Puni školski sat trebao je u čaši Malvaziji 2015. Amfora Marina Markežića Kabole iz Momjana da se iskaže u punoj snazi. Čim ga je potočio, miris i okus su izazvali smiješak, a ubrzo i pohvale, no Marino je samo dodao: "Pričekajte malo!". I pričekali smo. Odlično vino prodisalo je 45 minuta u čaši i postalo fenomenalno: iznenadilo je divnim, nježnim mirisom najfinijeg duhana, a okus je bio kompleksan, pun, dugotrajan, gotovo vječan...
Kabola je prvi u Hrvatskoj odnjegovao vino u amfori. Bila je to malvazija iz 2003. godine. Dvije godine potom napravio je, kaže, prvu dobru malvaziju iz amfore, a slijedile su 2006. i 2007., svaka bolja od prethodne.
"Nije bilo lako s tim vinima. Ljudi ih nisu htjeli piti, a nismo mogli dobiti ni dozvolu za prodaju. Takva bijela vina imaju jaku boju i nisu sasvim bistra i to nam nisu mogli oprostiti na zavodu. A sad ih izvozimo i u Kanadu", objašnjava Marino.
Za njegova vina iz amfora pročulo se širom vinskog svijeta u ožujku 2019. godine. Na svjetskom prvenstvu sommeliera u belgijskom Antwerpenu troje finalista trebalo je tada prepoznati četiri vina koja su dobili u čaši, a među njima bila je i ta malvazija. I nisu je prepoznali, što ne treba čuditi. Pitanje je gdje bi je mogli i kušati. Vinarija Kabola nije mala za naše prilike, ali Hrvatska je mala vinska zemlja u svjetskim razmjerima i malo koji sommelier će na svjetskom prvenstvu očekivati hrvatska vina. Nekoliko mjeseci poslije, u pregledu hrvatskih i slovcenskih vina, kritičari britanskog časopisa Decanter Kabolinoj Amfori 2015. dodijelili su 95 bodova od mogućih 100.
Pri proizvodnji vina iz amfora kožice bobica grožđa mjesecima se namaču u vlastitom soku, a preša se tek na proljeće. Nakon toga ta vina odležavaju najmanje godinu dana u velikoj drvenoj bačvi pa sazrijevaju u boci. Da je to iznimno važan dio školovanja vina, naučili smo kušajući i Amforu iz 2009. godine. Sad je u punoj snazi, a i ostat će tako. Savršeno se zaokružila, a svježine još ima i naprosto se ne vidi što bi se sljedećih nekoliko godina moglo dogoditi da joj kvaliteta počne padati. Takva vina dugo nastaju pa dugo i traju. Ukopane glinene amfore su odličan medij za njegovanje vina zato što su vanjski utjecaji svedeni na minimum. No s maceracijom bijeloga grožđa, što je stručan naziv za držanje bobica u vlastitom soku, igrao se i prije amfora. Kaže da je tako vježbao, a igra se i danas i ta vina prodaje pod etiketom Unica. Pokraj vinarije ima osam ukopanih amfora, a plan mu je spustiti ih u podrum gdje će biti mjesta za ukupno 24.
U amfori je prvi odnjegovao i teran, bila je to berba 2015., a vino je odlično. Jako, jako dobar mu je i pjenušac RE od malvazije chardonnayja i crnog pinota, koji je tri i pol godine odležavao na kvascima tijekom druge fermentacije u boci, očaralo nas je i vino Dolce od muškata momjanskog, a još i više mala podrumska tajna: muškat iz amfore. Ne treba pisati o njemu, rekao je, ali vino koje je još u bačvi ima takav potencijal da će se o njemu pisati jako puno. Za dvije, tri, četiri godine...
Obitelj Markežić uzgaja lozu i proizvodi vino od 1891. Slave, dakle, 130. obljetnicu vinarije.
"Ima još koja boca momjanskog muškata iz 1891. u arhivi, no vinski brend Kabola, što je stari obiteljski nadimak, utemeljili smo 1981. Tad je otac počeo buteljirati vina za restoran u Kremenju pokraj Momjana koji smo otvorili nekoliko godina prije. Odlično smo poslovali zahvaljujući Talijanima srednje klase. Njima je vrhunska hrana u Italiji bila preskupa, a kod nas su dobili istu kvalitetu za manje novca", priča Marino.
U tom je restoranu poslužen i najveći bijeli tartuf na svijetu. Imao je 1,31 kilogram, a pronašli su ga Giancarlo Zigante i njegova kujica Diana u studenom 1999. Marino ga je otkupio, a njegova ekipa pripremila i poslužila gostima. Veliki bijeli ušao je i u Guinnessovu knjigu rekorda.
Proizvodnja vina tražila je sve više vremena i Marino joj se sasvim posvetio. Kupio je staru kuću koja je 40 godina bila napuštena, obnovio je i pretvorio u vinariju. Okolnim gospodarskim zgradama spasa nije bilo, no sagradio ih iznova je na stari način, tako da se ni ne vidi razlika. Oko vinarije je 10 hektara vinograda i imanje je prekrasno. Još toliko vinograda ima na drugim lokacijama, a dominantne sorte su domaće, malvazija istarska, teran i muškat momjanski. Sam nema favorita među njima, a od svake radi nekoliko vina različitih stilova. Ima i međunarodnih sorata te velike planove, a veseli ga i što od prošle godine u vinariji radi i kći Ana koja je završila dizajn. Druga kći, Martina, živi sa suprugom u Njemačkoj.
Na Kaboli se vidi da mu odgovaraju "klime" u vinogradu, podrumu pa i kušaonici. Izgleda sve mlađe, ali ne dolazi u pitanje legendarna rečenica koju mi je jednom rekao: "Kad sam bio mlađi, uživao sam u mladim, svježim vinima i volio mlađe žene. Sad volim ozbiljnije žene i složena vina!".
Šarmer u najboljim godinama ima dovoljno iskustva da zna kako se sve može kupiti osim vremena. Posebno to vrijedi u ljubavi i vinarstvu. Uostalom, i vinarstvo je ljubav.