Jedna od najrasprostranjenijih bolesti današnjice svakako je dijabetes, poznat i kao šećerna bolest. Pogađa mlađu populaciju, ali i onu stariju. Kako kaže Ivan Marcelić, vaterpolist Hrvatskog akademskog vaterpolskog kluba Mladosti, koji i sam boluje od dijabetesa, tu nema pravila. Njemu je šećerna bolest dijagnosticirana kada je imao deset godina, u vrijeme kada je i počela njegova priča s vaterpolom. Uz veliku podršku obitelji, suigrača i trenera, 25-godišnji kapetan nije odustao od dječačkog sna. Štoviše, postigao je rezultate na kojima mu zavide mnogi. Nosi titulu najboljega golmana na svijetu, može se pohvaliti i osvojenom zlatnom medaljom na Svjetskom prvenstvu 2017., broncom s Europskog prvenstva 2018. te broncom sa Svjetskog prvenstva 2019. godine. Kapetan zagrebačke HAVK Mladosti smatra da je važno govoriti o izazovima s kojima se susreću dijabetičari jer, kako ističe, tako se educiraju drugi. U sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story podijelio je svoje znanje, ali i iskustvo s dijabetesom te ispričao s kojim se predrasudama, ali i neznanjem susreo. Dotaknuli smo se i njegova privatnog života, a između ostalog priznao nam je kako se veseli početku zajedničkog života s djevojkom Valentinom Drempetić.
Story: S dijabetesom se nosite od desete godine. Kako dijete od deset godina podnese takvu dijagnozu?
Iskreno govoreći i nisam pretjerano razumio što se točno događa, što ta dijagnoza znači i kako će utjecati na moj daljnji život. Kada danas razmišljam o tome, to mi je i razumljivo, ipak sam bio dijete od samo deset godina. Vjerujem da su dijagnozu teže prihvatili moji roditelji. Imao sam klasične simptome koji upućuju na dijabetes. Naglo sam smršavio, često sam išao mokriti, javljale su se i treskavice te učestale promjene raspoloženja. Sve je to upućivalo da nešto nije u redu, a nakon obavljenih krvnih pretraga, odmah sam hospitaliziran. Sjećam se da je majka došla po mene usred nastave i da smo otišli u bolnicu. Čim smo došli na Rebro, oko mene su se skupili liječnici, svaki sa svojim stručnim medicinskim terminima koje, naravno, nisam razumio. Kao zaigranom djetetu u tom mi je trenutku najteže palo što sam morao ostati ležati u bolnici dok se ne utvrdi kompletna terapija.
Story: Je li netko iz vaše obitelji imao dijabetes?
Sve nas je zatekla dijagnoza jer nitko u obitelji do tada nije imao šećernu bolest. Čak se ni bake i djedovi nisu mogli sjetiti da je netko od njihovih roditelja, rodbine ili bližnjih imao tu bolest. Čak ni dijabetes tip 2 kojeg nazivaju staračkim dijabetesom, pa sam bio prvi u obitelji s tom dijagnozom.
Story: Tada ste se i počeli baviti vaterpolom. Jesu li vam liječnici savjetovali da odustanete od vaterpola ili je baš preporučljivo baviti se sportom?
Nekako u vrijeme kada mi je dijagnosticiran dijabetes tipa 1 počeo sam trenirati vaterpolo. I nisam dvojio o tome hoću li nastaviti trenirati ili ne s obzirom na novonastalu situaciju, odnosno postavljenu dijagnozu. Sjećam se da je jedna od prvih uputa koje sam dobio od liječnika bila da je fizička aktivnost u mom slučaju poželjna, čak potrebna za dobro reguliranje glukoze. Tako da sam se vrlo brzo nakon izlaska iz bolnice vratio na bazen i nastavio trenirati.
Story: Što ste sve kao sportaš morali prilagoditi zbog dijabetesa?
Morao sam paziti prije, tijekom i nakon treninga na razinu šećera kako bih izbjegao neželjene situacije, kao što je hipoglikemija koja može dovesti i do gubitka svijesti. Ostale promjene, u obliku prehrane i samokontrole, zapravo su bile i više nego dobrodošle. Dijabetes čovjeka jednostavno prisili, da se tako izrazim, da živi zdravije, a tome bismo svi trebali težiti. U ostalim segmentima sporta ni po čemu se ne razlikujem od svojih kolega, niti me bolest imalo zakida.
Story: Koliko je izazovno držati se rutine vezane uz prehranu kada putujete na natjecanja, a putovanja nerijetko znaju trajati i nekoliko sati? Kako se kao dijabetičar pripremate za takve uvjete?
Putovanja donose najveći izazov i s tim se najteže izlazi na kraj, barem u mojem slučaju. Tijelo je naviknuto na određeni način treninga, odmora, prehrane, a sve se to na putovanju mijenja. Tijelo dugo miruje, ali ne odmara se kako je naviknulo, reagira drukčije nego u nekim uobičajenim uvjetima. Svako je putovanje priča za sebe. Različit je način putovanja i njegova duljina. Nekada putujemo autobusom, nekada avionom, a sve to nosi svoje izazove i zahtijeva određenu pripremu. U načelu izbjegavam masnu hranu, tjesteninu, krumpir, sve što bi mi moglo nepotrebno podignuti šećer dulje vrijeme jer se zbog mirovanja, a i stresa samog putovanja, otežava njegovo reguliranje.
Story: Od čega se sastoji vaša terapija?
Terapija se sastoji od uzimanja dvije vrste inzulina - NovoRapida koji je kratkodjelujući inzulin i Tresiba koji je dugodjelujući inzulin, te same kontrole razine šećera u krvi uz pomoć senzora koji nosim na ruci. Mjerenje šećera senzorom brzo je, jednostavno i učinkovito, stvarno izvrsna stvar koja mi puno pomaže. Nema više neprestanog bockanja u prst, aparatića, mijenjanja iglica pa je velika pomoć i veliki napredak.
Story: Na vlastitoj ste koži osjetili napredak tehnologije kada je riječ o dijabetesu i potrebama dijabetičara?
Tehnologija napreduje u svim područjima, pa tako i u medicini, konkretno u području dijabetesa. Novi bolji inzulini te senzori za mjerenje glukoze znatno utječu na kvalitetu i efikasnost kontrole i regulacije dijabetesa. Jednostavniji proces mjerenja šećera i mogućnost da se mjeri neograničen broj puta, što je važno s financijske strane, da budemo potpuno iskreni, pospješuju kontrolu te omogućuju bolji, mirniji, sigurniji i sretniji život svih dijabetičara.
Story: Je li vas dijabetes ikada spriječio u ostvarenju nekog sportskog uspjeha?
Na svu sreću, nikada. S obzirom na to da sam od prvog dana imao punu podršku cijele obitelji, svih prijatelja, kako u školi tako i na bazenu, trenera, učitelja i profesora, jednostavno se nikad nisam našao u situaciji da nešto moram propustiti zbog bolesti. Nitko od toga nije radio dramu, tretirao me drukčije od ostalih, niti sam ja to tražio. Svi su bili svjesni činjenice da imam dijabetes, ali nikada me to nije spriječilo da s prijateljima idem na turnire, igram utakmice, treniram i veselim se. Ostvarujem sve ono što želim.
Story: Postoje li zablude o dijabetesu?
Mnogo ljudi zapravo i ne zna što se događa osobama koje boluju od dijabetesa, odnosno kako reagira razina šećera u krvi i zašto. Najčešće sam se susretao s pitanjima: “Tebi je onda šećer stalno visok, jel tako? Ti ne smiješ jesti ništa slatko?’’ Puno sam vremena proveo objašnjavajući što se događa u tijelu i zašto se mora mjeriti šećer i uzimati inzulin, zašto šećer nije samo visok nego može biti i nizak, a zapravo je većinu vremena na normalnoj razini kao i svima drugima. Jasno, ako se pazi na njega.
Story: Jako je važno da ostali znaju da osoba ima dijabetes. Ako ni zbog čega drugoga onda kako bi mogli adekvatno reagirati ako zatreba.
Tako je! Dijabetes nije nešto čega bi se trebalo sramiti. Nikada se nisam sramio reći ga da imam i pojasniti što to konkretno znači. Ljudi trebaju znati, trebaju biti informirani, educirani što je bolje moguće o svemu, pa tako i o dijabetesu.
Story: Koliko vam je obitelj pomogla da se lakše nosite s bolešću?
Od prvog dana imao sam potporu obitelji u svemu, pa tako i u vezi s dijabetesom. Uvijek su mi svi bili na raspolaganju, voljni pomoći i prilagoditi se kako ne bih ostao zakinut za nešto. O svemu sam uvijek bio vrlo otvoren i nisam nikada skrivao činjenicu da imam dijabetes. Vjerujem da su ljudi s kojima sam okružen to prepoznali, prihvatili i zajedno smo išli dalje, ne obazirući se previše na moju dijagnozu nego trenirajući, učeći, radujući se i uživajući u životu. Moja djevojka Valentina, kako vrijeme prolazi i dolaze novi životni izazovi, između ostalog i priprema za zajednički život, postaje sve uključenija u moju svakodnevicu i zna sve sitnice na koje moram obraćati pozornost, pa i ona svime jako dobro barata i pomaže mi. Nema toga što se ne može postići samo ako postoji volja.
Story: Jeste li podršku dobili i od suigrača?
Podršku i razumijevanje dobio sam od svih svojih suigrača i trenera. Većinu njih to je zapravo zanimalo pa smo razgovarali nadugo i naširoko. Prenio sam im dio svog znanja, što je izvrsno jer vjerujem da bi, u ne daj Bože nekakvim lošim situacijama, znali jako dobro reagirati i pomoći, i to ne samo meni nego bilo kojem dijabetičaru. Vrlo je važno osvijestiti svoju okolinu o svom stanju. U mom slučaju to je dijabetes, ali i u bilo čemu drugome jer nema sramote u tome, samo sebi činiš štetu tajeći.
Story: Provedite nas kroz svoju karijeru. Gdje je i kada sve počelo?
Vaterpolo sam počeo trenirati u četvrtom razredu osnovne škole i nisam prestao do danas. Mama i kuma pitale su me hoću li ići na bazen, rekao sam da može i tamo sam ostao. To je cijela priča. Nadam se da će ta ljubav potrajati još godinama. Obitelj je i s očeve i s majčine strane iz Zadra, a sam ja rođen i odrastao u Zagrebu. Svi odreda su košarkaši. I ja sam pokušao igrati košarku, ali vaterpolo je preuzeo glavnu ulogu i drago mi je zbog toga. Općenito sam veliki zaljubljenik u sport, bilo koji, pa pratim sve sportove i uživam u njima.
Story: Razmišljate li o životu nakon završetka profesionalne vaterpolske karijere?
Nadam se da će moja igračka karijera potrajati barem još desetak godina, a da moram birati, ostao bih u sportu kao trener, sportski djelatnik ili nešto treće, to još ne znam. Tako daleko nisam razmišljao. Barem ne još. Cijeli sam život u sportu, znam što se događa u glavi sportaša, učim kako funkcioniraju glave s druge strane pa se nadam da ću jednog dana moći pomoći mladima da ispune svoje ciljeve i želje, baš kako su i meni pomogli. Mladom sportašu potrebna je pomoć, iako neće to svi uvijek priznati, ali za uspjeh moraju biti okruženi ljudima koji im žele dobro i koji znaju kako im pomoći te u kojem ih smjeru ponukati da krenu.
Story: Koja bi bila vaša definicija jednakosti?
Svi smo rođeni jednaki i svi bismo trebali imati jednake prilike. Naravno, veliki je preduvjet rad, i tomukotrpni rad, odricanje, želja i vjera u samoga sebe. To nije nimalo lako i mnogi nisu dovoljno samokritični i realni. Ali ako se uistinu ispune ti preduvjeti, drugi će to prepoznati i kvaliteta neće moći proći neprimijećeno, a samim time doći će i prilike. Pa tada i uspjeh.
Story: Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili u karijeri?
Nema zamjene za rad, a talent te može dovesti samo do određene razine. Ako želiš postići nešto veliko, moraš biti spreman raditi i moraš vjerovati u sebe. Mnogi su ljudi spremni raditi, ali kad dođe teško razdoblje, a sigurno će doći, potrebna je vjera u sebe, u ono što se radi i za što se bori. To je na kraju razlika između vrhunskih rezultata i onih lošijih, osrednjih, i to ne samo u sportu nego u bilo kojem životnom izazovu.
Story: Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme uglavnom provodim s djevojkom i nekolicinom prijatelja još iz osnovne škole. Kako moja obitelj ima vikendicu nedaleko od Zaprešića, često smo tamo. Uživamo u svježem zraku, prirodi i društvu psa.
Story: Kada vas je i čime osvojila Valentina?
Valentinu sam upoznao prije osam godina na rođendanu jednog zajedničkog prijatelja. Osvojila me na prvi pogled. Od početka smo bili iskreni jedno prema drugome, nikad nismo imali tajni i bili smo voljni raditi na sebi i na našoj vezi. Najviše volim njezinu iskrenost i odgovornost te činjenicu da ne podnosi gluposti nego se bori za sebe, mene, svoju obitelj, za sve do kojih joj je stalo.