Iza nas je izazovna godina, kako god da okrenete. Brzo nakon što se u Hrvatskoj pojavio koronavirus, krajem ožujka se dogodio potres u Zagrebu. Nakon toga, stanovnici istog grada nisu mogli noćima spavati zbog svega. Uslijedilo je nešto mirnije ljeto, nakon čega se virus ponovno počeo rapidno širiti. Iako smo mislili da smo kraj godine, ali i početak 2021. uspjeli završiti, tj. krenuti mirno, dogodio se potres u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, koji je u nekoliko sekundi u potpunosti razrušio spomenuta područja. U samo nekoliko sati, cijela se Hrvatska ujedinila kako bi pomogla svim obiteljima kojima je trenutno bila potrebna pomoć. I dok se širilo dobro djelo, neki su zaboravili na vlastite misli, zbog čega su uslijedili mogući psihički problemi. Upravo o tome smo razgovarali s doktorandicom psihologije i predavačicom Anđelom Jelić.
Za početak, možete li nam reći kako se Vi osjećate i kako je na Vas utjecala ova 2020. godina?
Dobro sam, hvala Vam na pitanju. Odmah na početku istaknula bih kako je danas iznimno važno razgovarati o vlastitim osjećajima i emocijama. Upravo nam to može pomoći da ih bolje razumijemo i prihvatimo te da postanemo psihološki otporniji na negativne događaje kojih je u prošloj godini bilo i previše.
Iako je bila satkana od nepredvidivosti, promjena i prilagodbi, moram priznati da sam u protekloj godini puno toga naučila te u svakom trenutku nastojala izvući nešto pozitivno. Možda će ovo nekome zvučati kao fraza, ali ja zaista razmišljam i postupam na takav način, a to i savjetujem svima onima koji me za savjet pitaju.
Što mislite koji je najveći problem koji se trenutačno javlja kod ljudi?
Prije svega moram reći da je to individualno. Svatko od nas reagira na stresnu situaciju na drukčiji način. Primjerice, ono što za mene predstavlja stres ne znači da je izvor stresa i za nekog drugog. Prema tome, problemi izazvani stresnom situacijom mogu biti različiti.
Najčešće se susrećemo s problemima koji nam ometaju normalno funkcioniranje, poput nesanice, gubitka apetita, osjećaja bespomoćnosti, straha, preplavljenosti neugodnim emocijama i slično. U slučaju da se takvi simptomi prolongiraju na period duži od par dana nakon stresnog događaja, svakako preporučujem savjetovanje sa stručnom osobom, psihologom ili liječnikom. U ovakvim slučajevima pravovremna reakcija na problem može uvelike biti od koristi jer već spomenuti problemi nisu nimalo bezazleni.
Naglasila bih kako u stresnim i kriznim situacijama trebamo posebnu pažnju usmjeriti i na osjetljive skupine u društvu koje se teže suočavaju s ovakvim situacijama te imaju veći faktor rizika za razvoj problema povezanih s mentalnim zdravljem, što može utjecati i na njihovo cjelokupno psihofizičko zdravlje.
Uz pandemiju, sada smo u strahu i zbog potresa. Kako protiv tog straha?
Za početak potrebno je razumjeti te prihvatiti činjenicu da je strah jedna od primarnih emocija koja nam pomaže suočiti se s potencijalno opasnom situacijom. On nas priprema kako bismo, koliko je to moguće, mogli dobro reagirati na kriznu situaciju u kojoj se nalazimo.
No, trebamo biti oprezni i ne dopustiti da nas taj strah nadvlada. Jedan od načina kako to možemo učiniti je usredotočiti se na sadašnji trenutak i na male stvari koje nam ispunjavaju svakodnevnicu. Kako bi se postepeno vratili svakodnevnim obvezama dobro je početi prakticirati aktivnosti koje nas opuštaju. Primjerice, mene osobno opušta kratka vježba disanja uz slušanje glazbe, koju prakticiram više puta dnevno. Sigurna sam da svatko ima barem jednu aktivnost koja na njega djeluje opuštajuće.
Kada govorimo o samokontroli valja spomenuti da ona igra veliku ulogu u suočavanju sa stresnim situacijama te se odnosi na sposobnost upravljanja vlastitim osjećajima
Strah nam se javlja i ostaje prisutan u nama jer živimo u neizvjesnosti od sljedećeg potresa. Nažalost, mi ne možemo znati hoće li do njega doći, i ako hoće kada će do njega doći, pa je u borbi protiv ove neugodne emocije jako bitno usredotočiti se na ono što možemo kontrolirati. Tu prvenstveno mislim na to da trebamo znati kako se pravilno ponašati za vrijeme i nakon potresa.
Kako psihologija, točnije ovi problemi o kojima govorimo, može utjecati na prehranu pojedinca? Kako steći samokontrolu kada je u pitanju hrana ili alkohol?
Stres, tjeskoba i osjećaj bespomoćnosti na dva načina mogu utjecati na naš odnos prema hrani. Kod nekih ljudi dolazi do odbijanja hrane, dok kod drugih može doći do emotivnog prejedanja. Do odbijanja hrane dolazi kod onih osoba koje su u tolikoj mjeri usredotočene na stresan događaj da ignoriraju signale koje šalje mozak, odnosno ne prepoznaju osjećaj gladi. Za razliku od njih, osobe koje se u stresnim situacijama prejedaju koriste hranu kao “bijeg” od neugodne stvarnosti.
Trebali bismo upravo ova teška i nepredvidiva vremena gledati kao izazov i priliku za osobni rast
Kada se nalazimo u situaciji u kojoj se ne osjećamo sigurnima ili spremnima za suočavanje s istom, mozak nam šalje signal i tada se aktivira mehanizam “borba ili bijeg”. Taj mehanizam nam pomaže da se suočimo s potencijano opasnom situacijom u kojoj se nalazimo. U tim stresnim situacijama, u tijelu se luči kortizol, odnosno hormon stresa koji može potaknuti želju za slatkom ili masnom hranom jer mozak želi osigurati tijelu brzo “gorivo” kako bi se uspješno suočilo sa stresnim događajem. U stresnim situacijama je ključno hraniti se kvalitetno i redovito.
Kada govorimo o samokontroli valja spomenuti da ona igra veliku ulogu u suočavanju sa stresnim situacijama te se odnosi na sposobnost upravljanja vlastitim osjećajima. Stoga je bitno da naučimo reagirati na njih na pravilan i učinkovit način, služeći se aktivnostima koje nam u tome mogu pomoći, kao što su tjelovježba ili meditacija. Nikako ne bismo smjeli pronalaziti utjehu u hrani ili piću, a to možemo izbjeći ako na dnevnoj bazi uspostavimo redovite i uravnotežene obroke. Na taj način organizmu pružamo sve što mu je potrebno za optimano funkcioniranje.
Nesanica je još jedna pojava koja je u posljednje vrijeme sve češća. Što biste rekli na tu temu?
Problemi sa snom, bilo da se radi o čestom buđenju, noćnim morama, prekomjernom spavanju ili nesanci, sasvim su očekivane i normalne reakcije u trenutačnoj situaciji. Jedan od uzroka je stanje hiperbudnosti koje se u nama aktivira kada ne možemo kontrolirati situaciju i kada ne znamo što se može dogoditi pa je naše tijelo u permanentnom stanju pripravnosti kako bi moglo reagirati na adekvatan način. Nesanica kao posljedica stresnog događaja obično traje jedno određeno vrijeme, ukoliko nije riječ o kratkom vremenskom razdoblju, a posebice ako nastupi stanje kronične nesanice, potrebno je promptno potražiti stručnu pomoć.
Što biste savjetovali ljudima koji se trenutačno bore s jednim od ovih problema?
Svakako da o problemu razgovaraju sa svojim bližnjima, ukoliko je to moguće, ali i da potraže stručnu pomoć koja se danas nerijetko besplatno nudi putem raznih kanala. Napomenula bih kako nas stalna izloženost vijestima i raznim informacijama o stresnom događaju čini napetima, a to nipošto ne pridonosi postizanju smirenosti i opuštenosti. Stoga bih savjetovala ograničeno konzumiranje takvih vijesti.
U ovo vrijeme je nekako teško pronaći pozitivu. Što reći ljudima koji pitaju ‘kako’?
Trebali bismo upravo ova teška i nepredvidiva vremena gledati kao izazov i priliku za osobni rast. Istina je da su se dogodile tragedije, ali tu su i pozitivni događaji koji bi u nama trebali pobuditi osjećaj zahvalnosti. Sjetimo se samo brze reakcije građana i organiziranja huminitarnih akcija s ciljem pružanja pomoći osobama pogođenima potresom. Činjenica da u ovakvim situacijama nismo sami, odnosno da dijelimo sudbinu s većim brojem ljudi, treba nas ohrabriti i uvjeriti da ćemo iz ove situacije uspješno izaći.
Očekuju li nas možda neke dugoročne posljedice?
Nažalost, u ovakvim situacijama to je neizbježno. Mislim da nije potrebno nabrajati kako je pandemija COVID-19 utjecala na našu svakodnevnicu, na naše radne i privatne navike i to će nedvojbeno ostaviti određene posljedice na mentalno zdravlje. Tome će zasigurno biti izloženije osobe s područja pogođenih potresima. Međutim, već sada imamo na raspolaganju brojne stručnjake iz raznih područja koji nam svojim znanjima i sposobnostima mogu pomoći u minimiziranju posljedica, odnosno poboljašanju psihofizičkog zdravlja.
Kada možemo očekivati potpuni oporavak?
Svatko od nas trebat će “svoje” vrijeme za oprovak i to trebamo prihvatiti. Kao što sam prethodno spomenula, reakcije na stresne događaje su individualne pa je prema tome i oporavak individualan. Ponovila bih kako je sasvim u redu potražiti pomoć i savjetovati se sa stručnom osobom.To nipošto nije znak slabosti, dapače, to je prvi korak na putu prema oporavku.
Nekome će svi ovi moji savjeti možda zvučati banalno, no uvjerena sam da vrijedi pokušati i da rezultat neće izostati.
Na kraju, naglasila bih kako je važno ono što mislimo i govorimo sebi i drugima jer to u velikoj mjeri utječe na naše raspoloženje i ponašanje. Bitno je usredotočiti se na stvari koje možemo kontrolirati, a jedna od njih je zasigurno naša reakcija na situaciju u kojoj se nalazimo.