Dobar dan i dobrodošli na jedan 'honeymoon' update – za mene najposebniji na svijetu.
Javlja vam se friško udana žena koja je sa svojim novopečenim mužem odlučila medeni mjesec provesti u državi za koju uopće malo tko zna – a još manje posjećuje - Mauritaniji.
Jedan ruksak, jedne – ali vrijedne ECCO tenisice, par afrički inspiriranih odijevnih komada jedan kofer sa vjenčanicom I odijelom spremnim za avanturu života – najduži vlak na svijetu koji prevozi željeznu rudu u najsurovijim uvjetima Sahare. Moj muž i ja odlučili smo biti slijepi putnici na vagonima punim željezne rude avanture od koje adrenalin raste I probija sve ljestvice. Vlak smo ostavili kao šećer na kraju za zadnje dana u Mauritaniji, a prije toga smo posjetili neke od njenih skrivenih ljepota i živjeli život lokalnog stanovništva.
Od spavanja pod zvjezdanim nebom u pustinjskoj oazi do vjenčanja prema lokalnim običajima kojeg su nam pripremili identično onako kako oni to rade u svojoj zamlji koji godišnje ne posjeti niti šest tisuća ljudi.
Iz Nouakchotta glavnog grada Mauretanije zaputili smo se u Terjit. S obzirom na to da je zemlja toliko velika, morali smo se satima voziti preko pijeska kako bismo stigli na tu destinaciju. U državi je asfaltirano tek nekoliko cesta, uglavnom se vozite po pijesku, što je već samo po sebi nadnaravni doživljaj. Fascinantan je prizor kad se iz pustinje, gotovo ni iz čega odjednom pred vama stvori golema oaza, mjesto s palmama, vodom... Još me više zapanjuje koliko je život sam po sebi moćna sila. U ovom surovom ambijentu, ljudi su podigli školu, imaju solarne ploče od kojih dobivaju energiju. Stvorili su svoj mali, samoodrživi komadić univerzuma.
Jednom kad smo napustili glavni grad, odsjedali smo ili kod lokalnog vodiča ili u lokalnim smještajima koje drže ljudi za ono malo turista što prođe tom rutom. Nema restorana, gostionica, ničega, ljudi vam praktički u svojem domu pripremaju hranu. A hrana je doista vrhunska. Uglavnom se priprema povrće, piletina, riža i kus kus, a lokalni ljudi to stvarno jako ukusno pripremaju.
U jednom selu su nam priredili veliko iznenađenje: ceremoniju identičnu onoj kakvu sami imaju kad se vjenčaju njihovi suseljani! Mene su odjenuli u mladu, dali mi nakit, uredili me, a Kristijana su odjenuli u mladoženju. Njegova je zadaća bila da neprekidno pleše
kad god ga potaknu na to.A ja kao mlada sam bila posve zamotana i pokrivena. Tijekom ceremonije sam samo tu i tamo mogla pokazati lice. Naša nova svadba je trajala dobra dva sata, ljudi iz sela su se stvarno jako potrudili i neizmjerno nas razveselili s time!
Iz Terjita smo produžili za Oudane u čijoj blizini se nalazi lokalitet Richat strukture, odnosno misteriozno Oko Sahare.
Postojanje ove formacije otkriveno je u lipnju 1965. kad su ga s neba vidjeli astronauti! Znanstvenici su prvo pomislili da je tu davno udario neki meteor, no kako nije bilo rastaljenih stijena vrlo brzo su odbacili tu teoriju. Sada se drže ideje da se ovo tlo u jednom trenutku podiglo, a potom erodiralo pa stvorilo ovakvo udubljenje. Ipak, savršenu kružnu formu nitko ne zna objasniti i naravno, to je plodno tlo za razne alternativne teorije. Najpopularnija je ona da je upravo ovdje potonula Atlantida. Uočeno je, naime, da se mnoge stvari vezane za ovu strukturu u pustinji u velikoj mjeri poklapaju s Platonovim opisima Atlantide. Mjesto je neobično lijepo, osjeća se posebna energija, svakako je vrijedno posjeta.
Od Chinguettija nas je put dalje vodio u Choum, gdje smo kupili sve što će nam biti potrebno za putovanje života: vožnju najdužim, najtežim i najopasnijim vlakom na svijetu! To je vlak bez putničkih vagona, smještaj je na samoj željeznoj rudi koju prevozi u svojih više od 200 vagona, rutom dužom od 700 kilometara, po ekstremnim vremenskim uvjetima. Nabavili smo skijaške maske da nam željezna prašina ne ide u oči, uzeli smo vreće za spavanje i toplu odjeću za noć.
Iz Chouma smo se odvezli do Zouérata, gdje smo imali samo 15 minuta da se ukrcamo na vlak. Čekalo nas je 20 sati putovanja do lučkog gradića na Atlantiku, Nouadhiboua, po dnevnoj temperaturi od 45 stupnjeva celzijusa, bez ikakvog zaklona, na finoj željeznoj prašini vagona. Budući da ovaj vlak nema konduktera, dakle, nema niti nekoga tko bi mogao nadzirati vagone, ljudi ga često na ovakav alternativan način koriste da bi prevalili ovu veliku razdaljinu.
Ovo je putovanje prilično ekstremno. Nakon što se po danu spržite na 45 stupnjeva, pijesak i ruda po svuda, noću temperatura padne ispod nule! U početku se još nakon one vrućine malo rashlađujete i možete se diviti nevjerojatnom zvjezdanom nebu. Nikad nisam vidjel tako moćan prizor!
No, kako noć odmiče, lagano vas okuje zima. Zavukli smo se u vreće za spavanje, navukli svu odjeću koju imamo i svejedno je bilo ekstremno hladno, a vjetar je užasno puhao. Ovo je putovanje koje će svakoga izbaciti iz zone komfora, testirat će izdržljivost čovjeka, no ujedno je i putovanje koje nudi tolike impresije da se, barem po mojem mišljenju, sve to višesturko isplati! Prizori koje čovjek vidi, sam doživljaj je nemjerljiv s bilo čime.
Baš kao što kažu oni mudriji nije važno koliko je godina u našem životu nego koliko je života u našim godinama. I baš zato činite ono što vas čini sretnima čak i ako to znači jedan mali ruksak koji osim par stvarčica nosi cijeli pregršt snova koje se ne bojite ostvariti.