Internet je nešto zahvaljujući čemu su nam sve informacije bliže no ikada i cijeli svijet na dlanu.
Svatko od nas u mogućnosti je uz par klikova učiti o drugim kulturama, običajima, svemu lijepome i ružnome što je povijest svijeta i ljudske civilizacije iznjedrila. Što zbog širine privatnih interesa, što zbog okolnosti da sam završila u braku sa strancem, nerijetko pratim i zbivanja iz njegove zemlje, a uslijed čega nisam mogla ne primijetiti nešto što mi je zapelo za oko. Iako su nepristojan vokabular, uvrede i cyber bullying (nažalost) sastavni dio modernog svijeta, svako malo imam osjećaj kako je ovo naše podneblje posebno plodno tlo za otrovne komentare.
Ono što me posebno iznenadilo je što, za razliku od nekih drugih zemalja, ljudi s Balkana uvijek traže dlaku u jajetu. Što god da se napravi, nikada nije dovoljno dobro. Tko god bio u pitanju, redovito se nađe netko drugi tko zna da se moglo bolje. I kada se učini nešto dobro, mora da postoji neki skriveni motiv.
Kao što sam već spomenula, kritike su nešto na što ćemo naletjeti posvuda, no ovdje su one nešto na što pravo svojata svatko po pitanju svega. Ponekad po pitanju stvari koje nas se tiču, no puno češće po pitanju svega što ni na koji način nije faktor u našim životima. Dok se u nekim drugim kulturama neprimjerenim smatra uputiti negativan komentar u mnogim situacijama, ovdje je to češće pravilo no iznimka. Bilo da su u pitanju naši najbliži, tek površni poznanici ili potpuni stranci, nećemo se ustručavati prokomentirati kako je nečija haljina bapska, kako je frizerka napravila loš posao, kako je netko nagomilao kilograme i odjednom izgleda loše, kako je izabrao najružniju moguću boju zida, kako su nečije odgojne metode diskutabilne, kako je žena čim je uspješna do novca došla jer je - sponzoruša... Primjere bih mogla nabrajati do preksutra, a ono što je zajedničko gotovo svakome od njih je da u najvećem broju slučajeva osoba koja daje negativan komentar najčešće nije dovoljno kompetentna dati ga, ali ju to ne sprječava da svijet počasti svojim mišljenjem.
U situaciji u kojoj je jedna opcija biti pristojan i mišljenje zadržati za sebe, a druga otvoreno reći što mislimo pa kud puklo da puklo, Balkanci će redovito, čast iznimkama, odabrati ovo drugo.
Na meti su jednako često obični ljudi kao i slavne osobe, a jedan od recentnijih primjera koji mi pada na pamet slučaj je Elle Dvornik koja je u siječnju, kako su pisali mnogi mediji, još jednom pokazala veliko srce doniravši 1500 Eura nakon što je bila zamoljena da informaciju o GO Foundme kampanji podijeli na svojim društvenim mrežama ne bi li se lakše prikupio ostatak potrebnog iznosa za kupnju kolica za malenu Emu. Ella je odbila podijeliti objavu i odlučila sama donirati preostali iznos, a o čemu je nedugo nakon toga od strane osobe koja je zahtjev i uputila osvanula objava u jednoj grupi na Facebooku. Vijest su zatim prenijeli mediji, a u roku odmah su se pojavili dežurni društveni kroničari koji su, vjerojatno pročitavši samo naslov i ni ne otvorivši članak konstatirali kako je Ella ovo učinila u svrhu vlastite promocije. Jer se naime o kćerki poznatog pjevača i unuci jednako poznatog glumca inače ne piše dovoljno i bez ovakvog poteza nitko za nju ne bi čuo.
Da mi je kuna za svaki toksični komentar koji sam do sada imala prilike pročitati, ne znam koliko bih točno novca imala, ali sam sigurna da bih bila poprilično bogata. Kad se prenese kako je netko tko je svoj novac pošteno zaradio isti potrošio na novu skupocjenu torbicu, čizme, kaput ili nešto deseto, pljušte komentari puni gorčine kako bi bilo bolje da je XY te novce dala nekome potrebitom i kako bi ju trebalo biti sram jer djeca gladuju u Africi.
Kada je jedna naša pjevačica podijelila sa svojim pratiteljima da je napokon pronašla stan kakav je tražila i htjela kupiti, eto ti odjednom komentara da otkud joj novac i što će joj stan ako u njemu ne misli živjeti. Kada netko poput Elle i napravi nešto kako bi svijet učinio boljim mjestom, opet nije dobro jer mora da su pobude bile krive.
Ne znam otkud nam tolika gorčina i s njom potreba da ju prolijevamo posvuda oko sebe, ali znam da bismo kolektivno bili sretniji kada bismo manje brinuli o drugima, a više o sebi. Kada dane ne bismo trošili na razmišljanje zašto drugi svoje živote žive onako kako su odabrali, već kako da svoje živote učinimo ispunjenijima, kvalitetnijima i sretnijima. Ne znamo zašto netko radi određene stvari ni o čemu u tome trenutku razmišlja, kao što ne znamo što nekoga tjera na određene poteze ni kako netko živi izvan društvenih mreža, no ono što bismo trebali znati i osvijestiti je da postoji nešto što se zove privatnost i da na nju pravo ima svatko, pa čak i javna osoba koja puno toga dijeli na svojim profilima. I tu privatnost treba poštivati.
Vrlo je jednostavno, ono što ni sam ne bi volio da netko kaže tebi, nemoj ni ti reći drugome. U svijetu u kojem je već odavno previše negativnosti, birajmo promijeniti ga nabolje. Live, and let live!