Roman koji nazivaju Sto godina samoće europskih Roma, prati život neimenovanog pripovjedača od 11. do 17. godine u romskome naselju u ruralnoj Mađarskoj, neposredno prije početka II. svjetskog rata i holokausta. Tu vladaju plemenski zakoni i običaji, žive obitelji s mnogo djece, sveprisutne su krađe, prošnja, prljavština, glad, bolesti i žandarska brutalnost. Ali istodobno, zajednica živi strastveno, u veselju i buci, s ogromnim poštovanjem prema zemlji i precima.
Kada dječaka slučajno ustrijeli lokalni moćnik, dobiva priliku za školovanje. Za njega tada započinje život u dva svijeta: dovoljno je bistar da se dobro snalazi u školi, ali previše definiran podrijetlom da bi ga potpuno prihvaćali. Kako godine prolaze, okreće se planovima o zaradi, sukobima s autoritetima i adolescentskim požudama, dok u društvu sve više jača fašizam.
Crpeći iz vlastita iskustva, Menyhért Lakatos s jedne je strane napisao bildungsroman o putu jednog dječaka do zrelosti, s druge uzbudljivu pikaresku u kojoj se stranicu za stranicom nižu pustolovine. To je i roman o tragediji cijelog jednog naroda, autentičan, naturalistički iskren u prikazu jedinstvenog ambijenta i neposrednog jezika Roma, velik po opsegu, a opet iznimno osoban, roman koji
se smatra temeljnim djelom romske književnosti i jednim od najzanimljivijih djela mađarske proze.