"Dobar obrok može započeti proseccom, a završiti prošekom", rekao je eurozastupnik Tonino Picula na početku Okruglog stola o zaštiti izvornih proizvoda u Europskoj uniji kojem je povod bio talijansko protivljenje zaštiti naziva prošek za tradicionalno dalmatinsko desertno vino od prosušenog grožđa. Talijani tvrde da bi se korištenjem tog naziva kupce moglo dovesti u zabludu kako je riječ o proseccu, njihovu pjenušavom vinu kojeg proizvode gotovo pola milijarde litara na godinu i jedan je najvećih svjetskih vinskih brendova.
"Prije mjesec dana o prošeku smo raspravljali na Odboru za poljoprivredu Europskog parlamenta, a govorio je i Michael Scannell iz Opće uprave Europske komisije za poljoprivredu koja je nadležna za oznake izvornosti, pa tako i za rješavanje sporova. Talijanskim argumentima usprkos, Komisija je zauzela nedvosmislen stav da je u slučaju prošeka i prosecca riječ o proizvodima različite boje, mirisa, pakiranja i cijene, različite tradicije i običaja konzumacije te konačno, proizvodima koji su na policama prodavaonica i restoranskim menijima na bitno različitim mjestima. Drugim riječima, još pred mjesec dana Komisija je javno dala do znanja da smatra da su šanse za dovođenje kupaca u zabludu po pitanju prošeka i prosecca minimalne, odnosno zanemarive", rekao je Picula.
Razlike između prošeka i prosecca pokazao je i bannerom na kojem je jasno istaknuto kako je prošek dalmatinsko mirno desertno vino od prosušenoga grožđa od bogdanuše, vugave, maraštine i plavca malog, a prosecco pjenušavo od sorte glera iz regija Veneto i Friuli-Venezia Giulia na sjeveru Italije. Prošek je još 1568. spomenuo pjesnik Petar Hektorović, a prvi zapis o proseccu je iz 1754. godine. Prošek je slatko vino koje ima između 14 i 16 posto posto alkohola te miriše na karamelu, med i prosušeno voće, a prosecco s 11 do 13 postotaka alkohola miriše na jabuku, krušku i dinju.
Tijekom rasprave u kojoj su sudjelovali Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, prof. dr. Edi Maletić s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Leo Gracin, sveučilišni profesor, vinar i predsjednik udruženja Vino Dalmacije, Ana Marušić Lisac, direktorica poduzetničkog centra Biotechnicon, Lucija Franjić, odvjetnica specijalizirana za intelektualno vlasništvo te predstavnici nekoliko vinarija koje prošek i proizvode, čulo se i kako bi u najgorem slučaju naš vinski slatkiš mogli zaštiti pod nazivom "dalmatinski prošek" te kako bi konačno rješenje u našu korist trebalo stići do lipnja sljedeće godine.
Zahtjev za zaštitu tradicionalnog izraza 'prošek' objavljen je u Službenom listu EU 22. rujna ove godine, iako ga je naše Ministarstvo poljoprivrede poslalo još 11. prosinca 2013. godine. U njemu je prošek definiran kao "vino proizvedeno od prezrelog, prosušenog grožđa koje sadrži najmanje 150 stupnjeva sladora prema Oechslovom moštomjeru, a može biti crno ili bijelo. Boja može varirati od tamnožute s nijansama starog zlata do crvenkaste boje smeđih nijansi. Nijanse 'prošeka' zrenjem postaju prigušene zbog oksidacijskog starenja. Miris se opisuje kao prezrela voćna aroma s blagim drvenastim notama i laganom oksidacijskom aromom. Okus 'prošeka' odlikuje se punoćom koja u znatnoj mjeri proizlazi iz visokog sadržaja neprevrelog šećera (glukoze i fruktoze), a u manjoj mjeri iz etanola".
Prošek, stoji još u zahtjevu, "ima najmanju stvarnu alkoholnu jakost od 13,0 % vol. i najmanje 20 % vol. ukupnog alkohola. Najveći prinos iznosi 5000 kilograma grožđa po hektaru. Naziv se može upotrebljavati za vina od prosušenog grožđa sa zaštićenom oznakom izvornosti Dalmatinska zagora, Sjeverna Dalmacija, Srednja i Južna Dalmacija i Dingač".
"Dozvola EU za korištenje naziva neće riješiti puno veći problem, a to je proizvodnja. Pitanje je koliko prošeka uopće imamo. Prema službenim podacima 2013. na tržištu su bila 972 hektolitra prošeka, a 2018. i 2019. nula, odnosno nijedna litra", rekao je zadarski proizvođač Stjepan Vučemilović i upozorio da se u nekim dijelovima Dalmacije ne može ni postići traženih 13 posto stvarnog alkohola. Podržali su ga i predstavnici Vinoploda tražeći da se odobre niži kriteriji za proizvodnju.
Pitanje je koliko bi to bilo dobro. Prošek treba biti poseban proizvod, poput predikatnih slatkih vina od ledene berbe i izborne berbe prosušenih bobica, kojih također nema svake godine. Ipak, propisivanje najnižeg alkohola vjerojatno je nepotrebno. Najskuplje slatko vino na svijetu, riječ je o rizlingu Scharzhofberger Trockenbeerenauslese 2011. mozelskog vinara Egona Müllera, ima šest posto alkohola, a polubuteljka stoji od 5000 eura na više.
Podatak o nula litara nije izmišljen, potječe iz statistike, no sigurno nije točan. Prošek se proizvodi, samo što ga OPG-ovi prodaju na kućnom pragu na što imaju i pravo. Treba znati i da su nekad vinari prošek radili od više berbi. Istakali su ga iz bačve gostima ili pretakali u boce za darove liječnicima i kako se praznila, svake su godine u nju dodavali novi.
Dobra dalmatinska desertna vina koja se mogu kupiti u prodavaonicama, ili barem naručiti od proizvođača, su Hectorovich hvarskog vinara Andre Tomića od pošipa, maraštine, prča i muškata žutog čija boca od pola litre stoji oko 140 kuna, Duboković Prvi poljubac od maraštine, parča, kuća i bogdanuše (oko 145 kuna za 0,375 l), Bibich Ambra od debita i maraštine (oko 180 kuna za pola litre), Deorum Marka Sladića od maraštine (oko 200 kuna za pola litre), Prošek Stina od plavca malog (oko 320 kuna za pola litre), Korta Katarina Prošek od plavca malog (oko 380 kuna za pola litre). Vina slična prošeku na Krku od žlahtine proizvode PZ Vrbnik i Anton Katunar, ali neće se smjeti tako zvati prema našem zahtjevu za zaštitu naziva zato što nisu iz navedenih vinogradarskih podregija. A konavoski Prošek Nike Karamana od malvasije dubrovačke vjerojatno je najskuplje hrvatsko vino: polubuteljka (0,375 l) iz berbe 2008. stoji više 1000 kuna. Jesu li te cijene primjerene, znaju samo vinari. Ako imaju kupce, to znači da jesu. U svakom slučaju, prošek mora biti ekskluzivno vino, a jeftini "slatkiši" i trebaju se prodavati pod drukčijim nazivima.