Hrvatska ima četiri vinske regije, s raznolikim klimama i tlima te posebnim sortama i ljudima, a svaka je odlično odredište za vinsku posjetu tijekom "svojeg" godišnjeg doba. Kako je počelo cijepljenje protiv pošasti koja nam već gotovo godinu dana ograničava kretanje, možemo se nadati da ćemo se za dva-tri mjeseca vratiti barem donekle normalnom životu pa i putovati, a proljeće je pravo vrijeme za odlazak u Istru i Kvarner.
Mlade i svježe malvazije iz prošlogodišnje berbe taman će stasati, one zrelije iz 2019. bit će i dalje u punoj snazi, a obje su odlične prijateljice jelima s divljim šparogama. Lanjske malvazije jednostavnijim fritajama, rižotima i tjesteninama, a preklanjske, slasnijeg okusa i bogatijeg mirisa, zeleno-plavim kombinacijama kontinentalnoig i obalnog dijela Istre: plodovima mora s tom neuglednom samoniklom biljčicom prepunom sastojaka koji čiste naš organizam. Naravno, da malvazije, bez obzira na dob, pristaju gomili najrazličitijih jela od namirnica iz mora i s kopna, ali za ozbiljnije mesne obroke trebat će dobar teran. Kod njega ćemo mladim nazvati onaj iz 2019. i uživati u njemu uz gulaše i žgvacete, a zreliji, mahom odležani u drvenim bačvama, fini su uz steakove.
Rade istarski vinari, naravno, odlična crna vina i od internacionalnih sorata, no šteta je u Istri ne uživati u istarskima. Kvarner se vinski dosta razlikuje od Istre, iako su u istoj regiji. Klima i hrana malo su mediteranskije, a vina vitkija. Žlahtina je bijela kraljica, a sansigot ili sušćan crveni kralj, a treba spomenuti i da je na Krku najsjeverniji vinograd plavca malog. Vino je vrlo dobro, iako poprilično drukčije, nježnije nego što su plavci s juga.
Vruće ljeto lijepo je provesti u svježijim krajevima, gdje su svježija, štoviše osvježavajuća i vina, a kod nas je to sjeverozapadna Bregovita Hrvatska. Rajnski rizling, crni pinot i pjenušci vode kolo u Zagorju, Međimurju, Prigorju, na Plešivici... Prekrasni su to bregi, vinogradi rastu u amfiteatrima, podrumi su puni vina, a ljudi punog srca. Šetnje s čašom i šeširom koj štiti od sunca prekrasne su, a hrana domaća. Pridodaju li se spomenutim podregijama Moslavina i ozaljski kraj, gotovo se svaki ljetni vikend može provesti negdje drugdje, a vina vrijedna pozornosti su i ona od škrleta te moslavca, kojeg više ima u Međimurju, zovu ga pušipel, nego u Moslavini iz koje potječe. Zagorje, pak, daje najbolja hrvatska predikatna vina, kiseliše su dakle zamijenili slatkiši, a ima i rijetko, a fenomenalno vino od sorte sokol. Treba znati i da sortu gouais blanc ili weißer heunisch, koja je roditelj chardonnayja i još desetaka drugih, smatramo zagorskom i zovemo belina, bijela velika ili stara zagorska (krapinska) belina. Trs su naši stručnjaci pronašli u vinogradu čiji je vlasnik bio Ljudevit Gaj.
Jesen je lijepa svuda, ali najljepša u Slavoniji i Podunavlju. Smatramo ih ravničarskim dijelom Hrvatske, no tamošnji brežuljci, brda pa i planine prepuni su vinograda u kojima vlada graševina, a posebnu pozornost treba posvetiti i frankovki. Obje sorte možemo smatrati autohtonim, nastale su na području države u kojoj smo i mi bili stoljećima i ne znam zašto to izbjegavamo. Problem su u jesen komarci, ponekad se ne može spavati zbog rike jelena, ali definitivno se isplati malo žrtvovati. Krndija, Papuk i Psunj su najstarije stijene na području Hrvatske, što vinima daje jedinstvenu mineralnost. Lijepo je znati i da dio baranjskih vinograda raste na saharskom pijesku koji su desecima tisuća godina preko Mediterana donosili vjetrovi s juga. Tu su se sudarali s hladnim zapusima sa sjevera i prosipali pijesak pa stvorili Banovo brdo ili Bansku kosu, jedan od najboljih hrvatskih vinogradarskih položaja. I kad prođe jesen, vrijeme je za posjet Dalmaciji.
I tamo pada snijeg. Nema ga svake godine, nema ga, ni kad padne, dovoljno za skijanje i sanjkanje, no prekrasno je vidjeti čokote plavca malog prekrivene tim bijelim pokrivačem. Dobri ljudi poslali su mi fotografije zabijeljenog Dingača 2009. godine i od tad čekam da se to ponovi pa odjurim dolje i provjerim je li u stvarnosti jednako atraktivno kao na fotografijama. Jedinstven je doživljaj i loviti ribe u zimi ponekad potopljenim vinogradima vrgoračkoga kraja. Nakon što se obere grožđe, izliju se rijeke pa ribari zamijene vinogradare i "beru" ugore, gobice i plotice
A i iz podruma u Svetoj Nedilji na Hvaru gledaju se ribe. Pod površinom mora je, ispod restorana, ima velik prozor i vinom koje u njemu odležava može se nazdraviti kojem šparu, knezu, arbunu... Plavac mali crni najznačajnija je dalmatinska sorta, autohtona, kao i deseci drugih. Gotovo da svaki škop ima neku svoju sortu. Od bijelih svakako treba istaknuti pošip, grk, malvasiju dubrovačku, maraštinu, vugavu, zlataricu, kujundžušu, a među tamnima babić, crljenak ili tribidrag, lasinu, plavinu ili plavku... Isplati se potražiti i bijeli plavac, postoji taj prirodni mutant koji se zove plavac mali sivi, ali i crni pošip koji s bijelim dijeli samo dio naziva. Zimi u Dalmaciji valja računati da se nećete moći vratiti kući, s otoka zbog valova, a s kopna zbog vjetra. No to i ne mora biti loše. Ljude dobre volje kao goste će u svakom dalmatinskom mjestu uvijek rado primiti.