Mallory Quinn je tek izišla iz klinike za rehabilitaciju kad je prihvatila posao dadilje. Ted i Caroline Maxwell povjerili su joj brigu o njihovu petogodišnjaku Teddyju. Sramežljiv dječak nikamo ne ide bez svoje bilježnice i olovke, crta drveće, zečiće, balone… Ali kada nacrta muškarca koji kroz šumu vuče beživotno tijelo žene, zla se slutnja uvlači pod Mallorynu kožu…”, uvod je to u roman ‘Teddy’.
Jason Rekulak autor je romana koji je Goodreads proglasio najboljim hororom 2022. godine. Roman je u hrvatskoj objavio Mozaik knjiga, a samo za Story autor objašnjava zašto je htio da su u njemu brojne ilustracije, ali i kako danas, zahvaljujući pandemiji, može bez problema pisati pokraj pneumatske bušilice.
Prije svega želimo vam čestitati na Goodreadsovoj nagradi za najbolji horor godine. ‘Teddy’ je osvojio i publiku i kritiku. Za vaš prvijenac ‘The Impossible Fortress’ inspiriralo vas je djetinjstvo, što je bila inspiracija za ovaj roman?
Oduvijek sam želio napisati roman za odrasle koji će biti obogaćen ilustracijama. Znam da postoje oni koji takav roman smatraju djetinjastim, nezrelim, čak i književnim prevarantom, ali za mene on ima dodanu vrijednost i veću moć zainteresirati čitatelja. Nitko od protivnika takve književnosti nema problem čitati članke okružene brojnim šarenim oglasima koji stalno odvraćaju pažnju. Zašto je onda problem ako roman sadrži ilustracije koje su nadogradnja teksta? Dugo sam radio kao neovisni izdavač u Philadelphiji i objavljivao ilustrirane romane poput ‘Ponos i predrasude i zombiji’ i ‘Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu’. Nakon rada na takvim izdanjima, ali i nekim drugim jednostavno sam znao da je to smjer kojim se želim razvijati kao autor. Negdje početkom 2019. godine počeo sam razgovarati s dvojicom ilustratora o potencijalnoj suradnji. Will Staehle i Doogie Horner veliki su profesionalci, a meni kao piscu najbolji su bili njihova kreativnost i ugodno vrijeme koje sam proveo s njima. Odmah sam znao da ćemo biti dobitni tim. Iako sam se okružio kreativnim ljudima, teško sam nalazio inspiraciju za pisanje romana. Mnoge sam ideje neuspješno razvijao sve dok mi se priča o dadilji i petogodišnjem dječaku koji voli crtati nije učinila savršenom.
Roman je dobio nagradu za horor godine, a kako ga vi doživljavate?
Zbog duha i mrtvih tijela smjestio bih ga u kategoriju horora, ali bih ga opisao i kao nadnaravni triler.
Dosad ste objavili dvije knjige i zanimljivo je da su potpuno tematski različite. Dok jedna govori o odrastanju u osamdesetima uz videoigre, druga je suvremeni nadnaravni triler. Kako biste opisali sebe kao autora?
Ako je suditi prema tome - onda sam užasan brend! Imate pravo. U današnje vrijeme čitatelji, mediji, ali i sami autori vole kategorizaciju. Izdavačka industrija voli pisce vjerne svom žanru koji pišu za iste čitatelje i tako iznova i iznova. Biti odan jednom žanru najlakši je i najbrži put za stvaranje vjerne baze fanova diljem svijeta. Kao autor našao sam se u velikom problemu nakon objavljivanja prve knjige. Pitao sam se koliko još romana o odrastanju mogu i želim napisati. Odgovor je bio jasan - jedan je sasvim dovoljan. Nisam mogao zamisliti konstantno stvaranje romana istog žanra Promjena mi je bila nužna. Mnogo sam razmišljao u koji žanr želim uploviti i zaključio sam da je najbolje pisati o onome što volim čitati. Krimići, horori i trileri su mi najdraži i to se nametnulo kao logičan izbor. Moram priznati da ne bih imao nikakav problem kada bih do kraja života ostao vjeran tom žanru. To je poput dugačke ceste s mnogo skretanja na koje gledam kao na izbore. Uzbuđen sam što se vozim tom cestom.
Objavljene su dvije knjige s vašim imenom, no mnogo više ste ih napisali za druge i pod pseudonimom. Po čemu ste zaključili da će baš ‘Teddy’ biti roman objavljen s vašim imenom i prezimenom?
U mojoj se glavi nalazi mnogo ideja od kojih većina nema potencijal za roman. Autor mora biti svjestan da ideja nije isto što i priča. Od ideje do priče potrebno je mnogo istraživanja, razmišljanja i nekoliko loših verzija rukopisa. U devet od deset slučajeva dogodi mi se da nakon cijelog tog procesa istraživanja i pisanja gotovo 40 stranica jednostavno shvatim da priča nema potencijal. To je trenutak kada je bolje odustati nego nastaviti forsirati s razvijanjem likova i događaja. S romanom ‘Teddy’ priča je bila drukčija. Kao da sam u istom trenutku imao razrađenu ideju, radnju, likove i kraj, jednostavno sam vidio cijeli roman. Sjećam se da sam hodao ulicom i da me poput cigle pogodila priča vezana uz Teddyja. Ušao sam u prvi kafić i odmah ispisao nekoliko stranica natuknica koje su mi poslije bile najbolje smjernice. Iskreno, volio bih da mi se to opet dogodi kako bih sebe spasio od mnogo pogrešnih početaka.
Prije nego što ste postali pisac bili ste izdavač i urednik. Kakav je osjećaj biti s druge strane? Je li taj zaokret bio lagan?
Pisanje je moja velika strast. Ozbiljnijim pisanjem bavim se od ranih fakultetskih dana. Pisao sam doslovno svaki dan po nekoliko sati. Sjećam se da sam u danima kada sam radio i studirao uvijek pronalazio vremena da pretočim svoje misli i osjećaje na papir. To je išlo do te mjere da sam često propuštao izlaske i druženja s prijateljima, ali i da su brojni filmovi i serije prošli neopaženo pokraj mene. Dugi niz godina nisam pronašao izdavača i često sam se sam propitkivao zašto to radim, ima li smisla toliko se žrtvovati kada je očito da moji romani neće ugledati svjetlo dana. Za uspjeh najviše mogu biti zahvalan svojoj ženi koja je cijelo vrijeme vjerovala u moj rad i tjerala me naprijed. Danas imam tu sreću da mi je pisanje jedini posao. Tek sada mogu reći da živim punim plućima.
Jeste li se susreli s nekim izazovima ili preprekama tijekom pisanja romana?
Mislim da je lockdown za mene, ali i za cijeli svijet, bio točka zaokreta. Do tada sam pisao u tišini, daleko od laveža pasa, zvukova kućanskih uređaja i vriskova vlastite djece. Šest mjeseci nakon što sam počeo pisati, svijet je odjednom stao pa je pola romana nastalo u normalnim okolnostima, a druga polovica u poprilično kaotičnim. Sve to teško mi je palo, ali svi smo se morali prilagoditi. I na kraju smo i uspjeli. Na tom smo putu svi naučili više o drugima, ali i o sebi. Cijelo sam vrijeme mislio da jedino u potpunoj tišini mogu pisati, ali korona me naučila da mogu pisati pokraj pneumatske bušilice ako na vrijeme napunim slušalice.