Industrija, inovacija i infrastruktura

Danas su inovacije i tehnologija toliko u fokusu zato što su nam, više nego ikad prije, potrebni alati za postizanje održivog razvoja.

Održivost je fitness za budućnost kažu u Audiju koji električnu mobilnost nastoje podići na višu razinu. Svjetska premijera modela Audi e-tron u 2018. godini početak je te inicijative održivosti u sklopu koje do 2025. žele postati vodeći brand za električne automobile, a do 2030. ostvariti tvornice koje su neutralne u pogledu emisije CO2, kakvo je postrojenje u Bruxellesu!

Audi e-tron je prvi potpuno električni serijski proizvedeni model, ima električni pogon na svim kotačima, WLTP doseg preko 400 kilometara i brzo punjenje do 150 kW. To je električni SUV za sport, obitelj i slobodno vrijeme koji se i proizvodnjom i vožnjom uklapa u ciljeve održivog razvoja. Automobilska industrija ima veliku odgovornost u pogledu održivosti te borbe protiv onečišćenja i s klimatskim promjenama, svjesni su u Audiju i zato nastoje biti predvodnici čiste proizvodnje i ekoloških proizvoda u toj domeni. Uz nove e-modele i čistu proizvodnju čine i važne korake prema autonomnoj vožnji, izgradnji mreže gradskih vozila i dijeljenju vozila, te inteligentnom vođenju prometa. Globalno testiranje, primjerice u Ingolstadtu i kineskom Wuxiju, smjer su prema sasvim inovativnom, futurističkom, održivom prometu u gradovima.

Audi kao kompanija slijedi ciljeve održivog razvoja kako su ih naznačili Ujedinjeni narodi, poglavito u sljedećih pet domena: Industrija inovacije i infrastruktira (cilj 5), Održivi gradovi i zajednice (cilj 11), Odgovorna potrošnja i proizvodnja (cilj 12) i Skrb o klimi (cilj 13); i u tom smislu razvija korporativnu strategiju razvoja i daje svoj doprinos održivom razvoju. Sve ograničeniji resursi, onečišćenje okoliša, klimatske promjene i rast populacije izazovi su za ljudsko društvo, politiku i nadasve gospodarstvo. Želimo li održivu budućnost svi zajedno moramo ozbiljno i odgovorno raditi na tome, naznačuju u Audiju i zajedno s partnerima iskazuju društvenu odgovornost i opredjeljenje za održivi razvoj i održivu budućnost.

Danas su inovacije i tehnologija toliko u fokusu zato što su nam, više nego ikad prije, potrebni alati za postizanje održivog razvoja.

Održivost je riječ koja svakim danom postaje sve veći odraz dramatičnog stanja u kojem su naš planet, okoliš i društvo. Da je pitanje održivog razvoja goruće pitanje današnjice i da će to još dugo biti, pokazuje i manifest UN-a koji je odredio 17 područja, tj. ciljeva za koje smatra da trebaju pridonijeti, odnosno omogućiti održivi razvoj.

Zašto je UN donio toliki broj ciljeva i što je održivi razvoj? Ljudska civilizacija u svojoj supstanciji sadrži aktivnost stalnog razvoja. Povijest nas uči da su se narodi kontinuirano razvijali i pronalazili nove načine eksploatacije i proizvodnje. Održivi razvoj treba predstavljati onu razinu ili dinamiku razvoja koja ne dovodi u pitanje održivost našeg ekosustava i koja omogućuje da se resursi obnove. Održivi je razvoj kompleksna tema i zato u UN-ovu manifestu postoji puno ciljeva s raznih područja ljudskog života i djelovanja. Održivi razvoj je velik izazov za čovječanstvo zato što je u suprotnosti sa svime onime što radimo posljednjih nekoliko stotina, pa čak i tisuća godina, iako posljedice tog djelovanja počinjemo osjećati tek u posljednje vrijeme. Činjenica je da trošimo resurse u puno većoj mjeri nego što se oni obnavljaju te usput zagađujemo okoliš. Od 1980. do 2005. vađenje resursa poraslo je s 40 na 56 milijardi tona, što je porast od 45% (metala čak 65%).

RAZVOJ CIVILIZACIJE I INDUSTRIJSKI RAZVOJ

Razvoj naše civilizacije i održavanje našeg, poglavito zapadnjačkog načina života počiva na industrijskom razvoju, koji predstavlja povećanu proizvodnju i potrošnju dobara. Razvoj dovodi i do povećanja standarda koji se ogleda u sve većoj dostupnosti i kvaliteti raznih usluga: komunalnih, zdravstvenih itd.

Središnja je misao održivog razvoja da resurse trebamo trošiti onom brzinom kojom ih priroda može obnoviti. Tu nailazimo na prvu prepreku ili možda i mit – da nisu svi resursi obnovljivi. Nafta, resurs koji je najviše zaslužan za industrijalizaciju i ujedno za globalno zatopljenje i onečišćenje zraka, nije obnovljiv. Naravno, i ne želimo da bude obnovljiv, želimo ga se što prije riješiti, ali bez nafte bi proizvodnja plastike bila otežana, ako ne i nemoguća (barem dok bioplastika ne postane široko dostupna). Velik broj plemenitih metala ograničene je dostupnosti i nema načina da taj resurs nadomjestimo. Bez plemenitih kovina (platina, paladij…) nema svega onoga što predstavlja moderan život: mobitela, baterija, elektromotora u električnim autima (iako su znanstvenici u Japanu pronašli način kako rijetke metale zamijeniti lako dostupnim sirovinama). Postavlja se pitanje što možemo učiniti i što već radimo. Recikliramo i u posljednjih nekoliko desetljeća ta tema dominira na području ekologije te se postupci svakodnevno usavršavaju. Unatoč napretku u stupnju recikliranja – EU je u 2013. dosegnuo za komunalni otpad razinu od 42%, a za ambalažu 65% – problem održivosti sve se više povećava. Zašto? Mi kao civilizacija i dalje trošimo resurse u većoj mjeri nego što su nam dostupni, a razlog je što svijet svake godine teži povećanju gospodarskog rasta. Iako EU mnogo više reciklira od Afrike, ujedno troši 1,5 puta više resursa od nje.

Gospodarski rast, jednostavnim ekonomskim rječnikom rečeno, znači povećanje proizvodnje i povećanje potrošnje. Sintagma da je svijet globalno selo stara je gotovo 100 godina, ali u posljednja dva desetljeća dobila je sasvim novi smisao. Kombinacijom pristupa informacijama i dobrom prometnom infrastrukturom danas možete biti učestalo prisutni u bilo kojem kutku planeta te možete dobaviti robu iz bilo kojeg dijela svijeta. Nikad nije bilo više letova u povijesti, nikad više dostava paketa, a očekuje se njihov daljnji rast.

Naš životni stil i potreba za kontaktom, sve ono što nas definira kao ljude; istraživanje, avanture, poboljšanje ljudskog života pa i naša urođena lijenost, određuju način na koji živimo i trošimo resurse planeta. U srcu su svega onoga što nam to omogućuje industrija, inovacije, infrastruktura i tehnologija.

Industrija nam je učinila dostupnim dobra i usluge, infrastruktura povoljan prijevoz, inovacije nove životne stilove, a tehnologija se pokazala kao glavni pokretač civilizacije pružajući nam nove načine i alate za razvoj.

POĆI OD OSOBNIH POTREBA

Želimo li postići održivi razvoj, moramo poći od sebe samih, svojih potreba i želja jer one su te (s obzirom na brojnost ljudske populacije) koje posredno i neposredno troše resurse. Industrijska je proizvodnja samo odraz naših potreba te kapitalizma kao društvenog uređenja koji uvijek teži za rastom. Infrastruktura je nužnost koja nam daje temelje za uređeno djelovanje, kretanje i razvoj. Nije realno očekivati da će se razvoj ljudske civilizacije usporiti i zaustaviti, dapače ako pogledamo koliki je broj ljudi na planetu još uvijek puno nižeg životnog standarda u odnosu na zapadni svijet, možemo utvrditi da će doći do eksplozije potražnje za modernim dobrima. Velikom dijelu populacije Kine, Indije i afričkoga kontinenta tek sada postaju dostupna putovanja, automobili, kućanska pomagala, visok standard itd.

Svih 17 područja UN-a ima za cilj postići harmoniju i usmjerena su na to da svi postanemo odgovorni i racionalno trošimo resurse. Ali održivi će rast biti teško postići bez dva čimbenika, a to su inovacije i tehnologija (tu je i znanost). Inovacije su same po sebi prisutne od kad je svijeta. Otkako smo izumili kotač, ljudi stalno traže nove načine kako pomoći sebi, a isto vrijedi i za tehnologiju. Razlog zašto su danas inovacije i tehnologija toliko u fokusu jest to što su nam, više nego ikad prije, potrebni alati za postizanje održivog razvoja. Tehnologija je ta koja je omogućila vađenje nafte, otvaranje tvornica i masovnu proizvodnju, što je u konačnici dovelo do goleme količine CO2 u atmosferi i uzrokovalo globalno zatopljenje. Ali tehnologija je omogućila i da se, primjerice, u Kini sagradi 60 metara visok toranj koji čisti zrak u radijusu od gotovo dva kilometra. Slaba utjeha za ukupno onečišćenje koje smo napravili. Masovna je proizvodnja uzrokovala stvaranje neslućenih količina stvari koje su samo ambalažom dovele do toga da nam morem plutaju otoci plastike. Tehnologije i inovacije potrebne su industrijskoj proizvodnji da bude učinkovitija, da stvara manje otpada, potrebne su nam da izgradimo infrastrukturu koja će podržati održivi razvoj.

ULOGA TEHNOLOGIJE, INOVACIJA, INDUSTRIJE I INFRASTRUKTURE

Sljedećih pet priča iz cijeloga svijeta pokazat će kako su neki od pojedinih ciljeva/područja koja mogu pridonijeti održivom razvoj isprepleteni s industrijom, inovacijama, infrastrukturom i našim najmoćnijim alatom (osim znanstvenih istraživanja) – tehnologijom.

Prva je priča iz sunčane Dalmacije, gdje je jedna udruga pronašla način kako reciklirati sapun. Sapun upotrebljavamo dok ga ne potrošimo, ali nije u svim situacijama tako. U hotelima i ondje gdje se boravi jednu ili dvije noći sapun se zacijelo ne potroši do kraja. Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije pokrenula je projekt koji omogućuje da se otpad iz hotela (sapun) reciklira i time pridonese održivom poslovanju hotela. Stručnjaci s kemijsko-tehnološkog fakulteta dali su svoj doprinos i pokazali kako tehnologija i tehnološki procesi pomažu u proizvodnji i postizanju održivog razvoja. Projekt je financirala Europska unija i omogućit će edukaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, što je i jedan od ciljeva UN-a: uključivanje raznih socijalnih skupina. Prva je priča primjer kako sinergija aktivnosti s više područja primijenjena u industrijskoj proizvodnji omogućuje kružnu ekonomiju.

Sljedeća je priča zanimljiva jer unosi dozu originalnosti u doprinos održivosti. NewLoveStory priča je Tamare Friedman koja od odjeće koja nam je premalena, koja je izašla iz mode ili jednostavno je više ne nosimo, kreira originalne haljine, majice, tunike i kapute. Strast iz mladosti za kreiranjem odjeće za lutke uporabom svakodnevnih predmeta koji bi inače završili u smeću pretvorila se u održiv poslovni model. Modna industrija spada među prvih pet najvećih onečišćivača današnjice jer za svoj proizvodni proces troši prirodne resurse. Rijetki znaju da je za proizvodnju samo jedne pamučne majice kratkih rukava potrebno 1000 litara vode.

Podignemo li Tamarinu manufakturu na industrijsku razinu, doći ćemo do primjera Adidasa, Nikea i drugih koji su počeli proizvoditi obuću od reciklirane plastike ili čak plastike iz mora. Za uslugama tvrtki što su fokusirane na dizajn odjeće koji omogućuje njezino što lakše rastavljanje sve je veća potražnja. Tamari bi bilo lakše raditi od stare odjeće koja se lako cijepa na dijelove i može se lakše ponovno upotrijebiti. Ova priča pokazuje da je pitanje održivog razvoja i proizvodnje i u našem odnosu prema potrošnji stvari, našoj kreativnosti (inovaciji), ali i u tehnologiji koja omogućuje da industrija uzme plastiku bačenu u more i od nje napravi tenisice.

ODRŽIVE CESTE

Treća priča vodi nas na cestu. U svijetu ima oko 40 milijuna kilometara cesta i najznačajnija su komponenta današnjeg načina života. Uglavnom se rade od asfalta, čiji je glavni vezivni sastojak bitumen, koji je pak nusprodukt prerade nafte, ali zna dolaziti i iz drugih prirodnih izvora. Posljednje desetljeće ili dva tehnologija je napredovala i donosi zanimljiva rješenja miješanja bitumena s drugim materijalima. Zanimljivo je da bi se mogao raditi od plastike. U Indiji su znali u rupe u asfaltu ubacivati plastiku i zatim je paliti da bi začepili rupe. Inženjeri u Škotskoj taj su princip pretvorili u pravi industrijski proces proizvodeći plastične pelete koji služe kao zamjena za bitumen. Drugi su primjer potpuno plastične ceste u Nizozemskoj, koja je isto tako i dom prve solarne ceste (bolje rečeno biciklističke staze). Još su jedan primjer ceste koje su rađene od starih automobilskih guma, koje su pokazale još jedno zanimljivo svojstvo – vozila na njima stvaraju manje buke.

Proizvodnju cigle uglavnom percipiramo kao proces oblikovanja gline i njena zagrijavanja na visokoj temperaturi. Studenti i profesori na Sveučilištu Capetown osmislili su drukčiji proces – proizvode biociglu od urina, uvodeći tako nov pristup iskorištavanju resursa iz otpada. Običan pijesak kolonizira se bakterijama koje proizvode spoj naziva ureaza, koja zatim koristi ureu iz urina da bi kompleksnom kemijskom reakcijom tvorila kalcijev karbonat koji stvrdnjava pijesak i oblikuje ga u ciglu. Taj je proces već primijenjen u SAD-u, ali ovdje je razlika u tomu što je upotrijebljen ljudski urin, što uvodi nove mogućnosti u recikliranju otpadnih voda. Osim toga, za izradu cigle nije potrebna visoka temperatura viša od 1000 stupnjeva jer se sve odvija na sobnoj temperaturi. Nusprodukt procesa su dušik i kalij, sirovine važne za druge industrijske procese. Urin je i izvor fosfora, elementa čije prirodne rezerve polako dolaze u pitanje. Postoji i drugi primjeri gdje znanstvenici iz otpadnih voda ne izvlače samo sirovine nego i proizvode električnu energiju koja dolazi kao produkt biokemijskih reakcija.

Primjer postizanja održive proizvodnje može se naći i u zbirci projekata Hrvatske zaklade za znanost. Tim istraživača s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu radi na postupku kako putem održivih bioprocesa proizvoditi biokemikalije. Bit je projekta iskoristiti ostatke sekundarnih celuloznih sirovina kao što su ostaci nastali preradom drva, ostatke stabljika raznih žitarica ili ostatke hrane poput kore banana, cikle, razne ljuske itd. Odabirom pravih mikroorganizama i njihovim genetičkim modificiranjem omogućit će se učinkovitija proizvodnja biokemikalija. Daljnjim istraživanjem u sklopu projekta doći će se do bioprocesa koji mogu pružiti učinkovitu i održivu proizvodnju biokemikalija.

Osim visokotehnoloških metoda i onih proizašlih iz znanstvenih istraživanja u svijetu postoje i primjeri recikliranja ostataka hrane na puno jednostavniji način. Od kora banane radi se bezglutensko brašno, od surutke koja nastaje kao ostatak u proizvodni sira proizvodi se alkohol. Bacanje hrane nije samo problem kućanstava nego i industrije, dobar dio hrane postaje otpad već unutar samog proizvodnog procesa.

KRUŽNA EKONOMIJA

Kružna ekonomija i održiva proizvodnja ono su što povezuje navedene priče, ali uz ključnu primjesu tehnologije, znanstvenih istraživanja i inovativnih pristupa optimizaciji proizvodnih procesa. Pojam kružne ekonomije svoju inspiraciju crpe iz prirode. U prirodi ne postoji pojam otpada. Ono što je jednoj vrsti otpad drugoj je hrana. Mi trenutačno više prakticiramo linearan pristup: da bismo nešto proizveli, uzimamo sirovine, oblikujemo ih u proizvod, (is)koristimo ga i nakon toga odbacimo. Kružni pristup kao središnju misao ima recikliranje proizvoda stvarajući krug gdje se proizvod ponovno pretvara u sirovinu.

Kružna ekonomija ide i dalje – mijenja način na koji upotrebljavate ili posjedujete stvari. U kružnoj ekonomiji automobil se ne kupuje, nego unajmljuje, rasvjeta se ne postavlja, nego koristi kao usluga, kako to danas rade gradovi. Čak i u zgradama vlasnici više ne kupuju žarulje, nego koriste uslugu pružanja rasvjete od nekog od proizvođača rasvjetnih tijela. Taj prijelaz iz posjedovanja stvari u koncept korištenja kao usluge ima puno veće posljedice nego što se na prvi pogled čini. Tehnologija ovdje ima veliku ulogu jer tvrtke koje pružaju usluge imaju pristup znanstvenim istraživanjima koja će tu uslugu učiniti dostupnijom i učinkovitijom.

Među prvim su zapisima o održivosti oni Aristotelovi iz četvrtog stoljeća prije Krista, gdje navodi da svako kućanstvo mora biti u većoj mjeri samoodrživo. Sadašnjost nam govori da smo 2018. godine već 1. kolovoza potrošili resurse Zemlje. Prema Global Footprint Networku, nadnevak kada u tekućoj godini potrošimo Zemljine resurse svake se godine pomakne za nekoliko dana.

ODRŽIVOST NIJE JEFTINA

Što nas čeka u budućnosti? Održivu proizvodnju postići ćemo tako da krenemo od početka proizvodnog ciklusa. Prvi je korak dizajn u koji ćemo u početku inkorporirati elemente jednostavnijeg recikliranja, ponovne upotrebe pojedinih dijelova ili njihove lake zamjene, elemente kojima proizvod/stvar troši manje energije… Bez zavaravanja, postizanje održivosti zahtijevat će velika ulaganja, tehnologija je skupa, znanstvena su istraživanja skupa i vremenski zahtjevna. Priča o održivom razvoju dobro se ogleda u usporedbi cijena ekološke i standardne hrane.

Ako bi u cijenu standardno proizvedene hrane bili uključeni svi troškovi sanacije zemljišta onečišćenog pesticidima ili ako bi u cijenu proizvodnje bilo kojeg proizvoda bili izravno uključeni svi troškovi utjecaja na okoliš (primjerice onečišćenje voda) i prekomjerne eksploatacije resursa (primjerice sječa šuma), tom bi proizvodu cijena itekako porasla i odnos prema potrošnji zacijelo bi se promijenio. Tehnologije i znanstvena istraživanja koji će omogućiti da se otpad iz proizvodnih procesa pretvara u sirovinu za druge proizvodne procese sigurno su budućnost industrije i najveći doprinos postizanju održivog razvoja. Industrija treba u većoj mjeri koristiti znanstvena istraživanja, kreirati tehnološke procese koji će omogućiti kružnu proizvodnju. Čovječanstvo i njegove potrebe će rasti, ali bitno je da s tim usporedno rastu znanstvene spoznaje i tehnološka dostignuća. No recikliranje i razvoj tehnoloških procesa nisu rješenje za sve probleme održivog razvoja jer neki resursi jednostavno nisu nadomjestivi. Neke je vrste otpada preskupo ili nepraktično reciklirati, a neke su stvari jednostavno otpad, kao što je recimo medicinski otpad, koji uglavnom spaljujemo. Najviše ćemo si pomoći ako postanemo odgovorni korisnici resursa, a ne njihovi potrošači!

Za više možete pogledati sajt Adria Media Zagreb - Održivi razvoj