Kad bih barem mogla od 24 sata u danu 20 raditi, a četiri se odmarati. To bi mi odgovaralo jer me rad i stvaranje ispunjavaju - rekla je na početku razgovora 61-godišnja nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović, koja je tako razmišljala kada je prije četiri desetljeća počinjala karijeru, a tako promišlja i danas kada je službeno u plesačkoj mirovini. Iako je umirovljenica posljednjih dvadeset godina, vedra i neposredna bivša primabalerina definitivno se ne osjeća tako, a još manje živi tipičnim umirovljeničkim životom. Upravo suprotno. Nagrađivana umjetnica već godinama u Zagrebu na privatnom Sveučilištu Libertas predaje kolegij scenski pokret, u Puli predaje na Glazbenoj akademiji, a u Splitu ima status izvanredne profesorice na Umjetničkoj akademiji glume. Uz sve navedeno samo rijetki znaju da je energična umjetnica posljednjih deset godina i članica Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Ona je veliki borac za ljude i njihov boljitak. Koliko je dobrog proizišlo iz njezina rada u navedenoj nevladinoj organizaciji za zaštitu i promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj, ispričala nam je u intervjuu. Iznijela je i mišljenje o aktualnoj temi beneficiranog radnog staža koji se odnosi i na baletne umjetnike, a s puno ljubavi i pažnje pričala je i o najvažnijim osobama u životu, sinu Tinu i kćeri Sari David te suprugu, redatelju Jakovu Sedlaru o kojem i nakon 16 godina braka kaže da je najromantičnija i najgalantnija osoba koju poznaje.
Story: Živite i radite na relaciji Zagreb - Pula - Split. Zaista impresivan tempo! Što vas u poslu inspirira i nakon četiri desetljeća rada?
Uz navedeno članica sam žirija mnogih međunarodnih plesnih natjecanja pa često putujem i izvan granica Hrvatske, a uz baletnu pedagogiju bavim se i koreografijom. U svakom slučaju, reklo bi se - posla preko glave, ali kako u poslu uživam, zaista mi ništa nije teško. S velikom ljubavlju prenosim znanje mladima. Ima teških trenutaka, puno se dajem, ali isto tako puno i primam. Njihova mladost i potreba za učenjem me inspirira, motivira, održava mladom i ispunjava zadovoljstvom tako da mi i dalje ništa nije teško.
Story: Članica ste i Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Kako je došlo do te suradnje?
Za one koji ne znaju, HHO je vodeća nevladina organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Odbor je osnovan 1993. godine i sastoji se od ljudi različitih profila, neovisnih intelektualaca, pravnika, umjetnika, novinara, arhitekata, liječnika..., a svima je zajednički cilj zaštititi i promicati ljudska prava koja se u današnje vrijeme, nažalost, sve više krše. Ušla sam u odbor na poziv dugogodišnjeg predsjednika Ivana Zvonimira Čička i drago mi je zbog toga.
Story: Koliko je dobrog proizišlo iz vašeg rada i suradnje s Hrvatskim helsinškim odborom za ljudska prava?
Vrlo mi je teško govoriti o konkretnim slučajevima jer se time bavi naš Ured, a Odbor određuje smjer, odnosno politiku djelovanja HHO-a. Širok je raspon pomoći pojedincima koji nam se obraćaju bilo dolazeći osobno, internetom ili pismeno. Mnogo je slučajeva vezanih uz zamršenu problematiku ovrha. Tu su i problemi vezani uz povrat stanova bivšim vlasnicima te sudbina osoba koje trenutačno borave u njima. Poznati su slučajevi i gdje smo se javno angažirali, a vezani su uz zloupotrebu psihijatrijskih institucija. Pozornost posvećujemo i osobama koje se nalaze u zatvorima, slučajevima vezanim uz izručenja stranaca u države u kojima nema vladavine prava. Konačno, najveći su problem i dalje situacije kada državne institucije krše ljudska prava, odnosno prava pojedinaca u njima.
Story: Vjerujem da je čast i u konačnici veliko zadovoljstvo raditi za takvu organizaciju, za bolje i pravednije sutra.
Uvijek me veseli sudjelovati u nečemu što pridonosi boljitku na općem planu. Bez obzira na to što nas svakodnevica nerijetko demantira, ni jedan čovjek nije otok, rekao je jedan veliki književnik. Ne možemo sami opstati, ne možemo napredovati ako nema ljubavi i empatije za ugrožene, slabije, nemoćne, one koji ne mogu bez naše pomoći. Upravo mi je zbog svijesti da jedni drugima moramo pružiti ruku zadovoljstvo biti članica HHO-a, jer smo pomogli mnogima koji su nam se obratili.
Story: Osim što vam zahvaljuju na znanju koje ste im prenijeli, studenti nerijetko kažu da su sretni i zbog životnih lekcija koje ste ih naučili. Prije svega kako biti pošten, dobar i pravičan čovjek. Vjerujem da vam je srce puno kada to čujete.
Naravno da je srce puno kada čujem te riječi. Profesorski je posao i veliko životno poslanje, a ne samo kontrola studenata. Uvijek nastojim studentima prenijeti i onaj dio koji me život naučio, a on ne piše u knjigama. Osim onoga što mislim da znam iz struke koju predajem, pokušavam ih motivirati da se napune pozitivnom energijom prema svome poslu i životu, i to sve pošteno radeći jer je to u životu najvažnije. Nema uspjeha bez velikoga rada, svakodnevnoga truda jer samo talent nije dovoljan. Kada je najteže, mora se dalje. Kod mene ne postoji - ja to ne mogu!
Story: Tko je vas učio tim lekcijama?
U životu sam imala dvije sjajne pedagoginje - Silviju Hercigonju i Ljudmilu Safronovu. One su bile ključne osobe i odredile su moj stav prema životu. Obje su bile iznimne osobnosti, velike umjetnice goleme pozitivne energije i sjajne pedagoginje. Beskrajno sam im zahvalna na svemu što su mi dale i čemu su me naučile. Naravno, tijekom života imala sam još sjajnih pedagoga i učitelja i od svakog od njih nešto sam naučila. Općenito volim učiti pa se i sada upisujem u radionice ili slušam seminare kada vidim da bi mi to moglo biti korisno i edukativno.
Story: Općenito se ne ustručavate reći svoje mišljenje. A što mislite rekli ste i prije dvije godine kada se mijenjao zakon o beneficiranom radnom stažu, a odnosi se i na baletne umjetnike. Što tu konkretno smatrate spornim? Na što vam se žale mladi kolege?
Posao umjetnika klasičnog baleta fizički je jedan od apsolutno najzahtjevnijih. Po zahtjevnosti može se usporediti s vrhunskim gimnastičarima, nogometašima... Za posao klasičnog plesača potrebno je pripremati se od najranije mladosti, sve podrediti toj profesiji i neprestano raditi kako biste ostali fizički spremni, istodobno i umjetnički izražajni, a sve to nije dovoljno jer postoji i otegotna okolnost, a to je otkucavanje biološkog sata. Klasičan balet vezan je samo uz najveća državna kazališta i predstavlja jedan od vrhunaca kulturnog života, a sva takva kazališta imaju osjetnu potporu države upravo radi ostvarivanja visokih umjetničkih dosega određene zemlje. Mi smo nekada imali beneficirani radni staž, što znači da se za svaku godinu radnoga staža dobivalo 18 mjeseci i odlazili smo u mirovinu s otprilike 43 godine. Zakon se u međuvremenu promijenio, odnosno nije usklađen s kazališnim zakonom (iako kazališta državi i dalje uplaćuju beneficirani staž), tako da plesači moraju plesati do svoje 65. godine, što je apsurdno. Zbog toga se danas na platnom spisku nacionalnih kazališta nalaze plesači koji, naravno, ne mogu više adekvatno plesati, dok su mlade snage, one koje nose repertoar, na ugovoru o djelu u kojem se ne priznaju staž i svi benefiti radnog odnosa. To bi se moglo riješiti jedino tako da se tim pitanjem pozabave Republika Hrvatska, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava te Ministarstvo kulture. Sudeći po njihovim reakcijama, umjetnost kao da im je zadnja rupa na svirali... Nažalost.
Story: Kada ste otišli u zasluženu mirovinu?
Mirovinu sam ostvarila 2006. godine zahvaljujući starom zakonu, i to točno mjesec dana prije donošenja novoga.
Story: Što biste izdvojili kao najbolje, a što kao najgore što vam je donijela karijera?
Punih 30 godina plesala sam u zagrebačkom HNK i bila nositeljica glavnih uloga kompletnog repertoara, i klasičnoga i modernog. Na temelju svoga umjetničkog rada, uz velike hrvatske umjetnike Ružu Pospiš Baldani i Vanju Dracha, proglašena sam prvom nacionalnom baletnom prvakinjom, na što sam jako ponosna. Karijera mi je donijela i dobro i loše, ali u sjećanju je ostalo samo dobro. Uživala sam u svakom danu na sceni i u baletnoj dvorani HNK. Bila su to neka druga vremena kada su se cijenile prave umjetničke vrijednosti. Veliki su autoriteti bili na čelu kazališta i borili su se za umjetničke vrijednosti. Danas se politika, nažalost, uplela u sve i uglavnom se biraju oni podobni, skloni samohvali i osobnom veličanju, a prave umjetničke vrijednosti kao da nisu na cijeni.
Story: Jeste li stavljali karijeru ispred obitelji? Koliko je bilo izazovno uskladiti ta dva vrlo važna svijeta?
Obožavala sam svoj posao, ali isto se tako nisam željela odreći majčinstva. Imala sam sreću što su mi roditelji uvijek bili podrška pa sam i taj dio sebe mogla ostvariti. Kada je moj sin Tin imao samo tri mjeseca, ja sam plesala ‘Giselle’. Bila sam strašno ambiciozna, oduvijek sam imala golemu energiju i sve sam nekako uspjela posložiti. Život plesača vrlo je kratak pa si nisam mogla dopustiti jednogodišnju pauzu. I Tina i kćer Saru često sam vodila na probe, predstave te putovanja i to im je ostalo u sjećanju kao nešto lijepo. Danas su oni odrasli, vrijedni i čestiti ljudi na koje sam jako ponosna.
Story: Postoji li nešto za čim žalite u privatnom, a potom i u poslovnom životu?
U životu se isprepliću sretne i manje sretne okolnosti. Kad pogledam unatrag i rezimiram svoj život, znam da je tako očito moralo biti. Na mnoge svoje odluke, i dobre i loše, nisam mogla utjecati više nego što sam to činila, one su se jednostavno morale dogoditi. Ne osvrćem se previše unatrag, idem dalje, živim sadašnji trenutak i razmišljam o budućnosti. Budućnost je intrigantna, tko zna što nas sve čeka. Prošlost ionako ne možemo promijeniti, možemo jedino izvući neku pouku ako smo dovoljno pametni.
Story: Koji su vam danas prioriteti?
Cijeli se moj život vrtio oko plesa i teatra. Na neki način pripadam onoj grupi ekshibicionista koji obožavaju svjetla pozornice i kontakt s publikom. Mislila sam da nikad neću prestati plesati, ali ipak jesam. Nije se bilo lako pomiriti s tim, ali život ide dalje i vrlo sam brzo okrenula novu stranicu. Kad malo bolje promislim o tome, shvaćam da sam sama sebi postala prioritet. Pokušavam biti okružena pozitivnim ljudima, baviti se poslom koji me i dalje nadahnjuje, ispunjava srećom i zadovoljstvom. Među prioritetima mi je i dalje moja obitelj koju obožavam i jako mi je važno da je na tome planu sve posloženo kako treba.
Story: Kako vidite godine koje su pred vama? Što vas čini sretnom, a što vas brine?
Nadolazeće godine ne čine se previše optimistične i moram priznati da sam zabrinuta. Svijet se stalno mijenja, i to nagore. Ljudi postaju bešćutni, sebični, gramzivi... Razmišljaju samo o zaradi bez obzira na to što možda time uništavaju sve oko sebe, uključujući i planet Zemlju. Ne mogu razumjeti da na planetu postoje gladni ljudi, a toliko se hrane baca. Ne mogu razumjeti da smo sami sebi dopustili upotrebu GMO hrane i tako svjesno počeli uništavati i sebe i planet na kojem živimo. Ne mogu razumjeti ratove, vječno razaranje, nasilje i ubijanje. Ne mogu razumjeti korupciju i još mnogo toga. Često se pitam “Gdje je nestao čovjek? Kamo idemo? Kamo će nas sve to skupa dovesti? Kako će naša djeca opstati u takvim civilizacijskim raljama? Zar se zaista ne može ništa poduzeti?” To su stvari koje me brinu. A što se tiče sreće, nju nosim u sebi i bez obzira na sve navedeno, nalazim je posvuda.
Story: “Koliko čovjek ulaže u mladosti, toliko mu se vraća u starosti”, rečenica je koju često izgovarate i zvuči kao da govorite iz vlastitog iskustva.
Da, zaista je često koristim. Gledam ljude oko sebe i apsolutno je točna. Kad smo mladi, ne razmišljamo o starosti, a ona ne zaobilazi nikoga. I ja sam dokaz da zdravim životom te redovitom tjelovježbom možemo dugo zadržati vitalnost i izgledati mladoliko.
Story: Iznimno ste osjetljivi na stare i nemoćne osobe. Kažete da se društvo nedovoljno brine o toj skupini ljudi, da ne mari dovoljno za njihovu kvalitetu života, dostojanstvo.
Svi se moramo pomiriti s time da ćemo jednog dana ostarjeti, samo je pitanje kako. Ako uspijemo zadržati vitalnost i ne ovisiti o drugima, možemo se smatrati sretnicima. Ali ako su nas različite bolesti dovele do toga da smo nemoćni i da se netko mora brinuti o nama, onda je to ona strašna, tužna i degradirajuća starost. Radije bih voljela naglo umrijeti nego biti prikovana za krevet u staračkom domu. Bavim se poslom u kojem me uglavnom okružuju mladi ljudi, ali isto tako imam u obitelji te među poznatima starije ljude koji ne mogu živjeti bez tuđe pomoći. Vidjela sam mnoge domove u kojima žive stari i nemoćni i nemam dobra iskustva. Njegovateljice se uglavnom trude i obavljaju svoj posao korektno, ali gotovo posvuda nedostaje stručnog osoblja. Prije nekoliko godina bila sam svjedok da je u jednom domu u Splitu na gerijatrijskom odjelu na 40 štićenika radila samo jedna sestra, što je nedopustivo. Država bi trebala kontrolirati sve te domove i financijski pomagati pa se ne bi dogodila nedavna strahota u kojoj je izgorjelo šest štićenika. Društvo bi svima moralo omogućiti dostojanstvenu starost i smrt, pa nitko od nas ne može od nje pobjeći. Kada je riječ o državi, veseli me Share program za starije ljude koji je nedavno pokrenulo Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Europska unija i Hrvatska pokušavaju pomoći starijoj populaciji u sve starijoj Hrvatskoj i Uniji.
Story: Zbog manjih zdravstvenih problema promijenili ste prehranu. Što ste promijenili?
Mučila me žgaravica jer sam uglavnom jela meso i mliječne proizvode. Prije petnaestak godina upisala sam tečaj kuhanja prema makrobiotičkim načelima, i to više zbog znatiželje, a moj mi je želudac već nakon prve degustacije dao signal da je to - to. Sjećam se trenutka kada sam došla doma i iz hladnjaka izbacila sve proizvode životinjskog podrijetla, sve rafinirane proizvode i zamijenila ih organskim te okrenula novu stranicu u životu. To mi je jedan od boljih poteza.
Story: Kako su vaši ukućani prihvatili novi režim prehrane?
Morali su! Šalim se, naravno. Kako sam pohađala i školu kuhanja jer sam željela, među ostalim, naučiti kako i kojim namirnicama nadomjestiti proteine, postala sam i sama vrsna kuharica. Odjedanput sam otkrila svoj novi talent. Znala sam satima stajati uz štednjak i isprobavati recepte kako bih se što više izvještila. S obzirom na to da su jela bila slasna, nisam imala problema privoljeti ukućane da jedu ono što sam skuhala. Moj sin Tin jednom mi je rekao: “Mama, tko bi rekao da ćeš ti jednoga dana ovako dobro kuhati!” On je i sam poslije prošao makrobiotičku školu kuhanja pa je danas sjajan i kreativan kuhar. Svi moji dragi prijatelji jedva čekaju da ih pozovem na večeru, a to mi je najveći kompliment.
Story: Makrobiotika nije samo način prehrane nego svojevrsna životna filozofija. Koliko vam je vremena trebalo da prihvatite taj novi način života?
Da, makrobiotika je i filozofija života. Zato mi se odmah svidjela pa je moj prelazak bio doslovce preko noći, bez previše razmišljanja o prilagodbi. Živim u skladu s prirodom i njezinim promjenama, ulažem u očuvanje planeta i respektiram sva živa bića. Poštujem različitosti i pokušavam biti maksimalno tolerantna. Primjena makrobiotičkih načela u životu me potpuno osvojila, ali mi je i pomogla u mnogim kriznim situacijama.
Story: S redateljem Jakovom Sedlarom u braku ste 16 godina. Što smatrate tajnom sretnog braka?
Naša se veza temelji prije svega na velikoj ljubavi, poštovanju, toleranciji, otvorenosti, obostranoj velikoj istraživačkoj energiji... Imamo mnogo dodirnih točaka i to je naša formula za sretan odnos!
Story: Koji su vaši mali užici?
Mali i veliki užici su kad uspijemo uloviti vrijeme samo za nas pa nekamo otputujemo, što nije nimalo jednostavno jer oboje živimo vrlo dinamično i vječno s koferom u ruci.