„U seriji radova koju započinje 2015. godine Šoškić je zaustavio vrijeme. Ono je ostalo pohranjeno u kompresiranim novinama koje čine osnovne subjekte i gradivne elemente autorovih objekata nastalih slaganjem, rezanjem i prešanjem stranica podgoričkoga dnevnika Pobjeda. Prednja strana novina ostaje skrivena u skulpturalno modeliranom bloku, dok su vidljivi samo bočni novnski rubovi koji zbog minimalnih kromatskih razlika pridodaju tim reljefima blago nijansirano pikturalno svojstvo. Riječi su ostale skrivene, ali nisu nestale, štoviše, transformirane su u brojeve. Manirom najstrožih konceptualnih i analitičkih praksi, Šoškić je izbrojio sve riječi u novinama te izdvojio one koje su ga zanimale.
Na površini objekta Šoškić aplicira riječ koju je izabrao (ljubav, emocija, umjetnost, dobro i lijepo) i ispisuje dva broja. Prvi pokazuje koliko je traženih riječi autor našao među ukupno pročitanima, a njihovu količinu otkriva drugi broj. Tako se, na primjer, od 39 253 izbrojene riječi umjetnost pojavljuje deset puta, a riječ lijep 21 put. Šoškić ovom instalacijom u stvari, kako kaže novosadski likovni kritičar Sava Stepanov „…predstavlja precizan umetnički izveštaj o stanju i karakteru novinske reči jer jasno i ubedljivo pokazuje da je toga dana u vokabularu Pobjedinih izveštača i novinara nije bilo previše mesta za reči kao što su ljubav, sreća, emocije, dobro, lijepo, riječ i umjetnost…“ Poziv na sudjelovanje upućen je gledatelju, jer nakon što percipira pomno osmišljen, harmoničan i estetski pažljivo zaokružen rad, treba odgonetnuti svojevrsni autorov rebus, sastavljen od objektu apliciranih riječi i brojeva. Šoškićevi radovi uvjerljivi su i moćni jer osim semantičkog, fenomenološkog i socijalnog sadržaja odražavaju nezatomljeni autorov skulpturalni senzibilitet koji se očituje u jedinstvenom spoju estetsko osmišljene plastičke forme i utilitarnosti zadanog narativa.
Autor profinjenim jezikom upozorava da je danas riječ, unatoč njenom permanentnom potiskivanju posebno od masovnih medija, još prisutna i da ima znatno veću težinu od videoporuka. On je svojim procesom kompresiranja arhivira i iskazuje svojevrsni hommage novinama koje se danas bore za opstanak pred ekspanzijom elektroničkih medija. Također, on kipari i slika riječi kako bi isticao njihovu važnost, ali nas i podsjetio da u početku bijaše riječ, da je civilizacija njome i počela, a da do renesanse za slikare nisu govorili da slikaju, nego da pišu slike.
Instalacija Portret na izvjestan način sažima i podvlači crtu šestogodišnjega stvaralaštva Nenada Šoškića kojeg treba sagledati kao smisaonu i formativnu cjelinu. Spojene su tri velike glatke metalne ploče, tvoreći format od 2 x 3 metra; na njihovu gornjem rubu pričvršćeno je dvanaest pari radničkih rukavica. Njima je Nenad te ploče polirao do zrcalne površine koja emanira konveksno iskrivljenu refleksiju, u kojoj se, osim autora, mogu ogledati i posjetitelji izložbe. Estetska, misaona i oblikovna priroda toga rada nužno zaziva iskustva arte povere, poglavito grčko-talijanskog umjetnika Jannisa Kounellisa, što je u kontekstu Nenadove umjetničke misli logičan slijed. Teza da je Šoškić u svojoj srži umjetnik visokog modernizma i ovdje pronalazi uporište, jer kao i umjetnici arte povere upotrebom siromašnih materijala demistificira likovne discipline smatrajući formu produktom mišljenja, a ne stilizacije, što jasno govori i o njegovom prosvjedu protiv komercijalizacije umjetnosti.
Nakon svojih ranijih zasićenih objekata, autor nam sada nudi praznu površinu sa svojim potpisom kao homo fabera u vidu radničkih rukavica. Dakle, Šoškić sebe doživljava prije svega kao radnika, čime demistificira svoje umjetničko poslanje kao i status koje takvo zvanje donosi. Rad se ne zove Autoportret, nego Portret, jer nije važan umjetnikov lik, nego njegovo djelo.“