Prošlogodišnju Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst osvojila je 25-godišnja glumica Ana Marija Veselčić za svoju monodramu 'Domaši'. Opisala je kako izgledala odrastanje u dječjem domu, a iako predstava nije autobiografska, Ana Marija dobro zna kako izgleda takav život. Vinkovčanka je sa šest godina izmještena iz obitelji i idućih 15 godina provela u domskom sustavu, a danas karijeru i život gradi u Splitu. Jedna je od najboljih mladih domaćih glumica, čemu svjedoče brojne nagrade, a opisala nam je kakvo je bilo djetinjstvo u domu, koje predrasude joj najviše smetaju, što bi poboljšala u samom sustavu te zašto je od presudne važnosti da svi shvate da se ovdje radi o djeci, a ne krumpirima.
Story: Koji vam je bio glavni motiv u stvaranju predstave 'Domaši'?
Željela sam konačno okolini odgovoriti na učestalo pitanje: "Kako je vama tamo u domu?" i pokazati da su djeca i ljudi u takvim ustanovama jednako živi i svakodnevni kao njihova okolina. Za vrijeme istraživačke faze rada, prvih godinu dana iz razgovora s bivšim korisnicima i djelatnicima tog sustava bila sam iznova iznenađena i oduševljena količinom i koncentracijom punokrvnog života. Nema osobe s kojom se ne bismo poistovjetili jednom kad čujemo njihovu priču. Ovdje imate idealnu situaciju. Veliki broj priča i događaja, različitih ljudi koji zaslužuju da upravo njihova priča posluži nekome kao primjer.
Story: Rekli ste da su djeca koja odrastaju u domovima i dalje stigmatizirana, društvo ih ne primjećuje ili ih sažalijeva. Kako dokinuti takav tretman?
Kad o nečem znamo malo ili ništa, zaziremo od toga. Nepoznato nam je, možda se toga i bojimo. Odnos prema djeci koja odrastaju u domovima je temeljen upravo na nepoznavanju. Vrlo je malo filmova, dramskih tekstova i knjiga na tu temu. Kad izgovoriš riječi dječji dom velikom broju ljudi na pamet padaju djela 'Oliver Twist' i mjuzikl 'Annie', razni TV prilozi o donacijama za vrijeme darivanja. To je nešto o čemu čitamo, negdje je tamo daleko i stvaramo sliku o tome koja nije stvarna. Upravo sam iz tog razloga htjela napraviti predstavu koja će onomu tko je pogleda približiti tu djecu koja odrastaju u domovima. Kad prođe ova situacija s virusom, ako ijedna gospođa ili gospodin odluči posjetiti tu djecu, provesti neko vrijeme s njima i tako shvati da nisu puno drugačija od njih samih, ja sam svoj posao napravila.
Story: Koje su predrasude s kojima ste se susretali? Što vam najviše smeta?
Zna me zasmetati sažalijevanje, ali sam tijekom djetinjstva naučila to koristiti kao svoje gorivo. Imala sam ljude oko sebe koji su me naučili da nije bitno tko si, nego što ćeš napraviti po tom pitanju.
Cijeli intervju s Ana Marijom Veselčić u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story, koji možete kupiti od srijede, 1. travnja 2020. godine