Osim svom glumačkom pozivu, Ana‑Marija Bokor Vrdoljak godinama je posvećena i borbi za prava glumaca.
Predstavlja Hrvatsko društvo dramskih umjetnika u Međunarodnoj federaciji glumaca, a postala je i predsjednica Hrvatskog društva za zaštitu audiovizualnih izvođačkih prava. Kako objašnjava, iako im pripada naknada od repriziranih naslova, glumci to pravo ne ostvaruju pa je s kolegama krenula u borbu kako bi nakon gotovo 15 godina ponovno dobili ono što zaslužuju. U razgovoru je objasnila koji postupci slijede, ali i koji su najveći problemi u njezinoj struci koji vode i hiperprodukciji nesretnih ljudi.
Predstavnica ste Hrvatskog društva dramskih umjetnika i članica Izvršnog odbora u Međunarodnoj federaciji glumaca (FIA), članica Upravnog odbora Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU) i predsjednica, a sada članica Upravnog odbora Sindikata hrvatskih glumaca, podružnice Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, te predsjednica Hrvatskog društva za zaštitu audiovizualnih izvođačkih prava (AVIP). Za prava glumaca borite se godinama?
Sve je krenulo s mojom aktivnošću u Međunarodnoj federaciji glumaca. Kako sam nakon diplome u Zagrebu provela dvije godine u Londonu na usavršavanju i govorim engleski, iz HDDU-a su me 2009. godine pozvali da predstavljam Hrvatsku kao delegat u FIA-i, i to baš u Londonu. No tek od 2012., godinu dana nakon porođaja, počela sam aktivno i kontinuirano surađivati s kolegama iz cijelog svijeta na skupovima FIA-e. Te aktivnosti dovele su me do AVIP-a, udruge koja se bavi kolektivnom zaštitom izvođačkih prava glumaca.
Počelo je sudjelovanjem u FIA-i?
Da, to je krovna svjetska asocijacija koja okuplja glumačke organizacije i sindikate iz cijeloga svijeta. Raspravljamo o temama koje se odnose na glumačku struku koju svi beskrajno volimo, u kojoj doživljavamo brojne prelijepe trenutke, ali i neke koji nisu toliko lijepi i pogađaju nas. Skupovi koji se održavaju dva puta godišnje prilika su da nešto naučim i predstavim situaciju u Hrvatskoj. Zaintrigiralo me sve što sam slušala, ali imala sam osjećaj da su Hrvatska i bivše komunističke zemlje u zapećku jer uglavnom govore predstavnici zapadnih zemalja, Skandinavci, Francuzi, Britanci... Potaknulo me to da u sklopu asocijacije iniciram pokretanje CEE grupe srednje i istočne Europe. Inicijativa je urodila plodom pa je Hrvatska 2016. izabrana u Izvršni odbor gdje sada u drugom mandatu predstavljamo ovaj dio Europe. Unutar FIA-e održavaju se i CMO sastanci, odnosno sastanci organizacija za zaštitu kolektivnih prava. Primjerice, u Hrvatskoj je za kolektivnu zaštitu autora i skladatelja zadužen ZAMP, a Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) nadležna je za glazbene izvođače i pod njom su prije bili i glumci. No HUZIP se obratio HDDU-u kako bi glumci osnovali svoju kolektivnu organizaciju. Budući da sam u FIA-i sudjelovala na puno sastanaka čija je tema bila kolektivna zaštita, dogodilo se da sam jedina od kolega bila upoznata s materijom. Kada se osnivala udruga AVIP, izabrana sam za predsjednicu i dobila nišu da ono što sam godinama slušala mogu implementirati u svojoj zemlji. Dobila sam pravu misiju i to je posao koji me jako veseli. Aktivnost AVIP-a veže se uz Zakon o autorskom i srodnim pravima te je važno osvještavati širu javnost o autorskim i srodnim pravima umjetnika, kao i naknadama koje im po tom pravu pripadaju.
AVIP je osnovan neposredno prije pandemije?
Osnovani smo 2019., ali tek smo 2022., zbog pandemije, potresa i zahtjevnog postupka prijave, dobili licenciju za rad od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. U audiovizualnom sektoru nemamo cjenike, ne zna se kako se radi i glumci su dosta frustrirani jer ne ostvaruju nikakve naknade od ponovnih prikazivanja audiovizualnog sadržaja u kojima su nastupili. Sada nam se otvorila mogućnost da se to regulira i nešto napravi. Dobili smo odobrenje za dvije vrsta prava - prvo je BTL (blank tape levy), odnosno privatno kopiranje i tu bi se od svakog prodanog CD-a trebao odvojiti dio zarade koji se među ostalim nositeljima prava podijeli i glumcima. Druga naknada je od reemitiranja fiksirane audiovizualne izvedbe, odnosno od kabelskih operatera.
Primjerice, ako se na kabelskoj televiziji prikazuje film u kojem glumite, imate pravo na tantijeme?
To je naknada koja se ostvaruje putem kolektivne zaštite, a odnosi se na određeni dio zarade kabelskih operatera koji je isplaćuju nositeljima prava. Glumci imaju pravo na tu naknadu, ali u praksi je ne ostvaruju. Sada kao udruga pregovaramo sa 18 kabelskih operatera da je napokon ostvarimo. To je praksa u europskim zemljama, imamo na nju pravo, ali moramo proći postupak pregovora kako bismo postigli željeni cilj.
Ostvaruju li glumci prihode od repriza serija?
Ne! Dobivamo samo naknadu za privatno kopiranje, ali ti su prihodi toliko maleni da jedva možemo pokriti hladni pogon samog funkcioniranja udruge. Zato idemo pregovarati kako bismo ostvarili i druga prava te mogli isplaćivati naknade našim kolegama, a zatim ćemo vidjeti kakve su prakse vani i po kojim bi još osnovama glumci trebali ostvarivati svoja prava. Napokon postoji jedno mjesto koje se bavi ostvarivanjem prava u audiovizualnom sektoru i to je zadaća AVIP-a - da kolektivno štitimo naše članove, prikupljamo i raspodjeljujemo naknadu koja im pripada. No ne isplaćujemo naknade samo glumcima koji su nam dali punomoć, nego po presumpciji zastupamo sve hrvatske glumce, ali i glumce drugih država jer potpisujemo bilateralne sporazume sa stranim kolektivnim organizacijama. Tako na osnovi reciprociteta za hrvatski audiovizualni sadržaj koji se prikazuje, primjerice, u Španjolskoj oni našim glumcima isplaćuju naknadu i obrnuto.
Što je s glumcima koji su u nekoj seriji, filmu koji se reprizira, a nisu u udruzi?
I ako nam netko nije dao punomoć, dužni smo obavijestiti javnost da nam se ti glumci jave i daju podatke kako bismo im mogli uplatiti naknadu. Dužni smo ih obavještavati putem svojih javnih glasila (internetska stranica, društvene mreže) i oni nam se moraju javiti u određenom roku. Čak ćemo određeni dio sredstava morati čuvati jedno vrijeme dok nam se ne jave. Zastupamo sve hrvatske glumce bez obzira na punomoć. Tako će i oni koji su, primjerice, glumili u ‘Dnevniku malog Perice’, ‘Područje bez signala’, ‘Što je muškarac bez brkova’, ‘Prosjacima i sinovima’, ‘Gruntovčanima’ ili ‘Zauvijek susjedi’ iduće godine imati pravo na naknadu ako su te serije ili film reprizirani u ovoj.
Što s ostalim televizijama ili streaming platformama čija popularnost raste?
Radit ćemo na tome da se prava prošire i na druga područja. Vani su regulirana i prava na streaming te internetske platforme i mnogo je razina na kojima moramo djelovati. To je zahtjevan i kompleksan posao, ali meni beskrajno izazovan jer radim ono što je dobro za struku, a pritom sam otkrila i razvila neke svoje druge talente. Iza ovoga posla stoji plemenita svrha da glumci ostvare naknadu za svoj kreativni rad.
Kada govorimo o ovoj temi, o kolikom je novcu riječ? Američko Udruženje filmskih glumaca (SAG-AFTRA) isplaćuje milijune dolara tantijema godišnje...
Nažalost, kod nas nije riječ o milijunima. Mnogo kolega glumi u serijama koje se često, gotovo neprekidno vrte na domaćim programima i kažu nam: “Da sam barem dobila jednu lipu od svakog pojavljivanja.” To je kolektivna zaštita i neće biti milijuni, ali hoće naknada zbog koje svaki glumac može osjetiti da je zadovoljen njegov radni integritet i dignitet. Ni prije glumci nisu imali pravo na naknadu, ali 1983. godine je Zlatko Vitez organizirao štrajk. Tada je bila druga situacija jer je sadržaj proizvodila samo Radiotelevizija Zagreb, poslije HRT, dok je danas gotovo cijeli audiovizualni sadržaj vanjske produkcije, a pritom imamo i komercijalne televizije. Tada su svi glumci, njih nekoliko stotina, krenuli su u štrajk koji je trajao nekoliko mjeseci i završio potpisivanjem sporazuma između Društva dramskih umjetnika i RT-a Zagreb. Bio je to gotovo kolektivni ugovor jer je uz uvjete rada definirao u kolikom se postotku od prvog honorara isplaćuje naknada za reprize. Osim toga, bili su regulirani minimalni, odnosno početni cjenici i ispod toga se nije išlo, a regulirana su i prava te uvjeti ako glumac recimo mora pustiti bradu, radi u iznimno hladnim uvjetima, noću i slično. To je bilo odlično i funkcioniralo je do 90-ih godina. Zlatko Vitez, koji je tada bio politički vrlo aktivan, uspio je 1999. da HDDU s HRT-om potpiše sporazum o plaćanju repriza. I ja sam jedna od glumica koja je na temelju tog sporazuma dva puta primila naknadu. Igrala sam u seriji ‘Odmori se, zaslužio si’ i dobila sam honorar za dane snimanja, a iduće godine, oko Božića, nazvali su me s HRT-a i rekli da ću dobiti 35% honorara jer se serija reprizira, a godinu poslije 15%. To je bilo sjajno i dalo mi je osjećaj dostojanstva i vrednovanja rada. No dolaskom komercijalnih televizija koje su počele snimati svoj audiovizualni sadržaj, ta je praksa prestala. Naime, glumci s njima nisu potpisivali takve ugovore i HRT je jednostrano prekinuo sporazum pa je tako sve stalo oko 2007. godine.
Od tada nemate naknadu?
Ne, glumci više ne dobivaju naknadu od repriza. Tada su preko HUZIP-a glumci ušli u kvotu za privatno kopiranje, što je danas zastarjelo jer se odnosilo na prodaju DVD-ova. Smatralo se da će netko nakon što kupi DVD na njega snimiti neki audiovizualni sadržaj za svoje potrebe, primjerice, film s televizije i poslije ga kod kuće pogledati. Proizvođač je bio dužan od svoje zarade izdvojiti mali dio, a kako se DVD-i sve manje koriste, sada se BTL naplaćuje od proizvođača uređaja, odnosno u Hrvatskoj ga plaćaju distributeri.
Kada se govori o naknadama od repriza, jesu li tu uključeni samo noviji naslovi ili i serije poput ‘Velog mista’, koja se često može vidjeti na malim ekranima?
Sve ulazi. Dužni smo u idućoj godini napraviti raspodjelu i čeka nas golem posao prikupljanja podataka u kojim su sve filmovima i serijama naši glumci igrali, zatim kategorizacija na osnovi koje se dobiva naknada i onda raspodjela. Riječ je o materijalnoj zaštiti njihove umjetničke izvedbe koja je snimljena i to je velik zahvat. Recimo, na tri nacionalne televizije prikazuju se serije u kojima glumi Goran Navojec, ali on dobiva naknadu samo za seriju ‘Odmori se, zaslužio si’, ali ne za glumu, nego zato što pjeva naslovni song. Zašto za glazbenu izvedbu ostvaruje naknadu, a ne i za glumu, odnosno audiovizualnu izvedbu? Tu je naša borba.
Uz ostvarivanje ovih prava, koji problemi najviše muče struku?
U audiovizualnom sektoru nisu definirani uvjeti snimanja, niti postoje cjenici. Ni glumci koji su na slobodnom tržištu rada, bilo da su članovi Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika (HZSU) ili ne, također nemaju definirane cjenike ni uvjete po kojima rade ni u izvedbenim umjetnostima, a ni u audiovizualnom sektoru. To su najveći problemi i mislim da bi trebao postojati sindikat, neko mjesto gdje će se to definirati. Jedini kolektivni ugovor koji postoji za glumce jest onaj za zaposlene u kazalištu i samim time jedino oni imaju zaštitu, zastupa ih Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi. Ostali kolege nisu zaštićeni. Zato je i važan Zakon o umjetnicima koji bi trebao dobrim dijelom regulirati status slobodnih umjetnika. Treba reći i da HZSU pruža jedinstvenu praksu u svijetu, što su izdašni ostaci socijalizma, jer gotovo nigdje drugdje ne postoji praksa da ti država plaća mirovinsko i socijalno osiguranje. Kultura je identitet svakog naroda i umjetnike itekako treba zaštititi, ali i cijeli sustav treba urediti. Vani uglavnom moraš sve sam zaraditi i platiti mirovinsko i socijalno, ali imaš sindikate koji štite glumce i uvjete rada. Mi to nemamo. Problem je i hiperprodukcija glumaca, a bojim se time i hiperprodukcija nesretnih ljudi. Kada sam studirala, postojala je samo Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu, primili su nas deset i svi ti kolege našli su svoje mjesto na tržištu rada, a većina se zaposlila u kazalištima. Danas imamo akademije u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, gdje je i jedna privatna, i proizvodimo 50 glumaca godišnje za kojima tržište jednostavno nema potrebu. Pritom će ti ljudi, da bi opstali na tržištu, raditi u mnogo lošijim uvjetima nego neki drugi i tako se ruši ljestvica digniteta cijele struke. Ti mladi ljudi nisu krivi, i ja sam pristajala na lošije honorare, ali da je definirana cijena rada, to se ne bi moglo dogoditi. I za glumce je važno reći da nas biraju i pristat ćeš raditi za novac i uvjete koji su ti ponuđeni ili nećeš raditi. Stalno smo izloženi određenoj vrsti ucjene i to se treba regulirati. Za to ne može biti kriv samo sustav pa se i mi glumci moramo probuditi i više angažirati.