Novinar i filmski kritičar Dražen Ilinčić nikada se nije bojao izazova. Štoviše, uvijek im je težio jer, kako je često govorio, oni su mu uvijek bili poticaj za daljnji napredak. Prvi veliki poslovni izazov prihvatio je prije gotovo četiri desetljeća kada je počeo raditi kao novinar i filmski kritičar u Večernjem listu. Potom se zaljubio u televizijski format, gdje je radio, kako često voli reći, na karizmatičnim projektima s još karizmatičnijim ljudima. Jedna od kultnih emisija kojom se ponosi svakako je ‘Pola ure kulture’, a sretan je i zbog iskustva koje je stekao radeći na poziciji urednika u Informativnom programu HTV-a. No kako je kultura njegov prvi izbor, prije godinu i pol dana prihvatio je novi izazov i autorski postavio emisiju ‘Kultura s nogu’ koju ujedno uređuje i vodi. Kad je riječ o privatnom životu, ovom šarmantnom 57- godišnjem Zagrepčaninu jedino je važno da voli i da je voljen te da mu nikada nije dosadno. A sve to ima uz sedamnaest godina mlađeg životnog partnera Alena. Sretan je i ponosan jer je u lipnju 2015. godine, odnosno deset mjeseci nakon što je stupio na snagu Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, okrunio tada šest godina dugu vezu. Koliko mu znači što je mogao ozakoniti svoju ljubav, Dražen je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story. Osim toga, pojasnio je razliku između sklapanja braka i životnog partnerstva, dotaknuo se teme udomljavanja i posvojenja djece u slučaju istospolnih parova te ispričao o čemu on i njegov partner maštaju.
Story: Nakon što se prestala emitirati kultna emisija ‘Pola ure kulture’, poslije 24 godine prikazivanja na HRT-u, preuzeli ste uredničku i voditeljsku palicu ‘Kulture s nogu’. Po čemu je ona slična, a po čemu se razlikuje od prijašnje emisije?
Riječ je o dvije potpuno različite emisije. ‘Pola ure kulture’ je, vjerujem, najpoznatija emisija iz kulture kod nas, a nju je gotovo četvrt stoljeća suvereno uređivala i vodila Branka Kamenski. Riječ je o tjednom magazinu s relevantnim kulturnim i društveno-kulturnim temama. ‘Kultura s nogu’, pak, više je zamišljena kao emisija koja će razgovornom formom informirati o kulturnim događajima i zanimljivostima.
Story: Kakve su reakcije na emisiju, novi termin prikazivanja, kolege suvoditelje, mlade glumce Matea Videka iz ZKM-a i Juru Radnića iz Trešnje? Jeste li zadovoljni kako ste autorski postavili emisiju?
Mislim da je pravo pitanje koliko je publika zadovoljna. Reakcije su otpočetka bile podijeljene, nekima se sviđa ta ležernija forma, a drugi misle da kultura zaslužuje više, a ne samo brzi pregled ‘s nogu’. No, kako se obično kaže, ako se svima sviđate, onda vjerojatno nešto nije u redu s vama. Vrlo sam zadovoljan suradnjom s Mateom i Jurom te s našim razigranim suradnikom Rudijem Pavlovićem, redateljicom Kamelijom Čančarević i cijelom ekipom.
Story: Još ste tijekom studija počeli raditi u struci, bili ste novinar i filmski kritičar Večernjeg lista. Što vas u poslu inspirira i pokreće nakon više od tri desetljeća rada?
I pisanje u novinama i rad na televiziji kreativni su poslovi. I to mi odgovara jer koliko god iskustva imali u tome, uvijek je nešto drukčije, nikad nije potpuno isto. U novine me dovela ponajprije ljubav prema filmskoj kritici, a na televiziji me zadržala raznolikost formi i mogućnosti.
Story: U vašem posljednjem romanu ‘Neobičan slučaj novinara N’ riječ je o vašem dugogodišnjem iskustvu rada na HRT-u. Pisali ste ga punih deset godina. Što biste sada izdvojili kao najbolje, a što kao najlošije što vam je donijela karijera?
Ono najbolje što mi je donijela televizijska karijera jest užitak kada napravite nešto što se ljudima sviđa. Ono najlošije, pak, jest to što sav taj posao na kraju zamete vjetar - ili sve prohuji s vihorom - tako da na kraju ne ostane ništa, osim u sjećanjima ponekih gledatelja.
Story: Knjiga je ironična, bolje rečeno autoironična, i na trenutke čitatelj stekne dojam da ste požalili što ste odabrali put novinarstva ili se toliko dugo zadržali u njemu. Koliko je istine u tome?
Nemam zbog čega žaliti, jer nikada nisam strateški razmišljao o svojoj karijeri. Kao i inače u životu, prepuštao sam se događajima i prilikama pa kamo me put odvede.
Story: Za malo više od dvije godine navršit ćete 60 godina. Razmišljate li o odlasku u mirovinu, odnosno o životu nakon karijere na HRT-u? Kako biste voljeli da vam život izgleda?
Da, u ovim godinama mirovina nekako prirodno pada na pamet. Kada budem odlazio u mirovinu - a najprije je treba dočekati - imat ću 41 godinu radnoga staža, čak i nešto više ako pridodamo i onaj početnički, honorarni staž, pa je normalno da se od svih tih desetljeća čovjek umori. Jer riječ je o poslu u kojem se neprestano morate dokazivati u javnosti. S druge strane, potpuno ljenčarenje nije mi previše drago, tako da bi idealna mirovina za mene bila sljedeća formula: puno slobodnog vremena i povremeno neki posao.
Story: Tko su najvažniji ljudi u vašem životu?
Naravno, moji, nažalost, pokojni roditelji Dragica i Krsto, potom Branka Kamenski, s kojom sam ostvario dugi poslovni i prijateljski odnos, te - posljednji, ali ne i manje važan - najmlađi od nas navedenih, moj životni partner Alen, s kojim sam već gotovo jedanaest godina na vrlo zanimljivom putovanju.
Story: Potkraj lipnja proslavit ćete petu obljetnicu sklapanja životnog partnerstva s Alenom. Tko je romantičniji, dosjetljiviji, kad je riječ o rođendanima, godišnjicama i drugim slavljima?
Točno, brak će uskoro imati svoju prvu okruglu obljetnicu. I to je već dovoljno romantično.
Story: Alen je 17 godina mlađi od vas. Osjeti li se razlika u godinama?
Da, ali ne na način na koji biste pomislili. Naime, budući da sam često djetinjast, Alenu sigurno nije lako sa mnom.
Story: Prije sklapanja životnog partnerstva bili ste šest godina u vezi. Jeste li je priželjkivali ozakoniti i prije nego što je to omogućio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola?
Koliko se sjećam, mislim da je donošenje tog zakona bilo ključno za tu odluku.
Budući da sam često djetinjast, Alenu sigurno nije lako sa mnom
Story: Životno partnerstvo sklopili ste deset mjeseci nakon što je zakon stupio na snagu. U kakvu vam je sjećanju ostao taj dan?
Bio je 27. lipnja 2015. godine, jedan hiroviti ljetni dan. Baš kada smo predvečer išli na ceremoniju, pala je i jaka kiša. No ceremonija je bila divna i dirljiva, s vrlo toplim govorom gospođe matičarke. Slavlje je počelo tu subotu navečer i u raznim je oblicima potrajalo do utorka.
Story: Kažete da postoji razlika između sklapanja braka i životnog partnerstva? Možete li je objasniti?
Koliko je meni poznato i kako se često naglašava, životno partnerstvo kao model nudi ono što i brak, ali ne i posvajanje djece. Smatram da bi svatko tko ima očinske i majčinske instinkte trebao to moći realizirati i to je moje ljudsko mišljenje - jer nisam ni političar ni aktivist. Osim toga, stvar je i u osjećaju da ste uvažavani kao i heteroseksualci te njihove zajednice.
Story: Prošlo je šest godina od stupanja na snagu navedenog zakona i statistike pokazuju sve veći broj sklopljenih brakova, a bilježe i nekoliko razvoda. Učinjene su velike stvari, ali koje bi još pomake trebalo poduzeti kad je riječ o ljudskim slobodama?
Jedini je odgovor - edukacija. Od malih nogu djecu treba učiti da biti drukčije seksualne orijentacije nije nikakva stigma.
Story: Posljednjih mjeseci puno se piše o slučaju životnih partnera Ive Šegote i Mladena Kožića čija je želja udomiti nekoliko djece? Poznajete li ih osobno? Koje je vaše mišljenje o toj situaciji?
Upoznali smo se na izložbi fotografija ‘Sva naša vjenčanja’ koju su organizirali. Vrlo su dragi ljudi. A na pitanje o njihovoj želji za udomljavanjem već sam odgovorio.
Story: Vjerujem da ste i vi s Alenom razgovarali o tome? Želite li imati djecu, biti roditelj?
Alen i ja nikada nismo imali tu želju.
Story: A da ste mlađi, biste li možda drukčije razmišljali?
Sumnjam, jer nije riječ o godinama nego o karakteru i stilu života.
Story: Nikada se niste libili iznijeti svoje mišljenje, govoriti o svom životu, poslu, seksualnosti. Je li homoseksualnost i dalje tabu tema u Hrvatskoj?
Nije više tabu tema kao što je bila prije dva, tri ili četiri desetljeća. Mnogo se toga promijenilo nabolje, ali dubinski se stvari, kao što sam već spomenuo, mogu mijenjati samo edukacijom.
Story: Da trebate prognozirati kada će se takva ‘klima’ promijeniti, što biste rekli?
Nekada se stvari dogode i puno brže nego što smo mislili, iznenade nas. Tako da neću ništa prognozirati.
Story: Zašto je važno govoriti o tome i biti društveno aktivan?
Važno je govoriti i upozoravati na svaku nepravdu, pa tako i na onu koja se tiče seksualnih identiteta. A ti su identiteti često mnogo složeniji od onoga što se vidi ‘na van’. Ako govorimo o muškoj homoseksualnosti, kod muškaraca i dalje postoji golemi strah da će ih bilo kakvo, više ili manje seksualno, iskustvo s muškarcima ‘učiniti pederima’. Nije riječ samo o hrvatskom nego o problemu naše civilizacije. Unatoč istraživanjima, od kojih su neka i legendarna, na biseksualnost se i dalje gleda podozrivo i s nevjericom.
Story: Sa 18 godina već ste otvoreno govorili o svojoj seksualnosti. Odakle ta hrabrost?
Da, govorio sam o tome u svom užem krugu, a poslije i javno. Često su me pitali o toj navodnoj hrabrosti, ali ja samo kažem: ne radim to iz hrabrosti nego iz komocije. Ne da mi se s tim uopće zamarati.
Story: Jeste li ikada imali neugodnih iskustava zbog toga?
Ne, zbilja nisam. Ako je nekada netko dobacio u prolazu neku netrpeljivost - a i to se događa vrlo rijetko - ne treba tome pridavati previše pozornosti.
Story: Koliko je bilo izazovno postići da vas ljudi percipiraju na osnovi vašeg rada, a ne vaše seksualnosti?
Nije to meni nikakav izazov. Volio bih da se te stvari razdvajaju.
Često su me pitali o toj navodnoj hrabrosti, ali ja samo kažem: ne radim to iz hrabrosti nego iz komocije
Story: Tko vas inače bolje razumije, muškarci ili žene? Pitam to jer nakon što ste 2006. objavili ‘Berlinski ručnik’, prvi gay roman hrvatske književnosti, rekli ste da je uradak najviše pohvala dobio od žena. Što mislite zašto?
Mislim da gayeve mogu puno bolje razumjeti žene, jer one shvaćaju što je to neravnopravnost, odnosno vide i osjećaju kako je svijet u kojem živimo, kako se to obično kaže, najbolji za bijele heteroseksualne muškarce.
Story: Želja vam je bila da roman, osim što prikazuje život homoseksualaca, bude i edukativan. Gotovo petnaest godina nakon njegova objavljivanja možete li podvući crtu i reći jeste li uspjeli u svom naumu?
Možemo pretpostaviti kako je ponekom čitatelju roman pomogao u otvorenijem pogledu na vlastitu seksualnost, ali ‘Berlinski ručnik’, kao i svako književno djelo, ponajprije je napisan da bude zanimljiv i ugodan za čitanje.
Story: Poznato je da ste veliki gurman i da rado kuhate. Što volite pripremati obitelji, prijateljima, suprugu?
Volim nabavljati hranu, kuhati, naravno, i jesti. To mi je neka vrsta terapije. Pripremajući hranu opustim se i zaboravim na dnevne probleme.
Story: Koje su vam još omiljene razbibrige?
Uz kuhanje, to je svakako gledanje TV serija na raznim platformama. Najviše volim one kriminalističke.
Story: Po čemu biste voljeli biti upamćeni?
Kada doživim fazu u kojoj se obično postavlja to pitanje, to mi vjerojatno više uopće neće biti važno.