Hamburger, cheeseburger i fishburger ili neuburger, blauburger i goldburger, prava su "polilema", to je valjda dobra riječ za nedoumicu koju ne možemo nazvati dilemom zato što u igri nisu dva pojma, nego ih je šest. Vinska trica uoči 1. travnja, dana šala i sitnih podvala, traži odgovor na pitanje jesu li bolji burgeri koji se jedu, oni koji se piju, ili je najbolje kombinirati ih. Ako je glavni dio popularnog brzog obroka mesni, u originalu je riječ samo o junetini, a kod nas se zbog sočnosti i boljeg okusa često umiješa i malo svinjetine, pristajat će mu lakše i svježe crveno vino kakvo daju mješavine u kojima ima i blauburgera. Cheeseburgeru se može pridružiti goldburger, bijela sorta punog tijela i s malo kiselina, a riba koju koriste za fishburgere uglavnom je bijela pa će u ovoj ponudi izmišljenog lanca restorana brze hrane WineDonald's tražiti i bijelo vino poput neuburgera.
Među rijetkim rijetkim svjetskim sortama loze za koje se zna tko ih je i kad počeo uzgajati za proizvodnju vina je neuburger, prirodni križanac crvenog veltlinca i zelenog silvanca. Tad nepoznate trsove sredinom 60-ih godina 19. stoljeća na lijevoj obali Dunava u Oberarnsdorfu u danas glasovitoj austrijskoj vinskoj regiji Wachau pronašli su vinari Chrisoph Ferstl i Franz Marchendl. Razmnožili su ih, nekoliko godina eksperimentirali s njima pa 1872. posadili ozbiljniji vinograd i počeli proizvoditi vino. Njihovi su nasljednici tad još neimenovanu sortu presađivali na desnu obalu Dunava oko mjesta Spitz gdje je bilo puno dvoraca, odnosno burgova, pa je sorta dobila današnji naziv neuburger. Danas ga u Austriji najviše ima južno od Beča, a kod nas je prilično rijedak. Vina samo od neuburgera najviše rade na Plešivici, a izvan nje najpoznatiji je i najdostupniji neuburger Vlade Krauthakera iz Kutjeva. To je vino zlatne boje, nježnog mirisa i čvrstog tijela s lagano orašastim i blago začinjenim okusom.
Goldburger će nagodinu proslaviti 100. rođendan. Sortu je "napravio" Fritz Zweigelt 1922. u glasovitoj poljoprivrednoj školi u dvorcu Klosterneuburg pokraj Beča križajući graševinu, odnosno welschriesling, sa starom njemačkom sortom orangetraube koja je naziv vjerojatno dobila po velikim bobama narančaste boje i jakom mirisu. Najviše ga ima u Burgenlandu, ali čak i tamo monosortna vina od njega rijetko rade. Kad ih i ima, to su obično najviši predikati poput izborne berbe prosušenih bobica (trockenbeerenauslesse). Postoji i posebna vinska zaštićena oznaka izvornosti Wiener Gemischter Satz. Riječ je o vinima od desetak sorti koje su posađene u jednom vinogradu i zajedno ih vinificiraju, a među njima je i goldburger. Neke daju svježinu, neke arome, neke količinu, neke punoću, a uloga goldburgera je osigurati tijelo. Takva vina imaju iz godine u godinu postojanu kalitetu, a u pravilu se piju mlada.
Blauburger je treći vinski burger, također austrijskog podrijetla i ponovno djelo Fritza Zweigelta. Riječ je o crnoj sorti, križancu portugisca i frankovke, a samo je godinu dana mlađi od goldburgera. Posađen je na 742 hektara, blago nama s preciznim Austrijancima, uglavnom u Donjoj Austriji i zauzima 1,6 posto njihovih vinograda. Navodno ga 10-ak hektara ima i u Njemačkoj. Na dobrim položajima i uz smanjen prinos može dati vina vrlo tamne boje, nježnih aroma bobičastog voća te ekstraktom bogatog baršunastog i skladnog okusa. Ipak, koristi se uglavnom u kupažama kako bi ojačao boju drugim crvenim vinima. Kod nas ga je kao sortno vino napravio Vlado Krauthaker, što ne treba čuditi jer je malo sorata koje on nema u vinogradu i ne eksperimentira s njima, no riječ je o raritnetu koji rijetko izlazi iz vinarije. Blauburgera ima i u vinu Crveno vinarije Šafran iz Brezničkog Huma u Hrvatskom Zagorju, uz mamu frankovku, a osim boje, dao mu je i arome bobićastog voća. To je lagano crveno vino primjereno proljetnim roštiljadama, laganijim gulašima i jelima od šumskih gljiva.