Rođena Zagrepčanka Kristina Krsnik rođena je 26. rujna 1998., a iako je od rođenja potpuno slijepa, nikada nije dopuštala da je invaliditet spriječi u ostvarenju svih snova. Za IN portal je otkrila kako su njezini roditelji saznali da ne vidi i na koji način su se svi nosili s tim.
Vjerujem da je mojim roditeljima u početku bilo teško, no nisu se predali, već su se prema meni nastojali ponašati kao prema bilo kojem drugom djetetu
'Od rođenja sam potpuno slijepa, no nikad nisam dopuštala da me nedostatak vida spriječi u onome što želim ostvariti. Moji su roditelji posumnjali da nešto nije u redu još prije mog prvog rođendana jer nisam reagirala na vizualne podražaje. Nisam htjela pogledati ništa što bi mi pokazivali, a kad sam prohodala, držala sam se zidova čak i kad sam već bila sigurna na nogama. Neko smo vrijeme obilazili različite liječnike da bi se na kraju utvrdilo kako vidim samo razliku između svjetla i mraka, ali ništa osim toga. Vjerujem da je mojim roditeljima u početku bilo teško, no nisu se predali, već su se prema meni nastojali ponašati kao prema bilo kojem drugom djetetu. Dok sam bila sasvim mala, bojala sam se većine nepoznatih stvari i zvukova, no taj se strah ubrzo pretvorio u znatiželju pa sam svakoj stvari htjela znati ime, a, ako je ne bih mogla uzeti u ruke, često bih tražila da mi se opiše', objašnjava Kristina koja napominje kako su ju druga djeca lijepo prihvatila još u vrtićkoj dobi gdje je s četiri godine u redovan dječji vrtić u Velikoj Gorici.
Nakon vrtićkog doba, Kristina je nastavila s redovnom integracijom te je upisana u osnovnu školu Eugena Kumičića u Velikoj Gorici, te u III. gimnaziju u Zagrebu. Za vrijeme osnovne i srednje škole Kristina nije imala pomoćnika u nastavi, niti asistenta. 'Dobivala sam knjige na Brajevu pismu, a geometrijske i grafičke zadatke crtala sam na taktilnim folijama. U početku sam za pisanje upotrebljavala Brajev stroj, no kasnije sam se sve više koristila elektroničkom bilježnicom i prijenosnim računalom s instaliranom govornom jedinicom koja čita sve što piše na ekranu. Imala sam i neka druga pomagala, primjerice govorni kalkulator, geometrijski pribor s taktilnim oznakama i periodni sustav na Brajevu pismu. Učitelji i profesori prema meni su se odnosili kao i prema ostalim učenicima pa su i moji zadaci bili jednaki njihovima, samo što bi se nastavnici ponekad trebali prilagoditi mom načinu rada', ističe 21-godišnjakinja koja je trenutačno na trećoj godini studija kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kad me netko pita kako se nosim sa svojim invaliditetom, odgovaram kako za mene to nije bolest niti nedostatak, već stanje s kojim sam jednostavno naučila živjeti
'Po fakultetu se snalazim samostalno, a savladala sam i kretanje gradom, što znači da se Zagrebom krećem samostalno, uz pomoć bijelog štapa. Živim u studentskom domu i smatram da mi to uvelike pomaže u osamostaljivanju jer redovito sama odlazim u nabavu i obavljam kućanske poslove', priča Kristina te dodaje kako bi u budućnosti voljela raditi kao profesorica ili se baviti prevođenjem jer uživa u radu s djecom i mladima. 'Kad me netko pita kako se nosim sa svojim invaliditetom, odgovaram kako za mene to nije bolest niti nedostatak, već stanje s kojim sam jednostavno naučila živjeti. Možda nikad neću moći raditi baš sve što bih mogla kad bih normalno vidjela, ali mislim da nema koristi ako samo žalimo nad onim što ne možemo, već trebamo tražiti ono što možemo. Kad nešto nemamo, trebali bismo naučiti više cijeniti ono što imamo. Isprva može biti teško, no ne možemo očekivati da nas drugi prihvate ako najprije nismo prihvatili sami sebe upravo onakve kakvi jesmo', zaključuje na kraju 21-godišnjakinja.