Prvak Drame zagrebačkog HNK Bojan Navojec iza sebe ima više od 70 uloga u hrvatskim, regionalnim i međunarodnim filmovima. Karizmatični 43-godišnji glumac može se pohvaliti i da je radio s vodećim hrvatskim i regionalnim kazališnim redateljima u vodećim kazališnim kućama te nastupio u više od 50 predstava. Kako kaže, sretan je jer radi ono što voli, okružen je ljudima koji ga inspiriraju, a sve to čini ga boljim čovjekom i boljim glumcem. No put do samog vrha glumačke elite u njegovu slučaju nije bio nimalo lak. Naime, ovaj rođeni Bjelovarčanin još je u osnovnoj školi spoznao da ima disleksiju. Prije tridesetak godina, kako i sam ističe, disleksija nije bila toliko znan pojam niti je bila uvažavana kao poteškoća. Djeca s disleksijom smatrana su lijenom, nezainteresiranom, šlampavom, čak i manje inteligentnom. Bojan ne krije da mu je disleksija predstavljala velik problem, čak toliki da se u jednom razdoblju života više trudio sakriti je nego joj doskočiti konkretnim rješenjima. Koliko je utjecala na njegovo samopouzdanje, Bojan je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances, a otkrio je i kako su disleksiju doživljavali njegovi bližnji. Iako samozatajan kada je riječ o privatnom životu, povjerio nam je kojim životnim vrijednostima nastoji poučiti svoju osmogodišnju kćer Luču koju je dobio u prijašnjoj vezi s glumicom Hristinom Popović te koliko mu teško pada razdvojenost od mezimice. Priznao nam je da je sretan i zaljubljen te čime ga je osvojila djevojka Lana koju ljubi posljednjih nekoliko godina, ali i dalje je vješto skriva od medija.
Story: Po čemu pamtite djetinjstvo?
Pamtim igru i smijeh, miris klora bjelovarskoga gradskog kupališta koje je za mene ljeti bilo veće od oceana. Pamtim okuse žličnjaka bake Sofije i kolača bake Marice, osjećaj sigurnosti dok me tata drži za ruku, mir i ljubav u majčinu zagrljaju, uzbuđenje na sanjkanju, odlascima u kino i presnimavanju kazeta. Jedva sam čekao da brat preraste postere iz svoje sobe pa da završe tamo gdje im je mjesto - u mojoj sobi. Pamtim svaki dragocjeni trenutak kada bi mi roditelji dopustili da budem vani. Kada sam 1996. otišao iz Bjelovara na studij u Zagreb, upravo je veza s prijateljima bila jedan od razloga zbog kojih sam zadržao čvrstu vezu s rodnim gradom. Iako, nažalost, neki od njih više nisu s nama, većina su mi i danas prijatelji, a nađe se među njima i poneki kum.
Story: Kasno ste spoznali da imate disleksiju. Koji su bili prvi znakovi koje ste uočili, a upućivali su na to?
U školu sam krenuo 1981. kada disleksija nije bila poznat pojam, barem ne u ovim našim krajevima. Tijekom osnovne škole teško sam savladavao čitanje, slova su se vrtjela i bila mutna, što mi je izazivalo mučnine i glavobolje. Nažalost, disleksija mi je službeno dijagnosticirana mnogo kasnije, tek na Akademiji dramske umjetnosti. Sam sam se pronašao u tom pojmu nakon završetka srednje škole dok sam listao Medicinsku enciklopediju u potrazi za odgovorima koji su me mučili zbog teškoća s čitanjem. Tada mi je laknulo jer sam shvatio da nisam jedini u svijetu, da je riječ o poteškoći od koje pate mnogi.
Story: Kako su reagirali vaši roditelji? Koliko su uopće znali o disleksiji?
Bili su zabrinuti i zbunjeni. Nisu razumjeli zašto mi je potrebno šest do sedam sati da napišem zadaću, zašto - umjesto da čitam - učim štiva napamet, vjerovali su da moram još više učiti pa će rezultati sigurno doći. U tom razdoblju moja je majka bila dosta angažirana oko mene. Sjećam se da su tada počeli njezini problemi s tlakom koliko ju je cijela ta situacija izbezumljivala. Rastuživalo me što ne postižem rezultate kojima bi se moji roditelji mogli ponositi.
Story: Koliko se općenito u to vrijeme, prije više od 30 godina, pridavalo pozornosti takvim poteškoćama?
Poteškoće vezene uz disleksiju uopće nisu bile prepoznate. Umjesto toga, bio sam okarakteriziran kao lijen, glup, šlampav, nezainteresiran...
Story: Koliko je bilo izazovno pratiti program u osnovnoj, a potom i srednjoj školi s disleksijom?
Najgore je bilo u nižim razredima. U kratkom putu do škole znao sam i nekoliko puta povraćati od stresa. Iako se toga rijetko prisjećamo, u to se doba djecu u školi znalo i fizički kažnjavati. Disleksiju sam u nižim razredima tako bukvalno osjetio na svojoj koži. Situacija se malo popravila u višim razredima, mijenjali su se nastavnici i pristupi nastavi, zbog nekih od njih zavolio sam neke predmete i na satu bih uglavnom memorirao gradivo. A zbog izmjenjivanja nastavnika, imao sam i veće šanse prikriti svoj problem.
Story: Disleksija često utječe i na samopouzdanje. Je li se to dogodilo i u vašem slučaju?
Da. Teško mi je zamisliti da netko ima disleksiju, a da to nije utjecalo na njegovo samopouzdanje.
Story: Koje su zablude o disleksiji?
Uglavnom se vjeruje da dijete, odnosno osoba nije zainteresirana ili se smatra da nije baš bistra.
Story: Jeste li se susreli s predrasudama?
Jesam. Moguće je da se i danas s time susrećem, ali više ne obraćam pažnju.
Story: Kasno ste potražili stručnu pomoć, zašto ste toliko dugo čekali?
Nisam znao da imam disleksiju. Nakon što sam doznao da mi logoped može pomoći, potražio sam pomoć.
Story: Iz Bjelovara ste došli u Zagreb na studij. Kakav je utjecaj imao Zagreb na mladića iz malog mjesta?
U Zagrebu sam se osjetio dobrodošlim. Našao sam prekrasne prijatelje i puno sadržaja, ponajprije kulturnih, koji su mi u Bjelovaru nedostajali.
Story: Jeste li ikada dvojili o odabiru zvanja, a potom i upisu na Akademiju dramske umjetnosti s obzirom na poteškoće s kojima se susrećete?
U najranijem djetinjstvu poželio sam biti glumac. S obzirom na to da sam teško čitao, gledao sam puno filmova, nekoliko na dan. Sa 11, 12 godina, primjerice, gledao sam filmove jugoslavenskog Crnog vala, dok su moji vršnjaci konzumirali mnogo lakše sadržaje. Bio sam jako povezan s filmom. No postojale su s vremena na vrijeme i druge fantazije, recimo ona da postanem pisac, vlasnik restorana ili ronilac.
Story: Početkom 2018. nagradu za najboljeg kazališnoga glumca posvetili ste upravo djeci s disleksijom. S kojom porukom?
Nije se nužno baviti postocima, ali disleksičari su jedna od mnogoljudnijih manjina. Zato bih najmlađim članovima našeg disleksičnog plemena poručio da budu svoji i da ne odustaju od snova. Važno je da djeca shvate da imaju disleksiju, a ne da ona ima njih. To što sam rekao tada, stoji i danas.
Story: Danas se možete pohvaliti s više od 70 uloga u hrvatskim, regionalnim i međunarodnim filmovima. Među silnima možete li uopće izdvojiti onaj jedan, poseban, koji vam je obilježio karijeru te kojeg se i danas rado sjetite?
U srednjoj školi pogledao sam dvadesetak puta film ‘Mi nismo anđeli’ Srđana Dragojevića i bio mi je san dobiti jednog dana priliku biti dio nekog njegovog filma. ‘Nebesa’, film koji je upravo u montaži, naša je treća suradnja. Od djetinjstva sam sanjario da snimam film u Bjelovaru. Zahvaljujući Snježani Tribuson, to se obistinilo u filmu ‘Ne dao Bog većeg zla’. Puno mi je značilo i kada me danski redatelj Ole Bornedal odabrao na audiciji za film ‘Fri os fra det onde’ (Izbavi nas iz zla). Danska je filmska velesila, a od mene se očekivalo da glumim na danskom koji ne govorim. Bio sam zahvalan i kada me Rajko Grlić pozvao na audiciju za film jer sam tako dobio priliku sresti se s legendarnim Mikijem Manojlovićem. Nisam očekivao više od toga, a dobio sam ulogu. Stanislav, lik kojega sam igrao u filmu ‘Što je muškarac bez brkova’ Hrvoja Hribara, vjerojatno je moja najzapamćenija uloga. Svaki put kada putujem Dalmacijom, za mnom zazivaju Stanislava i mole me da recitiram njegov haiku. U Zagrebu pak prepoznaju Buru, lik kojega sam igrao u Nuićevu filmu ‘Život je truba’.
Story: Koji vam je najdraži trenutak u karijeri? Na što ste najponosniji?
Teško je izdvojiti jedan važan i ponosan trenutak. Zaista ne znam. Sretan sam što radim posao koji volim te u kojem se mogu razvijati, i kao čovjek i kao glumac.
Story: Potkraj prošle godine premijerno je izveden klasik, predstava ‘Idiot’ prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Kakve su reakcije publike? Koliko se uopće vodite njima?
Publika je odlično prihvatila ‘Idiota’. Gledalište je uglavnom popunjeno, a pljesak snažan. Na posljednjoj izvedbi bile su srednje škole iz rodnog mi Bjelovara. Jedna mlada sugrađanka dočekala me nakon predstave. Bila je vrlo uzbuđena i emotivna jer ju je predstava toliko dirnula da je imala potrebu zahvaliti mi. Takvi mi trenuci daju vjeru u kazalište.
Story: Što je, prema vašemu mišljenju, u današnjim specifičnim vremenima presudno za uspjeh?
Kao i oduvijek, bez obzira na specifičnosti vremena - nešto malo talenta te puno ozbiljnog truda i znoja. Sve ostale metode mogu trajati dan-dva. Jedino predani rad može zaista trajati.
Story: Nedavno je završeno prikazivanje četverodijelne domaće serije ‘Nestali’ u kojoj glumite, među ostalima, s bratom Goranom. Kako je surađivati sa starijim bratom?
Jednom kada se stane ispred kamere ili na scenu pred publiku, više nema ni po babi ni po stričevima... Goran je u tom trenutku moj kolega, izvrstan glumac s kojim je užitak raditi.
Story: Ispričajte nam jednu anegdotu sa snimanja…
Film ‘Što je muškarac bez brkova’ snimali smo u istom kraju kao i ‘Nestale’, samo prije petnaestak godina. Tada sam na setu upoznao divnog domaćeg čovjeka, oca tada dvogodišnjeg dječaka, s kojim sam se i sprijateljio. Kada smo snimali ‘Nestale’, on se ponovno zatekao u krugu snimanja, prepoznao sam ga i razveselio mu se. Upoznao me s mladićem višim od mene, koji je također radio na setu. Bio je to njegov sin, onaj dječak kojega sam prvi put vidio dok smo snimali ‘Muškarca’. On je sada svoj čovjek, a ja sam još njihov Stanislav.
Story: Imate li u planu već novi projekt? Na čemu trenutačno radite?
Neke projekte imam u planu, a neki imaju u planu mene. No kako sam praznovjeran, ne volim o tome govoriti dok se ne počnu realizirati.
Story: Dana 26. travnja navršit ćete 44 godine. Kako se u vašoj obitelji obilježavaju rođendani, godišnjice i obljetnice? Držite li do toga?
Volio sam slaviti rođendane. No kako je moja kazališna karijera napredovala, bilo je sve manje mjesta za rođendanska slavlja. Posebno je tako otkako sam se zaposlio u HNK. Naime, u istom se terminu održavaju Marulovi dani u Splitu i gotovo redovito rođendane posljednjih godina slavim ondje, više radno nego svečano. Tada najčešće navratim u Bobis, na najbolju tortu od sira, koju mi je još za studentskih dana otkrio moj prijatelj Splićanin, izvrstan direktor fotografije (u i ‘Nestalima’) Mirko Pivčević Pivac. Otada uvijek prvo odlazim do Bobisa, pa onda navratim i u Split.
Story: Koliko je danas izazovno uspješno usklađivati karijeru i obiteljski život? Kako vam to polazi za rukom?
Dugo mi je karijera bila prva u fokusu, cijelu mladost. Danas nastojim prednost dati životu, koliko god je to u mojoj moći.
Story: Ponosni ste otac osmogodišnje Luče. Koje životne vrijednosti joj nastojite prenijeti?
Shvatio sam da sve što želim prenijeti svojoj kćeri najbolje mogu postići vlastitim primjerom, onime što dijete vidi. Zato pokušavam biti dobra osoba. Trudim se korigirati svaki put kad osvijestim da ono što činim nije ispravno. Među ostalim, prestao sam pušiti jer je Luči to smetalo.
Story: Luča živi na relaciji Zagreb - Beograd. Kada je s majkom Hristinom, većinu vremena provodi u Beogradu, a kada je kod vas, onda ste u Zagrebu. Koliko je izazovno živjeti na dvije adrese, u dva grada? Koliko vam teško pada razdvojenost od kćeri kada je u Beogradu s majkom?
Nije jednostavno, ali trudim se da se vidimo što češće, kad god je moguće. Čujemo se svakodnevno i nekoliko puta, videopozivima i neprestano izmjenjujemo poruke. No koliko god to često bilo, imam osjećaj da je premalo.
Story: Kako najviše volite provoditi vrijeme kada ste zajedno?
Luča najviše voli igraonice i kino, vrlo je društvena i brzo sklapa prijateljstva. Kada dođe u Zagreb, najprije ide kod bake Mire i psa Bele. Voli posjetiti djeda i rodbinu u Bjelovaru pa često odlazimo tamo. Voli životinje, posebno pse i konje. Ona ima dva doma, često kaže “kod moje kuće u Zagrebu” i “kod moje kuće u Beogradu”.
Story: Tko je stroži ili, bolje rečeno, principijelniji roditelj, vi ili Hristina? U čemu nikada ne popuštate, a u kojim odgojnim metodama ipak progledate kroz prste?
To je pitanje za Luču. Možda će za koju godinu sama na to pitanje najbolje odgovoriti.
Story: Nedavno ste rekli da pokušavate doživjeti ljubav u četrdesetima. I kako vam to polazi za rukom?
Prije bih rekao da mi to polazi sa srcem nego za rukom. Za mene je ljubav smisao života pa imam veliku sreću što je svakodnevno doživljavam.
Story: Čime vas je osvojila vaša djevojka ili, kako je vi više volite nazivati, partnerica? Čime vas to oduševljava?
Proračunata kakva jest, osvojila me diskalkulijom. Šalim se, naravno. Većinu života tragao sam za nečim, a to sam konačno prije nekoliko godina pronašao u vezi s Lanom.
Story: Vidite li se jednog dana u braku?
I Lana i ja brak doživljavamo kao formalnost. Možda se i to jednom promijeni.