Polako, gotovo neprimjetno, prije ove pandemije koja puni novinske stupce među nas se ušuljala još jedna epidemija - epidemija kliničke depresije. Dok mnogi tvrde kako je riječ o jednoj od najčešćih psihičkih bolesti današnjice koja žene zahvaća češće nego muškarce, drugi je nazivaju pomodnom, hirom modernih generacija. A njezino pravo lice i sve što ona nosi poznato je samo ljudima koji s njom žive. Među njima je i 44-godišnja zagrebačka fotografkinja Vladimira Spindler koja s depresijom živi posljednje četiri godine. Rijetki znaju kako su stvaralački geniji svoju umjetničku energiju crpili upravo iz depresije i sličnih poremećaja osobnosti. Tako i Vladimira snagu za suživot sa svojim stanjem pronalazi u kreativnom izričaju. Zahvaljujući tome nastao je i hvaljeni dokumentarni film ‘Mama, zašto plačeš…’, u kojem redateljica intimno progovara o iskustvima te suživotu svoje djece, danas 20-godišnjeg Renea i 17-godišnje Maše, s njezinim stanjem. Konceptualna izložba ‘Strugotine’ nastavak je njezina rada kojim nastoji artikulirati svoju bolest te potaknuti javnost na promišljanje i razumijevanje osoba koje žive s depresijom. S kakvim se izazovima susreću osobe oboljele od depresije i kako žive korak po korak, dan po dan, Vladimira je ispričala u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story.
Story: U sklopu projekta ‘Ilica: Q’art 2020.’ prikazane su, među ostalim, vaše fotografije Zagreba razrušenog u nedavnom potresu. Koliko je bilo izazovno i emotivno zahtjevno ovjekovječiti svoj grad u tako teškom stanju?
Budući da živim u obiteljskoj kući u samom središtu grada, baš kao i moja majka Sanja Pilić i tetka Tihana Škrinjarić, vjerujem da ću pamtiti taj nemili događaj dok sam živa. Mojoj se majci toga nedjeljnog jutra urušilo potkrovlje stana, teško je oštećen i stan moje tetke, pa smo se u tim iznimno teškim trenucima svi okupili pod mojim krovom. Svaki odlazak u obližnju trgovinu koristila sam za fotografiranje grada. Nisam to planirala. Jednostavno sam osjetila potrebu da zabrinutost, tjeskobu, sveopću neizvjesnost koja je vladala zbog koronavirusa i novih mogućih podrhtavanja tla riješim odmaknuvši se na trenutak od svega toga. Odlučila sam se samo zagledati u grad i ovjekovječiti njegovo trenutačno stanje. Prizori su bili zastrašujući, ali trebalo ih je zabilježiti. Naš grad to zaslužuje, a da je to tako, uvjerila sam se i vidjevši reakcije ljudi nakon što su pogledali moje snimljene materijale.
Story: Kakve su bile reakcije ljudi i čije posebno pamtite?
Iako nastojim izbjegavati velika okupljanja, jer mi posljednjih godina poprilično smeta buka, u to kratko vrijeme što sam bila na otkrivanju plakata odnosno fotografija vidjela sam oduševljenje i, još važnije, emocije na licima posjetitelja. Neki su i po tridesetak minuta promatrali samo jednu fotografiju, kao da su upijali svaki njezin detalj. To je prekrasno pa ću uz tužne uspomene iz vremena potresa nosit i ove, puno ljepše i pozitivnije. Pohvalili su me i profesor Nenad Puhovski te Miljenko Jergović, koji su objavili svoje dojmove i omiljene fotografije, a to svakako laska te daje vjetar u leđa za bilo kakav daljnji rad i stvaralaštvo.
Story: Da vas u radu i stvaralaštvu vode emocije, pokazali ste i kada ste odlučili snimiti dokumentarni film o pet generacija žena u vašoj obitelji. Kako ste došli na takvu ideju i tko su protagonistice vašeg filma kojima se divite?
Tri su književnice - šukunbaka Zofka Kveder, baka Sunčana Škrinjarić, mama Sanja Pilić, potom mamina tetka, koreografkinja Tihana Škrinjarić, moja prabaka Mira i ja. Sve su to žene ispred svoga vremena. A ideju mi je dala, odnosno zadala, moja prabaka Mira koja mi je u naslijeđe ostavila intimne memoare. Za rukopisom koji je naslovila ‘Geni moje djece’ posegnula sam prije sedam godina i uočila kako su sve žene u mojoj obitelji imale slične sudbine te da se ponavlja isti obrazac. Sve su bile samohrane majke koje se nisu izborile za alimentacije bivših muževa, umjetnice koje su nastupale samostalno, žene koje su se ostvarile i poslovno i privatno, ali uvijek na teži način. To me je zaintrigiralo, kao i prabakina rečenica ispisana na samom kraju memoara kako se nada “da njezin rukopis neće ostati samo na papiru”. Našu sam priču odlučila ispričati pomoću naše obiteljske kuće. Sve smo živjele u njoj, odlazile iz nje, ali uvijek smo joj se i vraćale. U njoj su se događale lijepe i one manje lijepe stvari. Događao se život sa svim svojim popratnim elementima. Zanimljivo je i to da je kuća, koja je sagrađena 1874. godine, osim nedavnog potresa ‘preživjela’ i onaj 1880. godine. Tako da ću u filmu objediniti sve naše živote pod jednim krovom.
Story: Koje ste osobine naslijedili od snažnih žena iz svoje obitelji? Na što ste najponosniji?
Vjerujem da sam naslijedila puno toga - umjetničku crtu, hrabrost, ustrajnost, empatiju... Nikada nismo pripadale ni jednom lobiju, a to je jako važno. Ništa nismo radile s predumišljajem. Družile smo se isključivo s ljudima s kojima smo se iskreno željele i voljele družiti, a ne iz potencijalnog koristoljublja. Uvijek smo bile svoje i na to sam najponosnija.
Story: U vašem slučaju dokumentiranje prijelomnih životnih trenutaka djeluje gotovo terapeutski. To pokazuje i film ‘Mama, zašto plačeš…’, koji je nastao iz potrebe da progovorite o svojoj borbi s anksioznom depresijom. Kako se osjećate kada čujete da se vaš film prikazuje u srednjim školama i na fakultetima u edukativne svrhe?
To mi je velika pohvala i ujedno najbolji pokazatelj da sam napravila nešto dobro i korisno. Ne mislim da je bilo korisno samo za mene, jer sam bilježeći pojedine etape u životu rješavala vlastite probleme, nego je očito koristilo i mlađoj populaciji. Mladi ljudi žive u zaista izazovnim vremenima i vjerujem da im svaki savjet, pomoć ili lijepa riječ puno znače. Za film sam dobila i priznanje filmske struke, što mi je posebno drago, a to mi je dalo dodatnu motivaciju za daljnji rad i usavršavanje. Svakome od nas s vremena na vrijeme treba takav poticaj. Nakon filma ‘Mama zašto plačeš…’ snimila sam još dva dokumentarca.
Story: Koju biste poruku voljeli da mladi ljudi izvuku iz filma?
Kao protagonisti se pojavljuju moja djeca, sin Rene i kći Maša. Oni i njihov doživljaj moje bolesti okosnica su cijelog filma. Progovaramo kako je moja bolest utjecala na njih, što ih je zabrinjavalo, što im je smetalo, što im je bilo prihvatljivo, a što nije, gdje su pronalazili snagu i utjehu… A vjerujem da je poruka jasna: bolest nikako ne smije biti tabu. Nešto o čemu se ne priča ili razlog za sram.
Story: Je li depresija tabu tema u Hrvatskoj?
Nažalost, i dalje je tema o kojoj se rijetko i teško govori. U to sam se uvjerila i nakon vlastitog javnog priznanja bolesti. Ljudi su mi danima prilazili na ulici i zahvaljivali mi zbog hrabrosti i želje da o tome govorim. Razgovarajući s nekima od njih, shvatila sam da se ljudi uglavnom boje kako neće biti shvaćeni. Strah ih je stigme koja dolazi uz priznanje, boje se posramljenosti, osude okoline. Budući da depresija u velikom broju slučajeva nema vidljivih znakova, barem ne odmah, ljudi strahuju da će se njihovi problemi i svakodnevni izazovi umanjiti te nazvati hirom, lijenošću ili nečim još gorim.
Story: Koje se predrasude najčešće vežu uz osobe oboljele od depresije?
Imam sreću da predrasude nisam osjetila na svojoj koži. Na vrijeme sam spoznala da imam problem, vrlo sam brzo postala svjesna njegove veličine i ozbiljnosti te sam potražila odgovarajuću liječničku pomoć. Da nije bilo tako, tko zna gdje bih danas bila i kakav bi bio moj život. Tko zna kako bih vam odgovorila na ovo pitanje.
Story: Depresija vam je dijagnosticirana prije četiri godine, a postali ste je svjesni u trenutku kada ste, kako ste sami rekli, mislili da imate potpuno sređen život. Koje su bile prve naznake da to baš i nije tako?
Počela sam zaboravljati, postala sam bezvoljna, često sam nekontrolirano plakala, imala sam izražene napadaje panike te sam osjećala čestu i jaku tjeskobu. Nesanica, a u nekim slučajevima i prekomjerno spavanje također su vrlo učestali simptomi ove bolesti. Jednostavno sam se prestala veseliti životu i mnogi su to primijetili. Ponavljam da je sreća u nesreći što sam vrlo brzo, vjerujem zato što imam djecu i samohrana sam majka, potražila pomoć i sve dovela u koliku-toliku životnu ravnotežu.
Story: Kako se danas osjećate?
I danas uzimam propisanu terapiju, antidepresive koji me drže u ravnoteži. Imam boljih i lošijih dana. Posljednji su mjeseci bili poprilično izazovni i teški. Koronavirus, potres i sveopća neizvjesnost dodatno su me poljuljali, ali nastojim raditi i stvarati, a to mi čini dobro. Kreativnost je moj izlaz iz svega lošeg, pa tako i iz depresije.
Story: Kako ste zadovoljni javnim zdravstvenim sustavom kada govorimo o potrebama osoba oboljelih od depresije?
Sretna sam jer sam pronašla divne liječnice u obližnjem domu zdravlja. Na samom početku liječenja, kada sam se osjećala jako loše, posjećivala sam gotovo svaki tjedan psihijatricu Ivu Zrinku Kordić i psihologinju Tatjanu Tomljenović. Kako se moje stanje popravljalo, tako su rjeđi postajali posjeti liječnicama. To su divne, obrazovane, stručne žene, uvijek spremne na razgovor. Znala sam da uvijek mogu računati na njih, da ih mogu nazvati kad god osjetim potrebu, i to mi je puno značilo.
Story: Istraživanja pokazuju da od depresije češće obolijevaju žene nego muškarci. Kako vi to vidite?
Nije mi poznat taj podatak, ali me ne čudi. Moramo biti iskreni i priznati da žene imaju puno više životnih uloga nego muškarci. Od žena se očekuje da uvijek budu na visini zadatka kao supruge, majke, prijateljice, da budu izvrsne u svom poslu i tako dalje. U nebrojeno sam prilika svjedočila da ih se pita kada će se ostvariti kao majke, kako uspijevaju uskladiti privatni i poslovni život... Nikada nisam čula da se ista pitanja postavljaju muškarcu. Ženama je namijenjeno jako puno uloga, a uz njih dolaze i vrlo visoka očekivanja. Ona se odnose i na samohrane majke koje se nalaze u poprilično nezavidnom položaju.
Story: Možete li to pojasniti? Na što mislite?
Biti samohrana majka pečat je koji nije lako nositi. Već sam petnaest godina samohrana majka i znam koliko je izazovno izvesti djecu na pravi put, a još je teže taj iznimno velik i odgovoran zadatak nositi sam. Hrvatsko društvo još je patrijarhalno i iznimno je važno za ženu da uza se ima muškarca. Nju se, vjerujem, puno više cijeni od žene koja je sama.
Story: Kažete da ste iznimno ponosni na svoju djecu, 20-godišnjeg Renea i 17-godišnju Mašu. Pokazuju li interes za umjetnost, želju da nastave dugu obiteljsku tradiciju?
Zaista sam sretna što ih imam i nastojim im to što češće reći. Divni su mladi ljudi koji radoznalo gledaju na sve što život nosi i ponosna sam na njih. Rene studira filmsku režiju i produkciju u Engleskoj pa bi mogao nastaviti obiteljsku umjetničku priču, a Maša pokazuje interes za psihologiju. Kako god da bude, uvijek će imati moju podršku. Oni znaju da sam tu za njih.
Story: Na početku razgovora rekli ste mi da imate novi hobi. O čemu je riječ?
Borba s depresijom me je, među ostalim, naučila slušati vlastite želje i misli, a potom sam shvatila da je jednako važno osluškivati i svoje tijelo. Prije mi je bilo nezamislivo odmoriti se pola sata usred dana, danas to činim bez grižnje savjesti kada god osjetim potrebu. Nedavno sam osjetila da mi je potrebna jača fizička aktivnost i otkrila kick boxing, potpuno slučajno. Jedno obično gledanje filma nagnalo me je na razmišljanje o tom sportu. I jednostavno sam odlučila pokušati. Odlazim tri puta tjedno u Spartan Gym i odlično se osjećam. Još ne mogu vjerovati da sam se odvažila na takav, za mene potpuno netipičan potez, ali iznimno me veseli.
Story: Na čemu trenutačno radite i što planirate?
U završnoj je fazi kratki film o Zagrebu u vrijeme pandemije koronavirusa koji radim za jednu američku produkcijsku kuću. Trenutačno fotografiram na setu serije Vinka Brešana ‘Dnevnik velikog Perice’, a uskoro ću početi raditi s Ecijom Ojdanić na jednoj njezinoj kazališnoj predstavi. U međuvremenu sam snimila kratki film o časnim sestrama u Zagrebu. Vjerujem da ću u rujnu nastaviti raditi na dokumentarnom filmu ‘Geni moje djece’. Svakako me puno toga čeka i zbog toga sam jako sretna.