Još od djetinjstva dr. sc. Ivani Radačić smetala je nepravda, a tijekom godina samo je rasla njezina strast prema borbi protiv diskriminacije nad svima, a pogotovo ženama. O najvećim problemima i njihovu rješavanju vrlo strastveno govori ova znanstvenica s Instituta društvenih znanosti dr. Ivo Pilar, aktivistica i čelistica koja je nedavno završila i četverogodišnji program Centra za integrativni razvoj, a u slobodno vrijeme obožava ples 5 ritmova. Članica je Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi, na čijem je čelu i bila, a nama objašnjava zašto i danas nema ravnopravnosti, koji su najveći stereotipovi i mitovi kada se govori o seksualnom nasilju, ali i što joj daje nadu da će budućnost biti svijetla.
Story: Zašto i gotovo 40 godina otkako je na snagu stupila UN-ova Konvencija o uklanjaju diskriminacije žena i dalje nema ravnopravnosti?
To govori o ukorijenjenosti kulturoloških obrazaca prema kojima se muškarci smatraju superiornima, a žene inferiornima. Također govori o nedostatku političke volje te nacionalnog i globalnog vodstva koje bi išlo prema potpunom ukidanju diskriminacije žena. U Hrvatskoj smo u postupku ratifikacije Istanbulske konvencije vidjeli koliko su jaki kulturološki obrasci i koliki je bio otpor baš u vezi s odredbama koje se odnose na obavezu države da mijenja te obrasce jer se smatralo da će to naštetiti nekim hrvatskim tradicijama.
Story: Koji su najveći problemi u Hrvatskoj?
Razni su i stalno govorimo da imamo jako dobre zakone, ali mislim da ima prostora za poboljšanje. Puno je posla napravljeno u postupku pristupa Europskoj uniji i u kontekstu međunarodno-pravnih obveza, ali još imamo problema. Nasilje u obitelji i dalje regulira prekršajni zakon, što je problematično i na simboličnoj razini, a ne funkcionira ni u praksi. Vidimo da počinitelji nekoliko puta plate novčane kazne, čija je efikasnost krajnje upitna, dobivaju zaštitne mjere koje se ne nadziru učinkovito i nasilje često eskalira ubojstvom. Imamo zakon koji se nije pokazao dovoljno uspješnim i nije u skladu s Istanbulskom konvencijom koja zahtijeva da se takva djela prepoznaju kao vrlo ozbiljna te da se uspostave hitne mjere zabrane koje bi se izricale na licu mjesta. Kada je riječ o seksualnom nasilju, provedene su neke pozitivne zakonodavne promjene, ali tu su veliki problem stereotipovi i mitovi koje pronalazimo u sudskoj praksi. O zaštiti reproduktivnih prava čekamo zakon, a i u sferi ekonomskih prava žena imamo još štošta napraviti. Donošenje zakona samo je prvi korak jer ih treba efikasno provoditi i tu je važna svijest onih koji ih provode, ali i onih kojima se krše prava da se borbe za njih, što i dalje nedostaje. U ovoj kulturi često se okrivljuju žrtve i zato se žene neće lako odlučiti na sudske sporove koji često traju godinama i gdje će često biti dodatno viktimizirane.
Story: U vašem istraživanju ‘Seksualno nasilje: mitovi, stereotipovi i pravni sustav’ iz 2014. godine mogu se naći primjeri gdje je sud ustvrdio kako svaki muškarac žrtvino bježanje oko stola shvaća kao izazivanje ili kako drugi okrivljenik nije mogao razumjeti da žrtva ne pristaje na seksualni odnos jer je s njime razgovarala u pidžami. Mislite li da bi se i danas mogle donijeti slične odluke?
Ne mislim da bi svaki sudac ili sutkinja donio takvu odluku i Vrhovni sud u načelu je svjesniji međunarodnopravnih standarda te ih pokušava uvesti u našu sudsku praksu. Ali da, to se i dalje može dogoditi u nekim županijskim i općinskim sudovima. To nije samo priča iz Hrvatske, čak se i u zemljama koje su provele izvrsne zakonske reforme tu i tamo dogode takve presude jer su stereotipovi toliko uvriježeni. U području seksualnosti najviše je stereotipova i osuđuje se sve što izlazi iz granica onoga što se smatra normalnim.
Story: Koji su najveći stereotipovi?
Prva je ideja kako žene žele biti seksualno posjedovane pa su prihvatljive manje grubosti i ne smatraju se uvijek prisilom, a muškarci su ti koji će inicirati seksualni odnos na koji žene pasivno pristaju. Drugi je stereotip kako žene fantaziraju i lažu o seksualnim odnosima i otud ideja da je jako puno lažnih prijava iako to empirijski nije dokazano. Treće je da su žene same krive, da pridonose napadima i ako stvarno ne žele biti silovane, onda im se to neće dogoditi. Iza toga stoji mit o ‘pravom silovanju’ kao napadu nepoznatoga, malo poremećenog muškarca koji čuči u grmu na žrtvu koja je učinila sve da bi izbjegla silovanje, a nakon što se ono dogodilo, emocionalno je uznemirena i odmah sve prijavljuje. Iako su u većini slučajeva počinitelji poznate osobe, a žrtve rijetko odmah prijavljuju silovanje zbog srama i straha, to je norma i što više ono što se dogodilo izlazi iz toga, manja je vjerojatnost da će se donijeti osuđujuća presuda. U pravosuđu, a i pravu, često susrećemo mit ‘razumnog čovjeka’, što je predmet feminističke kritike u pravu. Tako se u sudskim presudama poziva na standard razumnosti a da on nije objašnjen i često se iza toga skriva dominantna, patrijarhalna perspektiva. Problem je što u samoj struci nedostaje sustav (samo)odgovornosti i kvalitete, a pritom ne mislim na disciplinske postupke nego da se raspravlja o presudama i međunarodnopravnoj praksi. Nedostatnu su i obrazovanje te edukacija jer ako oni koji provode zakone nemaju svijest o tome koje vrijednosti štite, nećemo ništa postići.
Story: Što više žena treba se uključiti u sve sustave?
Apsolutno! Kad govorimo o mitovima i stereotipovima, neka su istraživanja pokazala da više muškaraca vjeruje u njih, ali nisu ni žene izuzete. Neće svaka žena razumjeti patrijarhat, ali što ih je više uključeno, reflektirat će se više njihovih iskustava. Problem je kada muškarci donose ili interpretiraju zakone koji se odnose na žene, a nemaju i ne razumiju njihovo iskustvo. Trebamo poboljšati udio žena na svim razinama odlučivanja, a kako nismo homogena skupina, treba gledati da su tu predstavljena iskustva što više žena. Primjerice, koliko su vidljive Romkinje koje su višestruko diskriminirane i čija iskustva nisu predstavljena ni u jednoj sferi? Što je veća raznolikost, to će procesi odlučivanja biti pravičniji.
Story: Globalnu pandemiju neke savezne države SAD-a iskoristile su kako bi dodatno ograničile pravo na pobačaj. Je li se slično događalo ovdje?
Koliko znam, nije, to je bilo tipično za SAD gdje se zbog toga dulje ‘vodi rat’. Reproduktivna prava kod nas su donekle dobro zaštićena, imali smo liberalni zakon, čeka se novi i sada je problem priziva savjesti, ali nismo otišli daleko kao, recimo, Poljska. Vidjet ćemo što će tu biti.
Story: Kako je COVID-19 utjecao na žene?
Žene su u neravnopravnom položaju te nepovoljnoj ekonomskoj poziciji i zato treba voditi računa da ga pandemija i mjere zaštite dodatno ne pogoršaju. Izolacija je utjecala na porast obiteljskog nasilja i u Hrvatskoj su na to bili nedostatni odgovori. Osim toga, žene su bile na prvoj liniji kao medicinske sestre, kao prodavačice u trgovinama, uz skrb za djecu i obitelj koja je nerazmjerno na njima, a tu je i gubitak poslova jer su na nesigurnim pozicijama, u prekarnim poslovima. Mjere odgovora na pandemiju trebale bi uzeti u obzir rodnu perspektivu i osigurati da se ženama zaštite prava, uključujući pravo na rad i pravo na adekvatan životni standard. Osim toga, važno ih je uključiti u procese odlučivanja.
Story: Koliko je važan aktivizam i koliko su prošlogodišnji prosvjedi utjecali na današnju sliku Hrvatske?
Sve su vrste aktivizma jako važne i kada si suočen s predrasudama ili diskriminacijom, treba naći načina kako na to ukazati. Sve počinje osvještavanjem i osnaživanjem sebe i ovo je najveći pomak u posljednjih dvadesetak godina. Stvarno je došlo do promjene kod žena koje više neće trpjeti, a kada vidiš da druge sestre ustaju za svoja prava, to ti daje snagu i osjećaš da nisi sama. To je jako utjecalo na pomak u svijesti, prije svega žena. Nešto se probudilo i kao da više nema natrag, a čim dolazi do promjene, tresu se sustavi i zato smo sada u tako nemirnom razdoblju. Očito je da se ruše stari sustavi temeljeni na podjarmljivanju žena i osoba koje nisu bijele kože te drugim vrstama podjarmljivanja i zato je otpor velik jer se ljudi boje gubitka privilegija, boje se novoga, a strah ih drži zarobljenima. Više nije kao prije 20 godina kada obiteljsko nasilje nije postojalo kao pojam. Danas žene imaju zaštitu i podršku izvana, što im je omogućilo da se osnaže iznutra te da se prestanu bojati i trpjeti.
Story: Je li za vas budućnost svijetla? Ili ipak nije zbog sve većeg porasta konzervatizma i ekstremizma?
Trenutačno je teško i bore se stara i nova struja, ali mislim da idemo nabolje. U nastajanju novih sustava vidim golemu ulogu žena i ako počnu živjeti puninu svoga bića, pojave se na svim mjestima odlučivanja, mislim da to stvarno može dovesti do novih i pravednijih sustava. Naravno, ako to neće raditi na jednak način kao muškarci i samo zgrabiti moć, nego će je iskoristiti za zajedničko stvaranje. Da, optimistična sam, pogotovo kada razgovaram s mladim djevojkama koje čine čuda i ne traže dopuštenje drugih. Vrijeme je da promijenimo paradigmu moći kao moći nad drugima.
Story: Mislite li da će ravnopravnost biti postignuta za našeg života?
Ne znam hoće li na svim razinama i u potpunosti, ali mislim da je mi možemo živjeti ako nećemo dopustiti da smo stavljene u neravnopravne položaje i tako je ostvarivati. I dalje čujem seksističke šale, u poslu vidim svašta, ali znam da sam jednako vrijedna i želim tako živjeti. Ne želim da me tuđa slika ograničava i sada možemo biti snažne kakve jesmo te tako odgajati našu djecu. Podjela uloga između roditelja tako da očevi nikada ne mijenjaju pelene nije zdrava ni za njihov odnos ni za djecu, ali i to se mijenja i više nije ‘ja pomažem ženi’. Ne, ti ne pomažeš nego sudjeluješ u svom kućanstvu i ostvaruješ se kao partner i otac.
Story: Kada ste se odlučili baviti pravima žena? Jeste li to naslijedili od roditelja?
Ne, možda je moja obiteljska situacija bila uzrok jer je bila dosta tradicionalna. Odmalena mi je smetala svaka nepravda, bilo mi je grozno gledati kako drugi koriste moć da bi nekoga iskorištavali. Upisala sam Pravni fakultet nadajući se da ćemo tamo biti osposobljeni za rad na postizanju društvene pravde i iznenadila se jer toga tamo nije bilo. Nakon što sam diplomirala, otišla sam na magisterij na Cambridge i tamo sam u sklopu kriminologije slušala o nasilju nad ženama. Kada sam došla na Sveučilište Michigan, imala sam kolegij iz feminističkih pravnih teorija koji me je oduševio. Kao da sam napokon dobila rječnik za sve ono što sam osjećala. Kod nas su se znanstveni članci pisali u ‘mi’ formi, a tamo su žene u prvom licu pisale o svojim iskustvima seksualnog nasilja, pobačajima. Raznolikost feminizma me je oduševila i otvorila mi vidike. Tamo sam studirala ljudska prava i znala sam da je to to, a poslije sam doktorirala prava žena na University College London.
Story: Kada ste se vratili, niste mogli dobiti izbor u zvanje uz objašnjenje da se vaše područje rada, ljudska prava, ne ubraja ni u jednu granu prava?
Mogla sam ostati u Londonu i skoro jesam, ali odlučila sam se vratiti jer sam htjela prenositi znanja studentima prava, ali to se nije dogodilo. Ne samo da na Pravnom fakultetu nije bilo mjesta za mene unatoč ocjenama i uspjehu, nego sam se morala boriti za izbor u zvanje. To mi je bio velik udarac, ali znala sam da se moram izboriti. Naposljetku je to iskustvo bilo dobro jer sam vidjela svoju snagu. Osim toga, boravak na margini ima prednosti jer vam daje određenu slobodu. I na kraju me je dovelo do velike suradnje sa znanstvenicima iz drugih polja, ponajprije sociologije, s kojima uživam provoditi sociološko-pravna istraživanja kojih u nas baš i nema.
Story: Kako je došlo do vašeg angažmana u Radnoj skupini UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi?
Nekoliko kolegica iz inozemstva s kojima sam surađivala u Institutu za ženska ljudska prava reklo mi je da je otvoren natječaj i da se moram prijaviti. Isprva nisam reagirala jer se nekoliko puta dogodilo da nisam prepoznata za neke stvari, većinom u Hrvatskoj, pa nisam bila sigurna želim li se u to upuštati, ali više njih reklo mi je da moram. Prijavila sam se i evo!
Story: Koje su glavne zadaće vaše Radne skupine?
Pišemo godišnja izvješća Vijeću za ljudska prava o temama koje smatramo važnima, a posljednji je bio na temu ‘Women’s rights in the changing world of work’. Identificiramo probleme i dajemo preporuke za rješenja. Dva, tri puta godišnje idemo u službene posjete državama, boravimo dva tjedna i sastajemo se s predstavnicima vlada te drugih državnih tijela, tijela lokalne samouprave, udruga, ženama i djevojkama da vidimo kakvo je stvarno stanje. Gledamo široko - političku participaciju, ekonomsko osnaživanje, nasilje, obrazovanje, zdravlje, uključujući reproduktivno, a posebno obraćamo pozornost na žene i djevojčice koje su u nepovoljnom položaju. Poslije pišemo izvješće u kojem su jasne i konkretne preporuke kako riješiti neke od problema. Dosad sam bila u Hondurasu, Poljskoj i Rumunjskoj i to je odlično te intenzivno iskustvo. Treća funkcija su odgovori na pritužbe kada je nekoj ženi prekršeno pravo ili ako neka praksa, zakon ili prijedlog zakona negativno utječu na prava žena. Imali smo pritužbu i iz Hrvatske tijekom akcije ‘Prekinimo šutnju’ zbog onoga što se događa kada žene traže usluge reproduktivnog zdravlja, posebice porođaja. Tu komuniciramo izravno s Vladom, tražimo njihovu stranu priče i analiziramo što smatramo problematičnim iz perspektive prava žena i što treba poduzeti. Kako se naša radna skupina sastaje tri puta godišnje, uvijek pozivamo udruge, žene i djevojčice da vidimo koji su njihovi problemi. Kao osoba koja živi u ovom dijelu Europe osjećam odgovornost prema stanju u romskim zajednicama i drago mi je što sam dovela Romkinje iz srednje i istočne Europe koje su nam predstavile svoje probleme - odvajaju ih u bolnicama da ne rađaju s bjelkinjama, diskriminiraju ih pri zapošljavanju, imaju ograničen pristup radu, uslugama socijalne skrbi i zdravstva, trpe obiteljsko nasilje, problem rane udaje…
Story: Jesu li vaše preporuke obvezujuće?
U međunarodnom pravu samo su sudske presude obvezujuće, ali smatra se da bi država trebala provoditi i preporuke drugih međunarodnih tijela (odbore uspostavljene konvencijama te tijela uspostavljena na temelju Povelje UN-a). Mi smo tijelo Vijeća za ljudska prava i države su nas osnovale kako bismo im pomogli da se identificiraju problemi, ali i dobre prakse. Nije lako, ali imali smo pozitivnih slučajeva. U Čadu su, primjerice, zatvorenice bile u istim prostorijama sa zatvorenicima i bilo je seksualnog nasilja. Nakon naših preporuka razdvojili su ih, a neke su zatvorenice puštene. Ima pomaka, ali nisu automatski i ponekad je velik otpor država nakon našeg posjeta. Imam osjećaj da države često naglasak stavljaju na imidž, ali to nije poanta nego da nam se pomogne identificirati ono što je loše. Zato je dosta negativnih reakcija na naše preporuke, pogotovo jer se bavimo i reproduktivnim pravima i pravima u obitelji. Dosta je pomaka kad je riječ o političkoj participaciji i ekonomskom osnaživanju, ali ne možemo na ženska prava gledati samo sa stajališta da nasilje nije u redu dok se sloboda odlučivanja ograničava. Na prava žena mora se gledati holistički i dok žene nemaju autonomiju u obitelji te u reproduktivnim i seksualnim pravima, ne možemo govoriti o stvarnoj ravnopravnosti.