Izniman senzibilitet i izražena moć empatije usmjerili su njezin umjetnički potencijal i poduzetničku poslovnu energiju u neiscrpan izvor motivacije za društveno odgovorno djelovanje u smjeru zaštite prava umjetnica i umjetnika, kulturnih djelatnica i djelatnika te žena općenito. Samo u prošloj godini redateljica Nora Krstulović predano je i angažirano sudjelovala u različitim društvenim inicijativama: u organizaciji prosvjeda ‘Pravda za djevojčice’ i inicijativi #spasime, kampanji Hrvatskog društva filmskih redatelja ‘Meni se to gleda, HRT ne da’, aktivna je u obrani prava i statusa slobodnih umjetnika nakon inicijative Ministarstva kulture da donese za slobodne umjetnike nepovoljan novi Zakon o umjetnicima, a kontinuirano upozorava i na štetne medijske politike.
Kao osnivačica i urednica portala Teatar.hr zagovornica je prava cijelog jednog umjetničkog svijeta među nama, svijeta nezavisne kulturne scene, koji se trenutačno zbog izvanrednih okolnosti izazvanih pandemijom koronavirusa, a potom i potresom koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu, našao zapostavljen od vlasti, zakonodavaca, ali i šire javnosti zaokupljene egzistencijalnim brigama. Svjesna da su objektivne okolnosti ograničile osnovne ljudske slobode, kretanje i djelovanje njezinih kolega, 45-godišnja Nora samo dva dana nakon prve najave epidemioloških mjera uputila je jedinicama lokalne samouprave i resornom ministarstvu apel za žurnu pomoć. Kojim se prijedlozima te potencijalnim rješenjima obratila nadležnim tijelima, Nora je ispričala u intervjuu, a otkrila je i na koje poteškoće, gotovo dva mjeseca od početka krize u Hrvatskoj, nailazi u borbi za prava kulturnih djelatnika.
Story: Donošenjem odluke o obustavi svih javnih okupljanja domaća nezavisna kulturna scena ostala je djelomično ili u potpunosti bez ikakvih prihoda. Suočeni s egzistencijalnom ugrozom kolega pokrenuli ste apel za žurnu pomoć kulturnim djelatnicima. Kome ste se i kada obratili za pomoć?
Prva otkazivanja programa u kulturi, naročito onih s inozemnim parterima i/ili izvođačima, počela su u Hrvatskoj još u siječnju. Već sam se tada počela konzultirati s kolegama iz nezavisne scene o mogućim ishodima pandemije, pogotovo na osnovi informacija iz Kine, a potom i Italije gdje su, očekivano, prvo zabranjena sva javna okupljanja, zatvorena kina i kazališta, otkazani koncerti. Nakon prvog zabilježenog slučaja koronavirusa kod nas postalo je izvjesno da je primjena istovjetnih mjera u Hrvatskoj samo pitanje dana pa smo osmislili mjere žurne pomoći sektoru koji i inače muku muči s niskim i nestalnim prihodima te nema nikakvih financijskih zaliha za premošćivanje ovakve krize. Izvedbenim umjetnostima rad je de facto zabranjen 12. ožujka, a mi smo već 14. ožujka objavili apel upućen jedinicama lokalne samouprave, kao i resornom ministarstvu, a u roku od samo nekoliko dana potpisalo ga je više od 4000 pojedinaca te cijeli niz udruga, organizacija i javnih ustanova.
Story: Kojim ste se konkretnim zahtjevima obratili nadležnim državnim tijelima za pomoć?
Bili smo, zapravo, jako skromni. Tražili smo da se žurno isplate dugovi jedinica lokalne samouprave sektoru kulture jer u ožujku još nisu bila isplaćena proračunska sredstva odobrena za 2019. godinu. Nadalje, tražili smo da se ionako minimalna sredstva odobrena za programe u kulturi u ovoj godine ne prenamjenjuju nego da se što prije isplate te da nadležni, s obzirom na objektivne okolnosti, omoguće fleksibilnost u formatu i načinu realizacije odobrenih programa. Konačno, po uzoru na druge europske zemlje, predložili smo osnivanje fonda solidarnosti iz kojeg bi se ne samo umjetnicima, nego svim prekarnim radnicima u kulturnom sektoru isplatila interventna financijska pomoć. Primjerice, kolege u Berlinu takav su zahtjev ispunili pomoću nekoliko klikova u petak, a sredstva su im na računu bila već u utorak. Kod nas, u trenutku dok razgovaramo, što znači puna dva mjeseca od službenog početka krize u Hrvatskoj, pomoć nije isplaćena još nikome od radnika u kulturi. Dapače, za najveći dio nezavisne scene nikakve mjere pomoći još nisu ni osmišljene.
Story: O kolikom broju ugroženih kulturnih djelatnika govorimo?
Točan broj nitko zapravo ne zna jer, za razliku od nekih država u Europi, mi u Poreznoj upravi nemamo razred za prekarne radnike u kulturi, odnosno ‘freelancere’. No prema podacima koje smo uspjeli prikupiti, procjenjujemo da je riječ o otprilike 20.000 ljudi.
Story: Tko je sve obuhvaćen nezavisnom kulturnom scenom?
Nezavisnu kulturnu scenu čine svi oni radnici u kulturi koji ne mogu očekivati proračunsku plaću najkasnije 15. u mjesecu, nego svoju egzistenciju osiguravaju na slobodnom tržištu. Bez nezavisne scene ne bi nikad bilo relevantne domaće kulture, a pogotovo ne nekih od njezinih najvećih uspjeha. Nezavisna scena odgojila je i golem dio današnjeg institucionalnog kadra, ona ne ‘pleše’ po diktatu politike ili mode, ona se najčešće bavi najvažnijim, a u mainstreamu uredno prešućivanim temama, radi nemoguću satnicu u nikakvim produkcijskim uvjetima i tako već desetljećima. Čine je samostalni umjetnici, otprilike 1400 članica i članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), koji su važnošću i kvalitetom svog rada stekli pravo da im država plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje, potom nešto veći broj samostalnih umjetnika koji ta davanja plaćaju sami te naposljetku golem broj freelancera, onih koji zapravo žive od honorara do honorara, a među kojima nisu samo umjetnici nego i tehničko te administrativno osoblje. Dakle, od izvođača i autora svih umjetničkih disciplina, od glazbe do dizajna, preko tehničara do organizatora. Evo samo jednog primjera iz moje struke: Hrvatska ima 32 javna kazališta i oko 200 nezavisnih kompanija. Zahvaljujući zakonodavstvu koje ne potiče sponzorstva i donacije, te organizacije i ljudi koje zapošljavaju inicijalna sredstva za svoje projekte mogu osigurati isključivo iz javnih izvora ili vlastitog džepa, a egzistenciju si osiguravaju samo kontinuiranim radom koji im je, sada u interesu cijele zajednice - zabranjen.
Story: Prošlo je više od mjesec dana od vašeg apela upućenog državnim institucijama, jeste li dobili kakav odgovor, povratnu informaciju? Što vam je dalje činiti?
Jedini odgovor koji smo dobili bile su višekratne izjave resorne ministrice kako “ovo nije vrijeme za apele”. Od formalnih mjera donesene su one za gospodarstvo, koje se najvećim dijelom ne mogu primijeniti na nezavisnu scenu, te one pomoći grupi od već spomenutih 1400 samostalnih umjetnika, pri čemu su vladajući odlučili onima koji su dosad zarađivali više i pomoći više. Takvo što moglo je pasti na pamet samo nekome tko ni najmanje ne razumije funkcioniranje kulturnog sektora i ne shvaća da kultura nije roba. Skupština Grada Zagreba je pak usvojila zaključke što ih je na osnovi inicijative predložio kolega Marko Torjanac pa su barem u Gradu Zagrebu isplaćeni dugovi za 2019. (u Rijeci, Europskoj prijestolnici kulture 2020., nisu), a donesena je i odluka o žurnoj isplati sredstava za 2020., ali ona je nakon potresa odlukom gradonačelnika stavljena izvan snage.
Story: Na samom početku razgovora rekli ste da ste neovisno o državnim tijelima krenuli u potragu za mogućim rješenjem nezavidne situacije u kojoj su se našli kulturni djelatnici. Što ste poduzeli? Imate li ohrabrujuće vijesti?
Uvijek, ne samo u ovoj krizi, nastojim biti nekoliko koraka ispred, predvidjeti razvoj situacije, što mi je, uostalom, i posao. Stoga sam, kada sam shvatila da sustav ni ovaj put neće imati razumijevanja za kulturu i njezine specifičnosti, krenula tražiti autonomna rješenja. Trenutačno sa suradnicima razvijam tehnološku platformu koja bi barem u određenoj mjeri mogla rekreirati izvedbu uživo. Riječ je o prilično zahtjevnom, ali izvedivom projektu i bude li po onoj da sreća prati hrabre, mogli bismo uskoro imati više nego ohrabrujuće vijesti za sve one koji se bave izvedbenim umjetnostima, ali, naravno, i za našu publiku.
Story: Smatrate i da će nakon završetka javnozdravstvene ugroze izazvane pandemijom koronavirusa kazališnoj sceni trebati određeno vrijeme da obnovi svoje aktivnosti. Stojite li i dalje pritom?
Najugledniji svjetski epidemiolozi tvrde da se život neće potpuno normalizirati još barem godinu dana, ako ne i dulje - sve do pronalaska, a potom i proizvodnje dovoljnih količina cjepiva. Čak i kada bi te procjene bile pogrešne, epidemiološke mjere i fizičko distanciranje bit će još neko vrijeme na snazi te će znatno smanjiti ionako male kapacitete gledališta domaćih kazališta i klubova, povećati troškove održavanja i sve to pod uvjetom da publiku ne bude strah posjećivati događanja s većim brojem ljudi. A hoće. I to je razumljivo. Osim toga, ova će kriza osiromašiti sve pa je pitanje tko će si i koliko moći priuštiti konzumiranje kulturnih sadržaja. Konačno, izvedbene umjetnosti su kolektivna djelatnost. Potrebno je organizirati i okupiti grupu ljudi čak i za realizaciju najmanjih koncerata i predstava. Sve da već sutra ova kriza prestane, trebat će nam nekoliko mjeseci da se vratimo dojučerašnjem ritmu rada. O posljedicama potresa da i ne govorim.
Story: Spomenuli ste i da se svakodnevno čujete s kolegama umjetnicima kojima je, nažalost, u velikoj mjeri već ugrožena egzistencija. Na koje sve poteškoće nailaze u ovoj svima nama nepredvidivoj situaciji?
Najveći dio kolega na nezavisnoj sceni živi od honorara do honorara. Čak i oni koji imaju veća primanja ne smatraju se kreditno sposobnima, dakle nemaju prava ni na minus po tekućem računu, a kamoli na stambeni kredit. Sada se najveći dio te goleme vojske podstanara, koja je bez ikakvih prihoda još od veljače, suočio još s potresom u Zagrebu. Mnogi su, doslovno, ostali bez krova nad glavom ili im se on na njih sručio, poput kolega Sanje Bachrach i Marija Krištofića, čiju obitelj čini četvero samostalnih umjetnika kojima je u potresu stradao ne samo životni nego i radni prostor. S obzirom na brzinu reakcije sustava, bili su prisiljeni potražiti pomoć crowdfunding kampanjom, pa sve i ovim putem pozivam da je podrže. Unatoč tome, kulturni radnici, ionako uvijek prvi u svim humanitarnim akcijama, nalaze snage i volje pomoći drugima, pa su tako studenti Akademije dramske umjetnosti pokrenuli akciju ‘Jedni za druge’ kojom u više hrvatskih gradova pomažu socijalno ugroženim skupinama, razvoze obroke iz pučkih kuhinja, namirnice i lijekove, organiziraju prijevoz na terapije onkoloških pacijenata… Drugi, poput kolegice Nikoline Komljenović, plesačice i akrobatkinje, volontiraju s visincima i alpinistima skidajući dimnjake s porušenih zagrebačkih zgrada.
Story: Koje su vaše najpozitivnije, a koje najpesimističnije prognoze za domaću nezavisnu kulturnu scenu u ovim okolnostima?
Uza sve nelijepe stvari koje sam dosad nabrojila, moram priznati da od početka ove krize više nego ikada u dosadašnjem profesionalnom radu u Hrvatskoj imam osjećaj da široka javnost konačno shvaća važnost kulture i prepoznaje vrijednost svojih kulturnih radnika. Uz takav vjetar u leđa, u najboljem slučaju pronaći ćemo način da posredstvom tehnologije i uz puno solidarnosti preživimo sve ovo. Već je jasno da će čak i institucionalna kultura ostati bez većine programskih sredstava u ovoj godini, a doda li se tome činjenica da je golem˝dio kulturne infrastrukture u Zagrebu potpuno neupotrebljiv, nerado prognoziram da ćemo se iz profesionalaca u kulturi hrpimice prometnuti u kulturne hobiste.
Story: Kako gledate na najavljeno emitiranje dodatnog kulturnog programa na HTV-u 3? Koliko to može biti od pomoći u ovim teškim vremenima?
Ta je najava ostala samo najava. Bilo je potpuno jasno da će uvođenje strogih epidemioloških mjera realizaciju takvog programa učiniti nemogućom, ali i da nije - svu silu kulturnih djelatnosti nije moguće posredovati televizijom. Dapače, i sam je javni servis otkazao suradnju brojnim vanjskim suradnicima, a kao šlag na tortu ovih dana na adrese brojnih kolega ponovno stižu odbijenice za prikazivanje njihovih filmova na HTV-u.
Story: S kolegama s nezavisne scene, među ostalim, pokrenuli ste kanal KUD Nikud na YouTubeu na kojem se proizvodi i emitira kulturni sadržaj za djecu u obliku priča za najmlađe ljubitelje kulture. Kakav je odaziv i kakve su reakcije na ponuđeni sadržaj?
KUD Nikud (Kulturno-umjetničko društvo Nikud) zamišljen je kao kanal za predstavljanje originalnih sadržaja koje domaća nezavisna scena kreira u minimalnim tehničkim uvjetima izolacije. To je izlog naše kreativnosti. Prve su reakcije bile sjajne i na temelju nastupa na kanalu dio je kolega dobio, doduše kratkoročne, ali ipak komercijalne angažmane.
Story: Razmišljate li proširiti i obogatiti program sadržajem i za ostalu populaciju?
Nažalost, potres u Zagrebu prilično nam je poremetio planove i ritam objava jer smo energiju usmjerili na udomljavanje kolega ili pak pomoć u raščišćavanju ruševina u koje su se pretvorili njihovi domovi. Unatoč tomu, nastavljamo proizvoditi sadržaj, pa i onaj za odraslu publiku, a idućih dana stižu neka doista velika iznenađenja.
Story: Mnogo se umjetnika, baš poput vas, okrenulo digitalnim platformama i virtualnim kanalima komunikacije. Je li i koliko uspješno tehnologija zamijenila daske koje život znače?
Naravno da nije. Ništa ne može zamijeniti izvedbu uživo. Dapače, rekla bih da je nesmotrena potreba institucija u kulturi da održe vidljivost svojih ‘brendova’ dovela do poplave besplatnih sadržaja na svim mogućim digitalnim platformama, čime su one u doglednoj budućnosti zapravo izgubljene kao eventualni izvor prihoda, kako za institucije tako i za nezavisnu scenu. Publika je od svega toga samo dijelom profitirala jer je mnogo snimki predstava koje se trenutačno prikazuju na Facebooku, YouTubeu i web stranicama tehnički jako niske kvalitete i nije nastao u namjeri da budu prikazivan širokoj javnosti nego isključivo kao dokument za eventualno obnavljanje produkcija.
Story: Što će vam najviše nedostajati iz vremena prije pandemije koronavirusa?
Bliskost svake vrste. Obitelj koja je razasuta ne samo po cijeloj Hrvatskoj nego i Europi, druženje s dragim ljudima i osjećaj da je sutra novi dan. Sad su svi dosta nalik jedan drugome.
Story: Osnivačica ste i glavna urednica prvog nezavisnog portala u kulturi Teatar.hr. Koje su najpopularnije teme koje vaša publika prati?
Teatar.hr je specifičan medij jer se, uz očekivano bavljenje kazališnim repertoarima i fenomenima, bavi i istraživanjima kulturnih politika, analizom financijskog poslovanja u kulturi te zakonodavstva. To su sadržaji koje je nemoguće pronaći u bilo kojem drugom hrvatskom mediju pa je logično da su kod nas najčitaniji.
Story: Među ostalim članica ste Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i nedavno ste od Ministarstva kulture tražili reguliranje statusa svih članova. Novim prijedlogom zakona upozorili ste kako država želi potpunu kontrolu nad kulturnim sektorom. Koliko je izvjestan takav scenarij?
Nažalost, ovih sam dana uvjerenija nego ikada prije da je upravo to namjera. Kad je sredinom ožujka Ministarstvo kulture krenulo ‘snimati’ štetu koju je koronavirus nanio domaćoj kulturi, odbijalo je u razgovore o pomoći uključiti Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika ( HZSU). Dakle, upravo one ljude za koje država ocjenjuje da su iznimno važni za domaću kulturu. Osim toga, prošlog je petka, usred ove pandemije i bez ikakve prethodne najave, u javno savjetovanje upućena nova verzija Zakona o autorskom i srodnim pravima kojom se stvara novo more nelogičnosti i nepravednosti u cijelom kulturnom sektoru. No namjere su jedno, a realizacija drugo pa se i dalje, možda i pretjerano optimistično, nadam da ćemo uspjeti spriječiti da se takav naum provede u djelo.
Story: Kako u ova izazovna i teška vremena punite baterije? Gdje pronalazite snagu za daljnji rad?
Oduvijek sam radoholičarka i to se, srećom, ni u ovim okolnostima nije promijenilo, iako mi radni kapacitet nije ni približno onakav kakav je bio prije. Uza sve što inače radim, uz brojne hitne intervencije koje su mi servirale okolnosti, kolege s Radija 808 i R+ pozvali se me da s njima tri puta tjedno vodim emisiju ‘Točno u podne’ u kojoj ugošćujemo iznimne ljude iz zemlje i svijeta s kojima pokušavamo nazrijeti kakav bi svijet mogao biti nakon pandemije pa su mi ti razgovori izvanredan poticaj da guram dalje i kada mi je najteže. A kad sve drugo ne pomogne, zaronim u fotografije Portugala u koji sam u lipnju trebala odseliti i hrabrim se da taj dan, ako već nije u lipnju, ipak jednom mora doći.