'Dođe mi, kad mi neka budala kaže: 'Pa ti si bogat, dobro zarađuješ!', da mu odgovorim: 'Jesam, jesam! Moje bogatstvo uistinu nije malo.' Jer za razliku od njega mogu biti luda, sluga, kralj, brico, mogu biti i budala, ali on ne može biti ja! Mogu se igrati, mogu i pobjeći… Zato sam tu!', rekao je u jednom razgovoru 1988. glumački velikan Mustafa Nadarević, umjetnik koji nas je u studenome 2020. napustio u 77. godini zbog zloćudne bolesti pluća, u svom zagrebačkom domu. Čovjek koji je maestralno utjelovio cijelu lepezu likova, od Leona Glembaya u Vrdoljakovu filmu 'Glembajevi', uloge za koji se ističe da njegovo igranje postupnog psihički rastrojenog lika nadilazi granice ovih prostora, Iviše u 'Prosjacima i sinovima', inženjera Duje, jednog od osnivača splitskog Hajduka u 'Velom mistu', Zijaha u klasiku Emira Kusturice 'Otac na službenom putu' do kazališnih kreacija Pometa u 'Dundu Maroju', Cyranoa de Bergeraca i Figara. Nije mu bila strana ni režija, pa je u kazalištu debitirao kao redatelj 1992. s 'Letom iznad kukavičjeg gnijezda'. U najvećim ostvarenjima regionalne kinematografije, u pravim filmskim klasicima, danas imaju priliku uživati i mlađe generacije zahvaljujući Klasik TV-u.
Jak i u bolesti
U siječnju 2020. objavljeno je da je već dulje suočen s opasnom dijagnozom, o čemu je i govorio.
'Kad sam shvatio da je to dio života, da je bolest dio života, onda sam je prihvatio. Kad nešto prihvatiš s ljubavlju, onda se može pobijediti zloćudna bolest - bio je optimističan, upozorivši sve dugogodišnje pušače da se odazovu na preventivne preglede, a i sam se uključio u kampanju 'Udahni život'.
'Mogu im poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se ne plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede, jer onda je izlječivost vrlo blizu', nadao se, pogotovo jer tada više nije ni pušio, a važnu odluku o prestanku donio je nakon operacije srce. Novu strast pronašao je u igranju golfa. Iako je zagazio u osmo desetljeće života, vjerovao je da se glumom može baviti i dalje, samo je važno pravilno rasporediti energiju.
Teško djetinstvo
Rođen je 2. svibnja 1943. godine u Banjoj Luci kao dijete Mehmeda i Asje, a njihova priča nije imala sretan početak jer su se njihovi roditelji oštro protivili vjenčanju. Na kraju su se ipak vjenčali, a Mehmed je sa 28 godina umro od tuberkuloze. Mustafina majka imala je 22 godine kada je ostala udovica i samohrana majka pa je zbog teške materijalne situacije sina poslala na školovanje u Zagreb. Jednom je pričao kako je bio najveća atrakcija među djecom kada se nakon osam godina vratio u Novi Grad (tada Bosanski Novi). Dok su tamošnja djeca zbog siromaštva bila gola i bosa, on je nosio sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga je dobio nadimke Zagrebačka beba i Mujica. Rekao je i da školu nije volio, često je bježao s nastave, a to se nastavilo i na akademiji - bio je kampanjac golemog talenta. Pričao je i da su mu najdraža zagrebačka sjećanja iz djetinjstva bila ona sa Strossmayerova trga, gdje je živio s bakom i djedom, te s Trga Josipa bana Jelačića gdje je na velikom ekranu gledao crtane filmove.
Prva uloga - Crvenkapica
Nakon završene osnovne škole preselio se djedu i baki u Rijeku. Već u djetinjstvu pokazao je talent za glumu, a prvu ulogu ostvario je u prvom razredu osnovne škole kada je glumio Crvenkapicu na školskoj priredbi. Za tu je ulogu bio izabran jer je imao piskutav glas i dužu kosu pa je izgledao kao djevojčica. U gimnaziji je postao član amaterskog kazališta Viktora Cara Emina, a ljubav prema glumi poslije je prerasla u poziv. Profesionalnu kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njegove prve velike uloge bile su Pomet u “Dundu Maroju”, Bogdan u “Hvarkinji” i Miletić u “Ostavci”. I strani su redatelji uočili njegov talent pa je u predstavi “Lorenzaccio” dobio glavnu rolu, kao i u predstavama “Figaro se ženi, Figaro se rastaje” i “Cyrano de Bergerac”. Svoju filmsku priču započeo je osamdesetih godina igrajući sporedne uloge. Godine 1985. istaknuo se likom Zijaha u filmu “Otac na službenom putu” Emira Kusturice. Nakon toga uslijedili su filmovi “Glembajevi” Antuna Vrdoljaka, “Već viđeno” Gorana Markovića, zatim “Gluvi barut”, “Kuduz”, Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, “Praznik u Sarajevu”, “Gori vatra”, “Nafaka” i brojni drugi. Njegov opus broji više od 50 filmova i serija, a zahvaljujući iznimnom talentu dobio je brojne nagrade. Neke od njih su Nagrada Grada Zagreba, Vladimir Nazor, Dubravko Dujšin, priznanje hrvatskoga glumišta, Zlatni smijeh, Orlando, Marul i druge. Trostruki je dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca, Zlatne arene i Zlatne klape, a u Moskvi je osvojio prestižnu nagradu Grand Prix. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ga je 2006. nacionalnim prvakom.
Najveće bogastvo i sasvim posebno vjenčanje
'Ne razmišljam o tome da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Bojim se samo da zbog bolesti ne ostanem nekome na teretu. Imam strah od toga. Smrt mi nije toliko strana, strašna i nepojmljiva koliko bojazan da sam nekome opterećenje. Nemam strah od ‘odlaska’. Imam strah od ‘strašnog odlaska’. Život može potrajati još jako dugo. Može i kratko. Zato treba uživati u svakom trenutku i iskoristiti ga - poručila je glumačka legenda nakon što je doznao tešku dijagnozu, a snagu za najtežu bitku pronalazio je u svojoj djeci - kćeri Nadiji koju je dobio s prvom suprugom Jasnom te Nani i sinu Aši iz drugog braka.
'U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo, moja djeca. Nadija, moja najstarija kći, prije osam godina rodila mi je unučicu Asmay koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onoga djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo skupa. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti. Oni su moja snaga i daju mi volju da idem naprijed - ispričao je veliki borac, čovjek kojem je život u lipnja 2012. zadao najteži udarac. Tada je preminula njegova Slavica Radović Nadarević, žena za koju je isticao da ga je oplemenila, da je njegova Ljubav, kako ju je i zvao. Iako je rijetko govorio o privatnosti, poznato je da su zajedno proveli dva desetljeća, a posljednjih se deset godina slovenska kostimografkinja, nažalost, borila s karcinomom dojke. Najveći oslonac imala je u svom Muji, kako ga je od milja zvala. Iako su pokušali sve metode liječenja, od konvencionalnih do alternativnih, Slavici su se, na žalost, bližili posljednji dani. Stogu su se ona i Mustafa vjenčali na njezin rođendan - 25. travnja, a izdahnula mu je na rukama 7. lipnja. Nadarevića bol bila je neizreciva. A svega tri godine prije imao je sve na svijetu, svoju Ljubav uz sebe dok je gledatelje oduševljavao likom Izeta Fazlinovića u seriji 'Lud, zbunjen, normalan', što nam je tada bio povod za intervju s velikim Mustafom Nadarevićem.
Prvi intervju nakon velikog gubitka
Dogovarali smo ga više od pola godine, a kad je konačno popustio pred našom upornošću u ožujku 2009., sastali smo se u zagrebačkoj kavani Kavkaz. Fotograf ga je snimio diskretno, bez poziranja, a on nam je u neslužbenom dijelu razgovora pričao kako cijeni rad Anthonyja Hopkinsa, da je Zagreb njegov grad u kojem sve obavlja pješice, a kada treba nešto obaviti automobilom, tu je njegova Ljubav (Slavica), i da za svoju dušu piše autobiografiju. Tada se prisjetio i svog odrastanja.
'Rodio sam se u Banja Luci. Djetinjstvo mi je bilo tužno, teško, lijepo i prebrzo. Bio sam vragolan, oči na vrh glave, nesmotren, nepažljiv, neodgovoran, brzoplet, plahovit, luckast, razmaženo derle, nisam znao tko mi glavu nosi. Jednom riječju – vilen. Takav je bio mali Mujica, a ovaj današnji Mustafa je pravi Mujo. Kao što vidite, ni danas ne znam tko mi glavu nosi čim dajem intervjue… A što se glumačke profesije tiče, zahvaljujem svojoj divnoj bakici na tome, doslovno me natjerala - otkrio nam je. Govorio je i o humoru.
'Nisam baš uvjeren u svoj originalni smisao za humor. Ako ga i ima, onda je to moja bosanskohrvatska mješavina. Naposljetku, čovjek treba prestati gledati u sebe i oko sebe i malo se osvrnuti. Odjednom te zaspe golema količina duha i humora', kazao je.
Rekao je i da mu je žao što je imao premalo vremena za djecu, ali da imaju odličan odnos. Otkrio je i koji im je savjet dao.
'I što im savjetovati?! Već su valjda zreli da shvate da su pažnja prema starijima i slabijima, mukotrpan rad, dobrota, tolerancija, poštenje, mir u sebi, a prije svega poštovanje čovjeka po čovječnosti, dobar put. Ako ne ni za što drugo, onda za miran san.
Poetično se izrazio i o svim ženama koje su bile dio njegova života.
'Žene su najdivnija bića, bonaca, poj ptica, zvijezde što titraju u noći, izlasci i zalasci sunca, grmljavina s munjama… A to što je ponekad bilo oblačno, nije nebo krivo', rekao je poetično.
O glumi i glumcima
Na pitanje o najdražoj ulozi odgovorio je: - Možda Robin Hood. Za mene je bila sreća što sam prije Akademije glumio u amaterskom kazalištu Viktora Cara Emina u Rijeci, ali ne toliko zbog iskustva, nego zbog divne radosti igranja koja nama profesionalcima često nedostaje, pa da na sceni zavijamo nekim čudim, nama neprirodnim glasom i nosimo neko zakovrčano tijelo koje nije naše. Vjerujte da ima nas glumaca koji ne znamo stajati, sjediti! Ne znamo što ćemo s rukama koje vise kao na vješalici pa ih prekrižimo ispred sebe kao većina naših političara ili ih motamo čudnovato sebi tajno iza leđa, ili jedva čekamo da ih uguramo u te spasonosne džepove. Ne slušamo ili ne gledamo partnere, lice nam je lažno namješteno ili u grču. Ne znamo se smijati, voljeti, plakati, mrziti, urlati… Jednostavno mučimo sebe i publiku. Nerijetko sam čuo u gledalištu da muž kaže ženi: 'Vrag ti mater, ovo je zadnji put da si me dopeljala u kazalište'. Zato ne mogu izdvojiti najdražu ulogu jer je svakoj nedostajalo ponešto i na svakoj je bio poneki muž - slikovito je objasnio glumački bard, potvrdivši da se dobra uloga ne može odglumiti bez poštenja, zaluđenosti i manijakalnog rada.
Mjesto susreta regionalnog filma, gdje možete pogledati brojne filmske klasike, pa i one u kojima je glumio legendarni Mustafa Nadarević, svakako je Klasik TV. Klasik TV jedinstven je kabelski/IPTV kanal koji emitira igrane, duge, kratke, animirane, dokumentarne filmove i serije 24/7 – sve domaće – s ciljem promocije i popularizacije domaćeg, regionalnog filma. Tijekom kolovoza uživati možete u brojnim filmskim poslasticama i vrhunskim serijama: Bolji život, Bela Lađa, U gori raste zelen bor, Servantes iz malog mista, Partizanska eskadrila, Balkan Ekspres, Kad mrtvi zapjevaju, Boško Buha, Crna mačka beli mačor…
*Sadržaj nastao u suradnji s Klasik TV-om.