Hrvatski fotograf Ratko Mavar cijenjeni je član svoje struke. Višestruko nagrađivan, dokazivao se u raznim redakcijama i ranim vrstama fotografije. No, s projektom Body Art Photo postavio je sasvim nove standarde. Jer posljednjih osam godina fotografira nepoznate žene, naše susjede, majke, kćeri... I od njih stvara ljepotice, seksi žene koje uživaju u sebi i svojoj vrijednosti. Uživati u tim divnim djelima može svaki član Facebooka, jer Mavar drži taj album otvoren. I lajkova i izraza divljenja modelima, ali i fotografu ne manjka. Kako se rodila ideja o projektu Body Art Photo, Ratko je otkrio u razgovoru za Story.hr.
A sve je, zapravo, počelo spontano...
Prvo je počelo sporadično, ali onda se zahuktalo. Sve je dobilo svoj smisao i pozadinu, taj je projekt prepoznat. Ovo što radim nije kopiranje nekog, kao neka franšiza. A počelo je spontano i razvijalo se kako sam se i ja razvijao. Poznanica me pitala bih li je slikao za njezinog dečka. Primijetio sam koliko to dobro djeluje na žene. To odbacivanje odjeće djeluje kao odbacivanje uloga. Onih 'moranja' koje žene imaju tijekom života. Jedino kad se ne moraju skrivati iza svoje uloge, to jest odjeće jest kad maknu sve sa sebe. Profilirao sam to tako da to nisu manekenke, nisu modeli, nego svakodnevne žene. Susjede, pravnice, učiteljice, računovotkinje...
Dakle, svih profila, ali i oblika.
Da. Ima tu i fitness trenerica, ali ima i žena koje imaju neke tjelesne nedostatke. Ne biram ja njih, one biraju mene. Žena koja osjeti da je to zove, onda mi se javi. Ne nagovaram žene na to. Njih to zainteresira, pa im se svide slike i onda se jave.
Kad dogovorite snimanje, dolaze li vam žene već oslobođene straha i srama ili ipak ima i toga u studiju?
Sram i strah uvijek postoji, jer je to nepoznato, normalno je to. Em se većina njih nikad nije fotografirala u studiju s profesionalnom rasvjetom, tu su fleševi, kamere... Em se većina njih nikad nije slikala gola, posebno pred nepoznatim muškarcem. Strah i sram rješavam tako da se prije nađemo na kavi, upoznajemo se. One osjete moju energiju i steknu povjerenje, a ja osjetim njihovu energiju, što je ključno da to uspijem pokazati na fotografijama. Ne slikam vanjštinu, nego pokušavam uloviti energiju tih žena.
Opuštate ih razgovorom ili je to individualno?
Nelagoda postoji dok ne uđu u studio. Onda sve to nestane. Kažem im da mogu donijeti svoju omiljenu glazbu, ako žele. Ali ne. Ne znam kako, ali sve to nestane čim uđu u studio. Jer nema više moranja. To nije komercijalno snimanje da moramo zadovoljiti klijenta. Kažem da je bitna isključivo ona, da je sve fokusirano na nju i da ona odlučuje o svemu. Ta spoznaja da može sve, a ne mora ništa, ženama je vrlo oslobađajuća.
Nakon snimanja to postaju 'nove' žene. Kako takva promjena djeluje na vas, koliko to vama znači?
Gledam to realno. Žena koja ulazi u studio i koja izlazi iz studija su dvije različite osobe, energija je potpuno drugačija. Jedna je žena došla puna straha, nije ni bila sigurna hoće li moći odraditi snimanje. A kad smo završili snimanje, rekla mi je: 'Ajde me pusti da još malo budem gola, da uživam u tom osjećaju opuštenosti'.
Otkud inspiracija za poze, jer ih ima uistinu od najbanalnijih do prilično kompliciranih?
Poza ovisi o ženinoj konstituciji, energiji i fizičkoj pripremljenosti. Žena može i sama predložiti pozu. Inspiraciju nalazim posvuda. Vidim neku skulpturu, slikam je mobitelom i to mi daje ideju. Ili vidim na Facebooku razne slike, s ljetovanja, skijanja... Sve mi to daje ideju za nešto. A onda to prilagođavam osobi koju fotografiram, jer ovisi ima li duge noge, velike ili male grudi, dugu ili kratku kosu... Poza ovisi o puno faktora. To je zajedničko kreiranje, to nisu moje fotografije, nego naše.
Nekim se ženama vidi lice, nekima ne. To je odluka svake žene.
Apsolutno. Neka žena želi da joj se vidi lice i da joj objavim ime, a neke ne žele odati ime, ali se vidi lice. A neke ne žele otkriti ni lice niti ime.
Unatoč zavodljivoj igri svjetla i sjene na tijelu, koliko koristite Photoshop?
Neću lagati i reći da ga nema, jer su to umjetničke, a ne dokumentarne fotografije. Fotografiranje je otprilike pola posla. Prvo fotografije prebacujem u crno-bijelo, pa popravim ako nisam dio uspio dovoljno osvijetliti ili zatamniti u studiju. Ali jako se trudim da ostane ta autentičnost slika i modela, a ne da napravim neku drugu ženu u fizičkom smislu. Jasno, ima li prištić ili masnicu, to ću maknuti. Isto tako, slike prebacujem u crno-bijelo da bih izbjegao tu površinsku površnost. Površina nije jednolična, pa to popravim filtrom. Ali ne da ta žena ispadne ljepša, nego samo da maknem tu površnost površine. Više me zanima forma, kao skulptura, kao monumentalnost žene sa svim simbolima koje nosi, a manje njezina ljepuškastost. Uostalom, svakoj ženi kažem da se ne mora šminkati, da nije nužno. Bitno je da budu svoje i da to ulovim na fotografijama.
Otkud ta vaša fascinacija ženama i ženskim tijelom?
Reakcije žena mi daju motivaciju za dalje. Nekim je to ženama prvi put da se osjeti autentična, svoja
Fotografirao sam i novinsku fotografiju i pejzaže, svašta. I radim to i dalje. Primijetio sam da ovo što radim djeluje i na ženu i na mene i na gledatelje. Da ima jasnu svrhu. Kad snimam pejzaže, uđem kao u zonu meditacije, spajam se s prirodom i uživam u tome. Ovdje nas je dvoje, model i ja. Ta je interakcija puno jača, jasnija, aktivnija. Veće je zadovoljstvo. Reakcije žena mi daju motivaciju za dalje. Nekim je to ženama prvi put da se osjeti autentična, svoja. Jedna mi je žena rekla jednom da se sad prvi put skinula ispred muškarca koji od nje ništa ne očekuje. Pa to vrijedi. Sva moranja i uloge ostavljaju se s odjećom i žena može biti svoja.
To je terapeutski učinak, poput fototerapije.
Iako sam počeo ovo raditi spontano, vidio sam ubrzo da djeluje terapeutski. Žene prošire svoje granice i taj doživljaj je jako vrijedna. Fotografije su podsjetnik na taj osjećaj.
Snimate li samo žene ili i parove i samo muškarce?
Snimam i parove. Muškarce jako rijetko. U parovima ionako žena nagovori muškarca da se slikaju. A muškarce kad fotografiram, te fotografije nikad ne izađu u javnost. Muškarci nisu toliko u tim moranjima kao žene. A i žene su puno otvorenije, lakše prihvaćaju promjene, hrabrije su. Primijetio sam tu razliku da muškarci isprva to vide kao ekshibicionizam, a žene kao oslobađanje. No, onda i muškarci uvide tu razliku.
Koliko ste žena dosad fotografirali?
Oko 50 žena, raspon godina je od 22 do 68. Neki prosjek žena koje mi se javljaju jest 40+ godina, jedno i pol dijete, razvedena. No, da se krivo ne shvati, ima i udatih, s dečkima, i oni ponekad dođu na snimanje. Bitno je da uvijek ta odluka dolazi u trenutku neke proslava, bilo rođendana ili neke osobne pobjede, fizičke, mentalne, duhovne. Jedna je žena pobijedila rak i onda se htjela fotografirati. Uvijek je to proslava sebe i nekog svog osobnog uspjeha.
Je li ikad koja žena odustala od dogovorenog snimanja?
Jedna nije odustala, ali je odgodila jer je doznala da je trudna, pa čekamo šesti mjesec trudnoće, onda će fotografije biti najbolje. Slikao sam jednu ženu šest mjeseci nakon poroda, kad je tijelo izmučeno rađanjem i dojenjem. Ali ona je odlučila da hoće baš tad slikanje i da tako hoće proslaviti tijelo koje je donijelo novi život na svijet. Ima divnih priča.
Je li to vaše osobno, intimno bogatstvo?
Osjećam se bogat, da. Upoznajem te hrabre žene, koje su pritom i odlučne, ali i ženstvene. I ne skrivaju se, nemaju osjećaj da moraju biti tihe... Dapače, otvaraju se, rade za sebe, a onda indirektno i za druge.