Nemojte me krivo shvatiti: rado ću slušati Lizzo u širokoj majici s natpisom “U vezi s pizzom” ili uživati u kasnim doručcima s frendicama koje same sebi doista jesu dovoljne, piše Cosmopolitan.hr. Štoviše, obožavam to što smo konačno prihvatili #SingleLife i što slavimo pravu malu vojsku solo žena čiji se broj iz godine u godinu ne prestaje povećavati (do 2030. će čak 45 posto žena u Americi između 25 i 44 godina biti solo, navodi nedavno istraživanje).
I sama sam od njih, a moji prijatelji i obitelj rado će potvrditi kako rasturam u životu bez srodne duše. Slažem se, doista je tako. Naime, svoje kokice u kinu ne moram dijeliti ni s kim, slobodna sam sve svoje večeri provesti u prljavoj trenirci gledajući omiljene serije (ako to želim), a jedini prsten kojemu se ja u skorije vrijeme mogu veseliti bit će onaj od prženog luka na burgeru kojeg ću također smazati bez ičije pomoći. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da stvarno želim biti u vezi.
Zašto mi se čini kao da je to nešto što ne smijem reći??? Zašto se zbog tih riječi osjećam kao da sam izdala sve solo ljude ovoga svijeta? Jedna nevina rečenica i odjednom sam etiketirana kao antifeministkinja koja nije uspjela održati svoj nevjerojatan status slobodnog agenta. Zbog čega me moje priznanje da bih bila još sretnija u paru u očima drugih čini očajnom i slabom?
Gledajte, itekako sam svjesna toga koliko sam privilegirana što uopće postojim na ovome svijetu u vrijeme kad žene nisu društveno obvezane biti u vezi. Da živimo u godinama prije 1970., sada ne bi mogla posjedovati ni kreditnu karticu bez muževog potpisa (da, najozbiljnije!). Danas postoje čitavi pokreti koji ženu uzdižu u visine. Više nismo prisiljene biti nečije djevojke ili žene da bi napredovale u životu i to je definitivno nešto što nikad ne smijemo prestati slaviti.
S druge strane, to ne znači da neke žene (čitajte: ja) i dalje ne žele nekoga koga će rado držati za ruku. I dijeliti smiješne postove koje smo pronašli na internetu. I tagirati na romantičnim Insta-postovima sa zajednički provedenih vikenda. Iskreno, dosadilo mi je biti sama.
Žudim za prisnošću nekoga tko bi za mene učinio sve i obrnuto. Prije nekoliko tjedana sam toliko žudjela za dodirima da sam se pronašla u neugodno dugačkim zagrljajima s gotovo svim ljudima koji su mi podarili i trunku pažnje (još jednom se ispričavam na tome svim žrtvama spomenutih zagrljaja). Nije me zaobišao ni Tinder na kojemu sam provela sate i sate “swipeajući” lijevo i osjećajući se užasno zato što mi se baš nitko ne sviđa, ali i dodatno loše zbog žudnje da se to promijeni.
Najgori dio? Pomiriti se s činjenicom da zapravo uopće ne volim biti sama. U posljednje vrijeme razmišljam o sljedećem: nije li cijela poanta neovisnosti to da možemo raditi što god želimo? Osim toga, poprilično sam sigurna da feminizam ne znači da svoju žensku moć i snagu mogu dokazivati isključivo
iz doživotnog celibata. Zato, je vrijeme za život prema novim pravilima - mojim pravilima: zgrabite ono što znate da će vas usrećiti i nikad se nemojte ispričavati za to što rasturate u solo životu solo kraljice koja će rado, u trenutku kad se pronađe onaj pravi, podijeliti svoj tron.