nevjerojatna priča

Tijelo prve dame nestalo iz mrtvačnice, nađeno 16 godina kasnije na drugom kontinentu: Kad su otvorili lijes - šok

Od priče o njenom životu, šokantnija je samo priča o onome što se događalo s njenim tijelom nakon smrti.
Foto: Universal History Archive/Universal Images Group / Universal images group / Profimedia

Evita Perón bila je jedna od najvoljenijih žena u argentinskoj povijesti, ali i jedna od najkontroverznijih političkih figura svojeg vremena. Njezin život obilježili su veliki usponi, borba za siromašne, političke ambicije i dramatični preokreti. Ipak, ono što se dogodilo nakon njezine smrti 1952. godine bilo je gotovo nevjerojatno. Njezino balzamirano tijelo nestalo je bez traga, a godinama se nije znalo gdje počivaju njezini posmrtni ostaci. Iza svega se krila tajna koja je desetljećima zbunjivala javnost, dok su se u međuvremenu pojavile i tvrdnje o medicinskom zahvatu kojem je navodno bila podvrgnuta pred kraj života.

Tijelo Evite Perón ukrala je argentinska vojna hunta 1955. godine kako bi spriječila da njezin grob postane svetište i simbol otpora za njezine pristaše. Nakon svrgavanja njezina supruga, predsjednika Juana Peróna, vojni vrh strahovao je da bi njezino balzamirano tijelo moglo potaknuti pobunu radničke klase.

Tijelo je najprije mjesecima skrivano u kamionima, skladištima i iza filmskog platna u Buenos Airesu. Vojnici zaduženi za njegovo čuvanje često su pokazivali znakove paranoje i opsesije, što je dovelo do dodatnih incidenata.

Foto: The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia

Godine 1957. tijelo je brodom prebačeno u Italiju pod lažnim imenom María Maggi de Magistris. U tajnosti je pokopano na groblju u Milanu, gdje je ostalo sljedećih četrnaest godina.

Na milanskom groblju od 1957. godine nalazio se grob s imenom María Maggi de Magistris. Petnaestak godina poslije otkriveno je da je ondje zapravo bila pokopana Evita Perón, najpoznatija argentinska prva dama, čije je balzamirano tijelo još 1955. godine nestalo iz sjedišta sindikalne središnjice u Buenos Airesu.

U Argentini, gdje su se nakon njezine smrti stvarali dugi redovi pred lijesom s njezinim posmrtnim ostacima, pitanje kamo je odnesena godinama je zbunjivalo javnost. Odgovor se nalazio pod talijanskom zemljom, pod imenom izmišljene Talijanke koja je, prema priči osmišljenoj kako bi se prikrio Evin nestanak, život provela u Argentini, ali je inzistirala na tome da bude pokopana u domovini.

Tijelo omiljene argentinske prve dame nestalo je nakon puča u rujnu 1955. godine, kojim je svrgnut njezin suprug, predsjednik Juan Domingo Perón. Španjolski anatom Pedro Ara balzamirao je Evino tijelo nakon njezine smrti tri godine ranije, a ono je bilo pohranjeno u zgradi Opće konfederacije rada, poznate pod kraticom CGT. Ondje je trebalo ostati do završetka spomenika, u grobnici u kojoj bi bilo trajno izloženo.

Liječnici su skrivali što se događalo pred kraj njezina života

Dok se jedna tajna mogla razriješiti otvaranjem groba, druga je ostala zabilježena u svjedočanstvima liječnika, starim snimkama i fotografijama nastalima pred kraj njezina života. Eva Perón umrla je 26. srpnja 1952. godine, u dobi od samo 33 godine, od uznapredovalog raka vrata maternice. U studenome 1951. godine operirao ju je američki kirurg George Pack u bolnici u Avellanedi. Njegovo sudjelovanje držano je u tajnosti, a javnost je mjesecima o njezinu zdravstvenom stanju znala mnogo manje nego što se moglo naslutiti iz njezinih sve rjeđih javnih nastupa i naglog mršavljenja. Kasnije se pojavila priča da je otprilike u to vrijeme bila podvrgnuta lobotomiji, no te glasine nikada nisu službeno potvrđene.

Neurokirurg Daniel Nijensohn i njegovi suradnici u radu objavljenom 2012. godine u časopisu World Neurosurgery usporedili su iskaze liječnika Georgea Udvarhelyija s drugim svjedočanstvima, fotografijama i rendgenskim snimkama lubanje, na kojima su uočili promjene koje odgovaraju tragovima takvog zahvata. Zaključili su da postoje indicije da je Eva u završnoj fazi bolesti bila podvrgnuta prefrontalnoj lobotomiji kako bi joj se ublažili bol, tjeskoba i uznemirenost.

Nijensohn je 2015. godine iznio i dalekosežniju pretpostavku da je zahvat mogao biti pokušaj utjecaja na njezino ponašanje u vrijeme napetosti unutar peronističkog pokreta. Međutim, ta se tvrdnja temelji na posrednim dokazima, dok je službeni uzrok smrti Eve Perón i dalje rak koji je metastazirao.

Od siromašne djevojke do najmoćnije žene Argentine

Tužan kraj i sve što se događalo nakon njezine smrti bili su svojevrstan nastavak gotovo filmske životne priče Evite Perón. Kada je 1935. godine stigla u Buenos Aires, tada petnaestogodišnja Eva Duarte imala je malo toga što bi joj moglo otvoriti vrata gradskih kazališta. Rođena je 7. svibnja 1919. godine u okolici Los Toldosa, kao najmlađe od petero djece Huane Ibarguren i Juana Duartea. Nakon očeve smrti obitelj je živjela skromno, a preseljenje u Junín prethodilo je Evinom odlasku u glavni grad. Gluma joj je nudila mogućnost da sama zarađuje u gradu u kojem su je u početku čekale tek manje uloge i nesigurni angažmani.

Na radiju je s vremenom postigla ono što joj je izmicalo na filmu i u kazalištu. Dobila je redoviti angažman i publiku koja ju je prepoznavala po glasu. Kako u njezinoj biografiji To Be Evita navodi Noemí Castiñeiras, na postaji Radio Belgrano glumila je u dramatizacijama života poznatih žena, godinama prije nego što će njezin vlastiti život postati predložak za romane, filmove i mjuzikl. Iskustvo pred mikrofonom ostalo je vidljivo i nakon njezina ulaska u politiku. Znala je zastati, pričekati odgovor publike, a zatim sljedeću rečenicu izgovoriti tonom kojim se na radiju razgovaralo s nekim koga govornik nikada neće vidjeti, ali tko ipak ima osjećaj da je poruka namijenjena upravo njemu.

U siječnju 1944. godine razoran potres pogodio je San Juan, a u akciju prikupljanja pomoći uključili su se glumci, pjevači i radijske zvijezde. Eva je bila među njima. Tada je upoznala pukovnika Juana Dominga Peróna, koji je vodio resor rada i socijalne skrbi te već gradio veze sa sindikatima. Ona je imala 24 godine, on 48, a iza sebe je imao brak koji je završio smrću njegove prve supruge.

U listopadu 1945. godine Perón je nakratko pritvoren, a radnici su se 17. listopada okupili na Trgu Mayo i zatražili njegovo oslobađanje. Kasnija legenda pripisala je Evi organizaciju okupljene mase, iako povijesni izvori njezinu tadašnju ulogu opisuju mnogo skromnije. Vjenčali su se ubrzo nakon njegova oslobađanja, a Perón je sljedeće godine pobijedio na predsjedničkim izborima.

Njegova partnerica u javnosti je za jedne bila predsjednikova supruga, a za druge jednostavno Evita. Posebno se obraćala radnicima koje je peronistički pokret nazivao descamisados, odnosno onima bez košulja. U zemlji u kojoj je odjeća jasno odavala društveni položaj, pogrdni naziv postao je ime pod kojim su se radnici prepoznavali na skupovima. Dok je Juan Perón s vrha države pregovarao sa sindikatima, Eva je s njihovim predstavnicima održavala vlastite veze, primala delegacije i posredovala u radnim sporovima. Upravo je ondje, uz pomoć zaklade i ženske stranačke organizacije, izgradila političku moć koja je nadilazila ceremonijalne dužnosti prve dame.

Tu je moć pokazivala i na putovanjima na koja je odlazila bez supruga. Na europskoj turneji 1947. godine, nazvanoj, kako piše Muzej Evite, Turneja duge, dočekao ju je španjolski diktator Francisco Franco, a u Vatikanu ju je primio papa Pio XII. Za Buenos Aires to je bila prilika za predstavljanje vanjske politike, dok je za tada diplomatski izoliranu Francovu Španjolsku posjet iz Argentine imao vlastitu političku vrijednost.

Na put je Eva ponijela odjeću argentinskih modnih kuća, među ostalim i haljinu Bernarde Meneses za audijenciju kod pape. Kasnije je za svečane prigode nosila i kreacije Christiana Diora i Jacquesa Fatha. U Buenos Airesu neke su modne kuće izbjegavale javno govoriti da je odijevaju kako ne bi izgubile klijentice iz društvenih krugova koji su je prezirali.

Foto: / Everett / Profimedia

Zaklada koja je nosila njezino ime, osnovana 1948. godine, pretvorila je pojedinačne susrete i molbe u razgranatu mrežu socijalne pomoći. Gradila je i opremala ustanove, osnivala domove i škole te dijelila lijekove, odjeću i igračke. U jednom od prihvatilišta u Buenos Airesu, u kojem se danas nalazi Muzej Evite, žene i djeca privremeno su dobivali smještaj. Prostor je bio uređen s pažnjom kakva se u tadašnjim dobrotvornim ustanovama rijetko mogla očekivati. Važan dio Evinog šarma bio je upravo u tome što je ljudima koji su dolazili po pomoć davala do znanja da imaju pravo očekivati i pristojne uvjete. Korisnicima zaklade ostajala su i mnogo konkretnija sjećanja, na krevet u kojem su mogli prespavati ili bolnicu u kojoj su se mogli liječiti.

Način na koji je zaklada dolazila do sredstava izazivao je polemike, uključujući optužbe da su pojedini donatori bili izloženi pritisku. Dobrotvorni rad odvijao se, uz to, uz intenzivnu propagandu vlasti, koja je sužavala prostor kritičkom novinarstvu. Povjesničar James Cane u knjizi The Fourth Enemy opisuje kako je vlada koristila kontrolu distribucije novinskog papira i administrativne mjere protiv oporbenih listova. Jedan od najpoznatijih slučajeva bila je eksproprijacija dnevnika La Prensa 1951. godine i njegovo prepuštanje sindikalnoj središnjici. U sukobu koji je prethodio preuzimanju lista Juan i Eva otvoreno su podržali prodavače novina u njihovu sporu s vlasnicima.

Kada je 1947. godine donesen zakon kojim su Argentinke na nacionalnoj razini dobile pravo birati i biti birane, iza njega su već stajala desetljeća rada zagovornica ženskog prava glasa. Eva je kampanji dala prostor na radiju i političku težinu prve dame, a dvije godine kasnije, osnivanjem Ženske peronističke stranke, organizirala je mrežu podružnica u kojima su žene vodile sastanke, učile čitati i pisati te se pripremale za izbore. Stranka je njihovu novu ulogu povezivala s odanošću Perónu, ali mnoge su upravo kroz te podružnice prvi put sudjelovale u političkoj kampanji ili govorile pred ljudima, poslovima koje su dotad uglavnom prepuštale muškarcima.

Foto: Keystone Press Agency / KEYSTONE-SDA-ATS AG / Profimedia

U kolovozu 1951. godine sindikalna središnjica na širokoj aveniji 9. srpnja sazvala je skup na kojem je od Eve zatraženo da se kandidira za potpredsjednicu. Na snimkama s tog događaja čuje se kako je okupljena masa požuruje da prihvati kandidaturu, dok ona pokušava dobiti vrijeme za odgovor. Imala je potporu sindikata, a mogućnost da se nađe na korak od predsjedničke pozicije izazivala je otpor u vojnim krugovima. Istodobno je bila teško bolesna. Devet dana nakon skupa, 31. kolovoza, putem radija objavila je da odustaje od kandidature.

Na dan izbora, 11. studenoga 1951. godine, više od tri i pol milijuna Argentinki prvi je put glasalo na nacionalnim izborima. Eva je svoj glasački listić predala iz bolničkog kreveta u Avellanedi, nekoliko dana nakon operacije. Bio je to jedini put da je glasala. U lipnju sljedeće godine pojavila se uz supruga na dan kada je preuzimao drugi predsjednički mandat, a 26. srpnja na radiju je objavljeno da je preminula.

Gdje je završilo tijelo Evite Perón?

Kada je Evin lijes 1971. godine izvađen iz milanskog groba, predan je Juanu Perónu u Madridu, gdje je živio sa svojom trećom suprugom Maríjom Estelom Martínez, poznatijom kao Isabel. Tijelo je ostalo u Španjolskoj i nakon što se Perón prvi put vratio iz egzila 1972. godine, kao i kada je sljedeće godine ponovno postao predsjednik.

Foto: The John Barrett Collection / M / Mary Evans Picture Library / Profimedia

Nakon njegove smrti u srpnju 1974. godine predsjedničku dužnost preuzela je Isabel, a u listopadu je peronistička gerilska organizacija Montoneros ukrala iz grobnice tijelo bivšeg predsjednika Pedra Eugenija Aramburua i kao uvjet za njegov povratak zatražila da se Evita vrati u zemlju. Isabel je pristala pa su Evini posmrtni ostaci stigli u Argentinu 17. studenoga 1974. godine.

S aerodroma su prevezeni u predsjedničku rezidenciju Quinta de Olivos, gdje je restaurator Domingo Telechea zatekao, među ostalim, teško oštećena stopala. Nakon što je završio svoj posao, Evin je lijes nakratko ponovno izložen javnosti, otvoren i postavljen pokraj zatvorenog lijesa njezina supruga.

Kripta u Olivosu bila je samo privremeno rješenje. Isabel je najavila da će Evini posmrtni ostaci ondje počivati uz Juanove dok se ne izgradi zajedničko počivalište u sklopu nacionalnog spomenika nazvanog Oltar domovine. Spomenik nikada nije dovršen.

Nakon što je vojna hunta u ožujku 1976. godine svrgnula Isabel, prihvatila je molbu Evininih sestara pa je Evita u listopadu pokopana u obiteljskoj grobnici Duarte na groblju Recoleta u Buenos Airesu. Juanov lijes premješten je na groblje Chacarita, odakle su njegovi posmrtni ostaci 2006. godine premješteni u mauzolej u San Vicenteu.