Potpuno sam presušila
Uvijek sam se smatrala sretnicom što nemam mnogo strasti u životu. Imala sam samo jednu stvar koju sam istinski voljela, a ona je bila pisanje. To znači, nasreću, da nikada nisam morala tragati za svojom sudbinom; samo sam ju trebala slijediti. Zašto sam ovdje? Nema problema! Ovdje sam da bih bila spisateljica i samo spisateljica, od prve zapaljene cigarete do posljednjeg dana života. Bez ikakve sumnje. Samo što sam prije dvije godine potpuno izgubila svoju istinsku strast i sva se moja sigurnost urušila zajedno s njom.
Evo što se dogodilo: Nakon neočekivanog uspjeha romana “Jedi, moli, voli“, marljivo sam prionula na pisanje sljedećeg projekta – još jednog memoara. Radila sam predano, kao i uvijek, sređivala godine istraživanja i intervjua. A kada sam završila, stvorila sam djelo koje je bilo… užasno.
Bez lažne skromnosti. Stvarno, knjiga je bila loša. Najgore je bilo što nisam znala zašto je grozna. Da bi stvar bila gora, već sam prekoračila rok za predaju knjige izdavaču.
Demoralizirana, napisala sam pismo svom uredniku, priznajući svoj strašan neuspjeh. Bio je nježan prema meni, s obzirom na situaciju. Rekao je: “Ne brini. Pronaći ćeš rješenje.“ Ali ja se jesam brinula jer po prvi put u životu nisam osjećala strast prema pisanju. Potpuno sam izgorjela i presušila. Ovo je bilo strašno zbunjujuće. Nisam znala tko sam bez tog starog, poznatog žara. Osjećala sam se kao komad kartona izrezanog u obliku mene.
Potraga za skromnom iskrom
Moja stara prijateljica Sarah, vidjevši me tako nesretnu, priskočila mi je u pomoć ovim mudrim savjetom: “Uzmi pauzu! Nemoj se brinuti oko traganja za svojom strašću neko vrijeme. Umjesto toga slijedi svoju radoznalost.“
Nije mi rekla da se zauvijek odreknem svoje strasti, naravno, već samo da privremeno smanjim pritisak koji sam si nametnula istražujući nešto novo, potpuno nevezano s pisanjem – nešto što će mi biti zanimljivo, ali za što neću biti toliko emotivno vezana. Kada ti se tvoja strast čini toliko nedostižnom, objašnjavala mi je Sarah, znatiželja može biti opuštajuća razonoda. Ako je strast plameni toranj, tada je znatiželja skromna iskra – a gotovo uvijek možemo potpaliti skromnu iskru zanimanja za nešto.
Što je bila moja skromna iskra? Vrtlarenje. Vodeći se prijateljičinim savjetom, odmaknula sam se od radnog stola i provela šest mjeseci kopajući po zemlji potpuno prazne glave. Imala sam nekih uspjeha (fantastične rajčice); imala sam nekih neuspjeha (nestabilne potporne strukture za mahune). Ništa od toga zapravo nije bilo važno jer je vrtlarenje bilo tek zadovoljavanje moje znatiželje – nešto što će me skromno zaokupiti dok prolazim kroz težak period. Vjerujte mi, u takvim se trenucima i skroman uspjeh čini kao pobjeda.
Neobičan savjet
Zatim se dogodilo čudo. Stigla je jesen. Čupala sam suho korijenje rajčica, kad sam odjednom, iz čista mira, shvatila ću popraviti svoju knjigu. Oprala sam ruke, vratila se za radni stol i unutar tri mjeseca dovršila pisanje knjige “Sudbonosno da“ – knjige koju sada volim.
Drugim riječima, vrtlarenje me ponovno pretvorilo u spisateljicu.
Dakle, moj neobičan savjet glasi: Ako ste izgubili svoju istinsku strast (ili vam je teško otkriti koja je uopće vaša strast), nemojte razbijati glavu oko toga. Odmaknite se na neko vrijeme. Ali nemojte ni potpuno besposličariti. Probajte nešto novo, nešto do čega vam nije toliko stalo. Zašto ne biste probali slijediti čistu radoznalost, u svoj svojoj razigranoj čaroliji? U najmanju će vas ruku zaokupiti dok se život ne posloži. A najbolje od svega, vaša vas radoznalost možda iznenadi. Prije nego uopće shvatite što se događa, možda vas vrati na sigurno, na mjesto gdje ste kod kuće.