Hrvatska boksačica, 30-godišnja Ivana Habazin bez pretjerivanja može reći da je sve u životu postigla na teži način. Naime, ova borbena djevojka iz Zlatara obiteljski dom napustila je sa 14 godina i život nastavila u samostanu. Ondje je provela četiri godine te, kako i sama kaže, iskustvo i životno znanje stečeno među redovnicama oblikovalo ju je u osobu kakva je danas. Osobu koja ne priznaje riječi ‘ne mogu’ i ‘neću’. Te riječi Ivana nije željela čuti ni kada se kao 19-godišnjakinja počela baviti boksom. Prema mišljenju stručnjaka, prekasno za postizanje bilo kakve uspješne profesionalne karijere, ali Ivana im je svojim rezultatima dokazala da u njezinu slučaju pravila ne vrijede. Za nju vrijede samo upornost, požrtvovnost i vjera u sebe i kada je najteže. Danas ponosno nosi titulu najbolje hrvatske profesionalne boksačice svih vremena i već 10. siječnja, puna samopouzdanja, ide po najveći naslov u karijeri, onaj svjetske prvakinje u super velter kategoriji. Borbenost i nepokolebljiva ustrajnost bez obzira na okolnosti razlog su zašto donosimo njezinu priču u sklopu višegodišnje društveno-odgovorne akcije Same Chances by Story. Na početku našeg predstavljanja iznimnih osoba u 2020. godini Ivana je potpuno iskreno ispričala koliko je izazovno i teško neprestano nailaziti na prepreke u životu, bilo privatne ili profesionalne, otkrila nam je s kojim se nepravdama u svijetu boksa svakodnevno susreće i poduzima li se išta kako bi se one riješile, ali i kako vidi svoj život nakon što okonča profesionalnu sportsku karijeru.
Story: Godinu definitivno počinjete u velikom stilu! Naime, 10. siječnja u Atlantic Cityju borit ćete se protiv Claresse Shields, dvostruke olimpijske pobjednice, djevojke za koju kažu da je najbolja boksačica svih vremena. Nadolazeći meč nazivate okršajem života.
Istina! Deset godina čekala sam ovu priliku i ne mislim je samo tako pustiti. Neupitno je da je Claressa Shields postigla velik uspjeh u svijetu boksa. Postala je olimpijska pobjednica sa samo 17 godina, što puno govori o njoj. U devet mečeva ona je svjetska prvakinja u dvije težinske kategorije i apsolutna svjetska prvakinja te sada u desetom meču želi ostvariti rezultat trostruke svjetske prvakinje brže nego što je to napravio ijedan muškarac. No bez obzira na sve navedeno, ona za mene nije najbolja boksačica svih vremena. Nasilnica je i tako se odnosi prema protivnicima. Pokušava im ući u glavu prije samog meča i to je zapravo velik dio njezine taktike. Svjesna sam da će u Atlantic Cityju biti teško, no idem spremna, puna samopouzdanja i s velikim životnim ciljem.
Story: U vašem slučaju definitivno vrijedi stara narodna izreka koja kaže ‘treća sreća’. Navodim to jer će 10. siječnja biti treći pokušaj organizacije dugoočekivanog natjecanja. Posljednji put meč je otkazan u listopadu 2019., kada je napadnut i teško ozlijeđen vaš trener James Ali Bashir, a napao ga je Artis Mack, brat vaše protivnice. Kako je vaš trener danas? Koliko je ta situacija utjecala na vas, nadolazeći meč i mogući rezultat?
Prvi je put meč trebao biti u kolovozu i odgođen je zbog Claressinih navodnih ozljeda. Ne vjerujem da se radilo o bilo kakvim ozljedama nego je vjerojatno problem bio u činjenici što nije uspjela skinuti potrebne kilograme prije natjecanja. Potom je meč zakazan za 5. listopada i dan prije samog susreta, uoči vaganja nas sudionika, napadnut je i teško ozlijeđen moj trener. James je imao teške ozljede i trebao je hitnu operaciju pa je meč otkazan. On se oporavlja, no sve ide vrlo sporo. Pretrpio je krvarenje u mozgu, pukla mu je vilica, nema osjećaja u desnoj nozi, izgubio je sedam zuba, imao je jednu operaciju, a uskoro ga čeka i druga. Svaka dva dana mora na pretrage i kontrole. I dalje je maksimalno uz mene, nadgleda pripreme koliko može i vjerujem da mu je teško što neće biti uz mene u ključnim trenucima. No sada je najvažnije da se oporavi, a mi stignemo sve nadoknaditi kada za to dođe vrijeme. Baš ovih dana odrađujem posljednje pripreme s novim trenerom Steveom Upsherom i sve ide svojim tijekom, kako i treba.
Story: Navodno su vam nudili izdašnu financijsku kompenzaciju da nakon nesretnog događaja nastavite po planu i uđete u ring s Claressom Shields. Koliko vam je kao profesionalcu bilo teško donijeti odluku da se ipak nećete boriti i koje su posljedice toga?
Nuđen mi je velik iznos da nastavim po planu, no to nije dolazilo u obzir. Morate shvatiti da nismo znali koliko su teške Jamesove ozljede, kao ni koji će biti ishod svega toga pa ni sekunde nisam razmišljala o nastavku borbe, nego samo o njemu i njegovu oporavku. Naravno da mi je sve prošlo glavom jer odradila sam dva trening kampa, četiri mjeseca bila sam u Kolumbiji na pripremama, psihički i fizički bila sam spremna na meč i odlazimo iz Atlantic Cityja s financijskim gubicima, jer realno ništa nismo zaradili, no jednostavno je bila riječ o principu. A na mojoj listi prioriteta to je mnogo važnije od samog novca.
Story: Kada govorimo o boksu, statistika je na strani muškaraca. U profesionalnom boksu ima 49 boksača i samo tri boksačice. Prema vašemu mišljenju, pripada li sport općenito muškoj populaciji?
Pripada više muškoj nego ženskoj populaciji. Ako govorimo o muškim sportovima, uzmimo za primjer nogomet. Muški je nogomet definitivno popularniji i plaćeniji nego njegova ženska inačica. Jednako je i s muškim sportašima. Zastupljeniji su iako je činjenica da imamo i vrhunske sportašice. A sve što sam navela može se preslikati i na njihova primanja. Jasno je da postoje popularni i oni manje popularni sportovi, tu se ne trebamo zavaravati. Upravo sam na to i mislila kada sam govorila o nogometu. Riječ je o popularnom sportu i to je svima jasno, no smatram da bi nadležne institucije trebale bolje raspoređivati novac namijenjen sportu. Tako bi do izražaja došli neki novi mladi ljudi koji nisu uspjeli pokazati što sve znaju i mogu pa bi naš rezultat, općenito u sportu, bio još bolji i veći.
Story: Koja bi bila vaša definicija jednakosti?
Teško mi je oblikovati definiciju jednakosti ako govorimo iz aspekta boksa jer tu jednakosti nema. Često se povlačilo pitanje zarade u kontekstu muškaraca i žena u boksu. Tada su kolege predlagali ženama da boksaju tri minute kao što oni boksaju. Ženama to nije bio problem samo su tražile da za to budu primjereno plaćene. Da objasnim, ženski boks podrazumijeva deset rundi od po dvije minute borbe, a muški dvanaest rundi po tri minute. Stvar očito nije u tome jer su naši ulozi, bolje rečeno treninzi, identični. Želim vjerovati da će ta nejednakost nestati. Jer jednostavno nije u redu. A kada će se to dogoditi? Iskreno, ne znam! Možda za dvadesetak godina, možda i prije, ali naravno pod uvjetom da smo uporne i da imamo podršku.
Story: Prati li vas obitelj inače na mečevima? Kako oni gledaju na grubu i bolnu stranu boksa?
Prate me na mečevima, pogotovo dio obitelji iz Hrvatske. Još se sjećam dana kada sam rekla mami Đurđici da ću početi trenirati boks i da mi je želja profesionalno se baviti njime. Imala sam 19 godina. Njezina prva reakcija bila je očekivana. Strah za mene, moju sigurnost. Kuhala je ručak dok smo razgovarale i stalno je ponavljala kako je boks opasan sport i kako mogu lako nastradati. Trebalo joj je godinu dana da prihvati činjenicu da krećem tim putem, da je to moj životni poziv. Potom je uslijedio još jedan šok - iselila sam se iz obiteljskog doma jer jednostavno više nisam mogla stalno putovati iz Zlatara u Zagreb na treninge. Vjerujem da to svakoj majci teško padne. No vrijeme je odradilo svoje i sada je sve kako i treba biti, a to je jedino važno. Danas mi je velika podrška, prati moje mečeve, nerijetko daje savjete, a tu i tamo nađe se i pokoja kritika.
Story: Nakon što ste napustili obiteljski dom život ste nastavili u samostanu. Kako danas gledate na tu odluku?
Mislim da je to bila dobra odluka. U samostanu sam provela četiri godine i to me uvelike oblikovalo u osobu kakva sam danas. Naravno da nije bilo lako. U to su vrijeme moji vršnjaci vodili potpuno drukčiji život, izlazili su, zaljubljivali se, uglavnom radili sve što mladi ljudi i trebaju raditi, a ja sam živjela prema pravilima koja sam tek trebala shvatiti i pridržavati ih se. No kada razmišljam o danima prije odlaska u samostan, o svom djetinjstvu, za to razdoblje ne mogu reći da je bilo onakvo kakvo mlada osoba zamišlja da će biti. Veselo, bezbrižno, puno lijepih događaja i, naposljetku, uspomena. Tata je poginuo u prometnoj nesreći kada sam imala deset mjeseci, mama i ja smo imale financijskih problema pa često nisam imala ni približno ono što su imali moji vršnjaci. No uvijek sam imala podršku bake, djeda i ujaka, a mama me znala motivirati. Sjećam se kada sam izrazila želju da mi kupi bicikl s brzinama, koji je tada bio apsolutni hit, zauzvrat je tražila da školu završim s odličnim uspjehom. Uvijek je imala taj pogodbeno-edukativni način komunikacije. Barem ga ja tako nazivam.
Story: Koliko ste znali o životu u samostanu prije nego što ste ga iskusili?
Bila sam na nekoliko duhovnih vježbi pa sam se zapravo u novi život upustila bez mnogo znanja o njemu. Svidjelo mi se to što ondje osoba mora živjeti jednu vrstu mira, tišine. I danas volim vrijeme provoditi u miru i tišini.
Story: Sjećate li se prijelomnog trenutka kada ste shvatili da više niste sretni u samostanu, da niste pronašli ono zbog čega ste onamo ponajprije otišli te da želite ponovno iskusiti život izvan samostana?
Ta odluka nije donesena preko noći. Zapravo, bilo me strah donijeti tu odluku. Pitala sam se mnogo puta hoće li odlazak iz samostana biti velika pogreška, hoću li biti sretna? Kako će izgledati moj život izvan samostana? Hoće li ljudi istinski razumjeti zašto to radim? Bilo je mnogo pitanja, a malo odgovora. No usudila sam se. I ne žalim zbog toga.
Story: I kako je bila prihvaćena vaša odluka da iziđete iz samostana?
Nakon što sam izišla iz samostana, bila sam potpuno izgubljena. I to je razdoblje trajalo sigurno šest mjeseci. Komunicirala sam sa svoje dvije najbolje prijateljice, i to je bilo to. Pamtim poglede susjeda kada bih došla u pekarnicu kupiti kruh. To nisu bili lijepi pogledi, to su bili pogledi koji su mi davali do znanja da se moram sramiti svog postupka. U cijeloj toj priči spašavalo me što sam znala, duboko u sebi, da sigurno postoji razlog mog odlaska u samostan, kao i izlaska iz njega.
Story: Koliko vam je trebalo da se priviknete na novi život? Što vam je bilo najteže?
Trebale su proći dvije-tri godine da sve sjedne na svoje. Kao što uvijek kažem i nerijetko podsjetim samu sebe, Bog uvijek ima plan i zna zašto nešto radi. Život u samostanu naučio me stvarima koje i danas primjenjujem. Naučio me i onome što nikada ne bih željela primijeniti, ali definitivno me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Da trebam podvući crtu i reći žalim li što sam otišla u samostan, rekla bih da ne žalim, da mi je drago zbog toga, ali napomenula bih i da mi je drago što sam otišla.
Story: Tko vam je najviše pomogao nakon što ste napustili samostan? Jeste li se tada vratili obitelji?
Znala sam da želim studirati, no nisam imala uvjete za to. Kada kažem uvjete, mislim konkretno na to da nisam imala gdje živjeti i od čega financirati studij. Tada je počela moja priča s boksom. A tada su u moj život ušli Domagoj i Danijela Ratković koji su me primili u svoj dom, otvorenih ruku i otvorena srca. Oni su moja obitelj, njih doživljavam kao da su mi mama i tata. Nijednom nisam osjetila da na mene gledaju drukčije nego na vlastitu djecu. Što su imali oni, imala sam i ja. I kad je riječ o ljubavi, onome najvažnijem, ista stvar. A to je nešto neopisivo.
Story: Osim obitelji Ratković, tko je uz vas u teškim danima?
Vjera je najvažnija u mom životu. I kada god mi je teško, odgovore pronađem u čitanju Biblije ili u molitvi. Općenito kada sam u crkvi, osjećam neopisiv mir, samopouzdanje, poletnost i radost.
Story: Uz vjeru, kažete da ljubav zauzima veliko mjesto u vašem životu. Posljednji put kad smo se dotaknuli teme ljubavi rekli ste da na nju još niste spremni. Je li se štogod u međuvremenu promijenilo kad je o tome riječ?
Kada govorimo o ljubavi, moraju se poklopiti tri stvari - prava osoba, pravo vrijeme i pravo mjesto. No Bog uvijek ima plan! Trenutačno nisam fokusirana na ljubav. U potpunosti sam posvećena boksu, a tu nema emocija. No daleko od toga da ne vjerujem kako se mogu ostvariti i ljubav i karijera. Samo treba pronaći pravu osobu koja će razumjeti posao kojim se druga osoba bavi, a to zna biti teško, bolje rečeno - izazovno. Konkretno, često nakon treninga nemam volje za razgovorom. Draža mi je samoća pa bi bilo teško imati osobu pokraj sebe koja to ne razumije. A jasno je da to nije jednostavno razumjeti. Zato se sve događa u pravo vrijeme na pravome mjestu i s osobom koja taj život može živjeti.
Story: Kakav bi trebao biti muškarac koji bi mogao pratiti vaš tempo?
Ponajprije strpljiv, potom pun razumijevanja i svakako spreman na kompromise. Osim toga, važno mi je, naravno, da me poštuje i da zna, odnosno želi razgovarati o svakom potencijalnom problemu.
Story: Kako biste voljeli da vam život izgleda nakon završetka profesionalne karijere?
Voljela bih imati obitelj, a velika mi je želja posvojiti dijete. O tome sanjam već godinama. Vjerujem da ću to jednog dana i ostvariti. Ali definitivno se vidim u radu s djecom, pogotovo onom problematičnom i potrebitom.
Story: Redatelju i producentu Damiru Terešaku poslužili ste kao inspiracija za dokumentarni film koji je zanimljivo nazvao ‘Djevojka od nula dolara’. Koja je poruka filma?
Kada god čovjek ima cilj i vjeruje u njega, unatoč preprekama, nikada od njega ne smije odustati. Jednostavno rečeno, kada daješ sve od sebe iako doživiš poraz, nećeš doživjeti neuspjeh.
Story: Da se snima nastavak tog filma, kakav biste voljeli da bude? Imate li prijedlog za njegov naslov?
Nisam razmišljala o njegovu nastavku, no ako pobijedim u nadolazećem meču, bolje rečeno kada pobijedim, vjerujem da ćemo imati materijala za poveći holivudski film. A onda će doći i naslov.
Story: I vi na neki način pokušavate zabilježiti važne događaje iz života pišući autobiografiju. Kažu da je takav oblik pisanja neka vrsta psihoterapije. Što ste naučili o sebi a da toga prije niste bili svjesni?
Nažalost, već dulje ne radim na njoj jer sam potpuno posvećena treninzima i meču. No kada sve to prođe, uzet ću dulji odmor i ponovno se prihvatiti pisanja. Zanimljivo je pročitati ili, bolje rečeno, sagledati neke situacije iz života s odmakom. Tek tada čovjek shvati koliko se mijenja, koliko napreduje. Osoba sam koja drži privatni život samo za sebe pa mi je bilo teško odvažiti se na takav korak, a potom se i otvoriti. No nije mi žao uloženog vremena i truda jer mi je želja da moja knjiga bude inspiracija mladim ljudima te da se, u trenutku kada posumnjaju u sebe, prisjete pomoću moje priče da je apsolutno sve moguće. Naravno, ako se to istinski želi.
Story: Kao dijete niste voljeli školu i obaveze koje idu uz nju, a danas ste u ‘lovu’ na treću diplomu. Naime, nakon što ste diplomirali na Katoličko-bogoslovnom fakultetu, upisali ste specijalistički studij diplomacije i međunarodnih odnosa ‘Dag Hammarskjöld’, a potom i studij prava. Naizgled tri nepovezana studija, no vjerujem da su došli u tri različite faze života?
Istina! Žalosna sam što sam zapostavila Pravni fakultet. Pravo i pravda uvelike me zanimaju i bez obzira na to što vrlo vjerojatno neću raditi u toj struci, to svakako želim privesti kraju. Na diplomaciji su mi ostala samo četiri ispita i diplomski rad pa planiram i to završiti. Nadam se brzo. Ne opravdavam se, ali prošle me godine nije bilo više od šest mjeseci u Hrvatskoj pa sam izgubila fokus s učenja, zbog čega se sve oduljilo. No učenje me motivira i nije isključeno da upišem još jedan studij samo kako bih učila i stjecala nova znanja. Što više znamo, to smo bogatiji ljudi. To si uvijek ponavljam i toga se pridržavam.
Story: S kojom ste željom zaključili 2019. i ušli u 2020. godinu?
Iz iskustva s Claressom Shields rodila se ideja o pokretanju platforme protiv nasilnog ponašanja. Imam odličan tim koji već radi na tome i svakako se planiram time baviti u godini koja je pred nama. No zdravlje, mojih bližnjih i moje naravno, visoko je na listi prioriteta pa time zaključujem svaku staru godinu i pozdravljam svaku novu.