drugima dala ili koliko je očekivanja ispunila. I da ne mora uvijek biti snažna. Ponekad je najveća hrabrost priznati sebi da želiš nešto drugo. Novi horizonti ne počinju onda kada nam život postane savršen. Počinju onda kada se usudimo vjerovati da zaslužujemo živjeti iskreno, u skladu sa sobom.
Jeste li se odmorili na Visu, gdje ste pobjegli napuniti baterije za sljedeće projekte?
More i obitelj uvijek me vrate sebi. Vis je moje posebno mjesto.Ovi dani bili su rezervirani za masline i obitelj. Postoji nešto posebno u toj jednostavnosti. Usporiti, maknuti se od rasporeda, telefona, obaveza i ponovno primijetiti male stvari koje nam u svakodnevici često promaknu. Osjećati prisutnost i ljubav obitelji. Takvi me trenuci podsjećaju da život nije samo ono što stvaramo i postižemo, nego i ono što uspijemo osjetiti usput. Uživala sam u trenutku, bez stalne potrebe da već razmišljam o sljedećem. Jer ponekad su upravo najljepši novi horizonti oni koje otkrijemo kada napokon zastanemo. Uz najmilije.