Što dobije onaj tko pomiješa tikvar, kukuruz, maraškin, trišnjavac, šljivu i mednu? Voćno-povrtnu salatu? Ne. Dobije vino. Nije još nitko probao, no teoretski to bi bila vrlo zanimljiva mješavina sorata koje su sve iz Dalmacije. No, zakonski bi bila "sumnjiva" jer bi trebalo pomiješati bijele i crne sorte. Pa što, mnogi bi pitali, zar se tako ne rade ružičasta vina. Ne, to je kod mirnih vina i zabranjeno. Samo se kod pjenušavih smiju miješati bijela i crna.
Baš bi pjenušcima odgovarao tikvar bijeli, gotovo izumrla sorta koje ima malo na Pagu i na Visu, a nekad je rasla i na Braču. Odlikuje ga viši sadržaj kiselina pa je služio za "osvježavanje" vina od drugih dalmatinskih bijelih sorata. Nije bio osjetljiv na sivu plijesan i grožđe ni u lošim godinama nije trulilo, a drugi mu je naziv topol. U Italiji raste na oko 1000 hektara oko Barija, Brindisija i Taranta. Zovu ga i bianco d’Alessano te iuvarello, što se može shvatiti i kao neka umanjenica riječi "iuva" koja znači grožđe. Uzgajaju ga i u Riverlandu u južnoj Australiji.
Kukuruz i maraškin rjeđi su nazivi za rukatac ili maraštinu, sortu koju smatramo autohtonom dalmatinskom zato što se kod nas dugo uzgaja. Riječ je o trećoj hrvatskoj bijeloj malvaziji, uz istarsku i dubrovačku. Ima je i u Italiji, gdje je zovu malvasia bianca lunga, ali i malvasia del Chianti zato što su je stoljećima miješali u crno vino Chianti. Što je kukuruz, znamo svi, a maraškin je vjerojatno ipak samo iskrivljeni i "muškiji" naziv maraštine, a nema veze s maraškom, kako tepaju višnji.
Trišnjavac je autohtona sorta zadarskog područja. Tamo za trešnju kažu trišnja, za grah trešnjevac vjerojatno bi rekli trišnjavac pa u zamišljenoj mješavini sorata s jednom dobijamo voćni i povrtni začin. Nije sasvim crna, ali sigurno nije bijela i mogla bi biti pogodna za proizvodnju ružićastih vina. Kad bi je bilo više.
Šljiva, pak, rjeđi je naziv za lasinu, autohtonu i kvalitetom veliku crnu područa od Drniša do Skradina. Lazinu czernu Ritter von Heintl još 1821. navodi kao sortu koja se uzgaja na području Dalmacije, a koliko je cijenjena pokazuje i uzrečica „nema vina do lasina“ drniških vinogradara i vinara. Zamišljeno dalmatinsko vino moglo bi se "zasladiti" mednom, barem zbog naziva. Sama sorta nije prikladna za proizvodnju slađih vina, zato što grožđe ne nakuplja puno sladora, nema baš ni kiselina, bez kojih slatka vina ostaju tupa, ali na med podsjeća mirisom.
Slična se priča o teoretski mogućem vinu može se ispričati i s nazivima sorata koji podsjećaju na životinje, a takvih ima i na kontinentu. Najpoznatiji je, zasigurno, škrlet, autohtona sorta Moslavine koju zovu i ovnek žuti zato grozd često ima oblik ovnove glave sa zavijenim rogovima. Bregoviti hrvatski sjeverozapad poznaje i sortu kozjak. Drugi joj je naziv kozje sise, a ima je još malo u Zagorju i na Plešivici. S kozama muškog roda ozbiljnije se vinari "bave" na Hvaru gdje imaju autohronu bijelu sortu prč ili parč, što im i znači jarac. Daje vrlo dobra vina za koja govore kako su afrodizijaci, no zato čudi i to što nema više jednosortnih. Njome uglavnom popravljaju vina od bogdanuše i trbljana, a koriste je i u proizvodnji prošeka.
Nazvali su Dalmatinci jednu sortu i po morskom psu. I to ne bilo koju, nego plavinu, drugu najznačajniju i najrasprostranjeniju nakon plavca malog zovu i modrulj. Stanovnici Zagore imaju, dakle, u vinogradu veliku ribu koja zaslijepljena krvlju može napasti i čovjeka, a stanovnici Zagorja diče se sokolom, malom, iznimno brzom pticom koja je još bolji lovac. Ipak, sorta nije nazvana po ptici nego po istoimenom vinogradarskom položaju. Stoljećima je u Zagorju davala bolja vina nego druge, a svejedno je gotovo izumrla. Još 2006. pronašli su samo desetak trsova. U međuvremenu se posađeno nekoliko vinograda, a vinarija Sever iz Klanjca radi izvrsno vino od malo kasnije branoga grožđa.
Nakon sorata biljnih i životinjskih naziva, treba spomenuti i one ljudskih. U Istri tako raste hrvatica, davno dovedena iz Italije, a slično je stigao i istrijanac, kako na najvećem našem poluotoku tepaju teranu. Štajerka, što je jedan od naziva za štajersku belinu, potječe, čini se, iz dijela Europe u koju spada i slovensko-austrijska regija štajerska. Bračanin zovu i plavac veliki te soić, a potječe sa srednjedalmatinskih otoke među kojima je i Brač. Zadarka crna smatra se autohtonom sortom sjeverne Dalmacije, a paškinja ili paška, odnosno brajda velika, od davnina se uzgaja na području kojem pripada i otok Pag. No, ne i sorta pažanin, kao što ni zlarinka nije s otoka Zlarina. To su nazivi za lasinu, spomenutu već kao šljiva u dijelu teksta o sortama voćnih naziva.
Neke sorte nazvane su i po ljudskim zanimanjima. Čarapar je, tako, sinonim za debit, možda zato što je mnogima u Dalmatinskoj zagori kroz povijest osiguravao barem osnovnu odjeću. Kujundžija je umjetnik rukama, nešto kao filigran, a treba umijeća i da se od kujundžuše napravi dobro vino, no isplati se. Zlatarice, dvije različite sorte, imaju u Vrgorcu i Blatu na Korčuli, a obje mogu dati vina vrijedna zlata. Blatska se pozlatila i time što je, uz bratkovinu bijelu, roditelj slavnog pošipa.
Dobrovoljac je drugi naziv za šoltanski dobričić, a potomkinja za cetinku. Zovu je još i poseruša i poserača što baš ne ukazuje na dobro vino, iako ih sorta u pravilu daje.
Ne nedostaje nam ni divljaka i divljakuša. Divjaka primorska smatra se autohtonom sortom Hrvatskog primorja, a najviše je ima u Kastvu. Tamo je možda i najpotentniji sastojak lokalne sve poznatije bijele mješavine sorata Belica u kojoj su još i jarbola, verdić, mejsko te brajkovac. Divljaka bijela ili divljakinja gotovo je izumrla sorta krajnjeg hrvatskog juga, Korčule, Pelješca i okolice Dubrovnika. Ima funkcionalno ženski cvijet pa treba s njom saditi i neku mušku sortu koja cvjeta u isto vrijeme kako bi je oplodio.