PODVODNI MODEL: 'Ponosno predstavljam SOS Dječje selo Hrvatska'

Odrasla je bez roditelja te postala nadahnuće i uzor mladima, što potvrđuje i prestižna nagrada Hermann Gmeiner koju je 21-godišnja Kristina Ivanuš osvojila prošli tjedan - za Story govori o djetinjstvu u domu, predrasudama, ronjenju, bolesti perifernih živaca, studiju, ekološkim aktivnostima i planovima

Fabio Šimićev

Da nema nesavladivih prepreka, pokazala je Kristina Ivanuš koja je više nego zasluženo osvojila prestižnu nagradu Hermann Gmeiner. Priz­nanje, koje˝donosi i 5000 eura, dodjeljuje se osobama koje su odrasle u SOS Dječjem selu, a danas su nadahnuće i uzor mladima koji odrastaju u jednakim uvjetima. Upravo je to 21-godišnja studentica marketinga i komunikacija koja se prije četiri godine zaljubila u ronjenje, što joj je pomoglo u izlječenju bolesti perifernih živaca. Zahvaljujući tome, počela se baviti i podvodnim modelingom za koji je osvajala nagrade, a angažirana je i u zaštiti okoliša. Otkrila nam je koji ju je predmet pronađen na dnu mora posebno nasmijao, ali i kako se nosila s bolešću te kako je bilo odrastati u SOS Dječjem selu Lekenik.

Fabio Šimićev 



Story: Potkraj prošlog tjedna službeno je potvrđeno da ste osvojili nagradu Herman Gmeiner. Što vam ona znači?

Prijavila me odgojiteljica kako bih bila uzor mladima, da vide kako se može uspjeti unatoč svemu. Nisam ni sanjala da ću ući u uži odabir i dobiti najviše glasova. To znači da se cijela Hrvatska dignula na noge, da su svi dijelili moju priču. Svima sam od srca zahvalna što su me podržali i glasali za mene. Jako sam ponosna što mogu predstavljati SOS Dječje selo Hrvatska na ovako lijep način. Domsku djecu većinom se gleda krivim okom pa sam baš sretna kada netko pročita ovako lijepu i pozitivnu priču.

Story: Nekoliko dana prije završetka glasanja nije se činilo da je pobjeda glatka, utrka je na kraju bila tijesna?

Baš je bilo napeto. Dan prije završetka glasanja vodila sam za 50.000 glasova, ali Aliya Rayeva stigla me u 24 sata za 30.000 glasova. Iskreno, bojala sam se, ali nije me uspjela dostići.

Story: Jedan je od razloga nominacije vaša želja da drugu djecu motivirate na bavljenje sportovima, pogotovo ronjenjem, a angažirani ste i u zaštiti okoliša.

Nedavno sam prvi put sudjelovala u ekološkoj akciji čišćenja podmorja, a iskustvo je bilo predivno i zabavno. Na Pelješcu smo izvadili pet tona smeća i jako me nasmijalo kada sam na pet, šest metara dubine pronašla iPhone 6. S broda svašta odleti u more, potone i jako onečisti morsko dno. Zanim­ljivo je što se sve može pronaći. Jako se veselim sljedećoj akciji koju organizira moj ronilački klub Roniti se mora, jer je lijepo pomoći prirodi, pogotovo kada vidimo koliko se ljudi brinu o onome što je vani, na površini, ali ne i o onome što je u moru.

Story: Bavili ste se s nekoliko sportova, a ronjenje je u vaš život ušlo prije četiri godine. Jeste li tada mislili da će vam postati ovakva velika ljubav?

Ne i nisam znala da je ronjenje toliko širok pojam. Iskusila sam sve njegove strane, od ekoloških akcija do podvodnog modelinga, što je jako zanimljivo, ali i teško jer je potrebno puno vremena za snimanje jedne dobre fotografije. Trenutačno se školujem i za instruktoricu ronjenja, samo mi nedostaje ta licencija.

Story: Hoćete li je dobiti ovo ljeto?

Mislim da neću. Imam 90-ak zarona, ali trebam položiti još puno specijalnosti i imati puno više zarona da bih mogla biti instruktorica. Velika je odgovornost voditi grupu od deset ronioca, pogotovo kada neki od njih prvi put rone, tako da još nisam spremna za polaganje tog ispita.

Story: Sjećate li se prvog zarona? Kakav je bio?

Mislim da ću ga zauvijek pamtiti jer je bilo i smiješno i čudno. Na prvi sat ronjenja išla sam s tri djevojke, jedna je bila iz SOS Dječjeg sela Ladimirevci pokraj Osijeka i nas tri iz SOS Dječjeg sela Lekenik. Ins­truktor nam je rekao da kleknemo nakon što skočimo, pričekamo da se svi spustimo pa ćemo početi vježbati. Kada smo skočile s broda, samo sam ja zaronila i ostala sama na pet metara dubine. Nisam uopće mogla spustiti peraje koliko mi je bilo neobično, kao da noge nisu bile moje, pa pritisak u ušima kada sam se počela spuštati, trebalo je ispustiti zrak iz prsluka… ni o čemu nisam razmišljala. Gledaš podmorje kroz masku i možeš disati pod vodom, što mi je bilo najčudnije. Od prvog zarona zaljubila sam se u ronjenje.

Story: Ono vam je pomoglo i s poliradikuloneuropatijom, bolesti perifernih živaca?

Moja je bolest specifična jer nisam imala bolove pa nisam osjetila olakšanje, ali godinu dana nakon što sam se počela baviti ronjenjem, tada sam imala 18, liječnici su mi rekli da više nemam tu dijagnozu. Ne znam je li pomoglo ronjenje ili je Božje čudo, ali baš se tada dogodilo.

Story: Kako se manifestirala vaša bolest?

Počelo je sa šest godina i nisam mogla hodati, čak sam godinu dana kasnije, s osam godina, krenula u prvi razred osnovne škole jer sam često bila u bolnicama. Sjećam se dana kada su me dvije SOS mame nosile u bolnicu, svaka pod jednu ruku, jer ja bih stala na noge i pala. Nisam imala osjet, nisam mogla sama hodati. Tada je počelo moje putovanje po Kliničkom bolničkom centru Zagreb dok mi nisu postavili dijagnozu i počeli liječenje.

Story: U jednom intervjuu rekli ste da vam je u bolnici bilo dobro.

Meni je u bolnici bilo odlično. Zvuči tužno i čudno da je djetetu bolnica toliko prirasla srcu, ali jest. Sjećam se kada sam u sedmom razredu išla u bolnicu, bila je zima, napadalo je puno snijega i bila sam deset dana hospitalizirana jer sam morala napraviti puno pretraga. Jedna se medicinska sestra zvala kao i ja, a mislim da su svi doktori znali da sam iz SOS Dječjeg sela i svi su bili dobri, ljubazni i dragi. Bilo je lijepo jer su svi oko tebe. Toliko je bilo tužno kada sam išla kući, toliko sam plakala i trebalo mi je mjesec dana da se ponovno prilagodim domu.

Fabio Šimićev 

Story: Kako je bilo odrastati u Selu?

Super, prije svega jer sam imala puno prijateljica, svi smo imali jednake životne priče i nismo se gledali na drukčiji način. Baš smo bili najbolji prijatelji i moje su današnje dvije najbolje prijateljice iz Dječjeg sela Lekenik. Bilo mi je odlično i zato što sam se svačim bavila. Dolazili su nam ljudi izvana i svatko bi nam nešto pokazao te nas naučio nešto novo. Osam godina bila sam u dramskoj radionici, glumila u predstavama, i to sam baš voljela. Počela sam dok još nisam znala ni čitati, sa šest, sedam godina. Učila sam svirati violinu, subotom nam je dolazio profesor i zajedno bismo svirali. Voljela sam sport, trenirala sam odbojku i bilo je jako puno druženja. Prošla sam dosta radionica i svašta naučila. Mislim da je SOS Dječje selo Hrvatska najbolji dom u Hrvatskoj, sve ti pruži. Svake smo godine odlazili na more, a kako sam bila u dramskoj grupi, mjesečno smo imali po dva putovanja. Primjerice, u Zagreb u kazalište i svaki bismo put na povratku otišli u McDonald’s. To mi je ostalo u tako lijepom sjećanju.

Story: Pomoglo je što ste bili sa sestrom Anamarijom?

Zapravo smo cijeli život bile razdvojene jer je ona četiri godine starija od mene, a kako sam krenula godinu kasnije u prvi razred, bila je razlika od pet školskih godina. U SOS Dječjem selu Lekenik smo do osmog razreda, odnosno 14. godine, a kada je seka napunila 14 godina, otišla je u SOS Zajednicu mladih u Veliku Goricu. Kada sam ja došla u Goricu, ona se udala i otišla u Primošten. U Lekenik smo došle kada sam imala četiri, a ona osam godina i ono vrijeme koje smo tamo zajedno živjele odlično smo se slagale, podržavale jedna drugu, tješile se kada smo bile tužne i bilo mi je teško što smo toliko razdvojene. Ali ponekad bih ja vikendom odlazila u Veliku Goricu pa smo se tako viđale.

Story: Spomenuli ste u jednom odgovoru da se djecu iz doma gleda krivim okom. S kojim ste se predrasudama susreli?

Nikad nisam imala loša iskustva, ali uvijek sam nekako mislila da me druga djeca neće htjeti u svome društvu, da govore nešto loše o meni. Kada se s nekim upoznaš i oni doznaju da si domsko dijete, često misle da si neodgojen jer te nije imao tko odgojiti. Upravo je suprotno - nas jako puno toga uče u domu. Žao mi je što postoji to iskrivljeno mišljenje jer nije naša krivica što smo u domu, to su odabrali naši roditelji. Ne bih htjela da ljudi krive nas nego te ljude koji su tako nešto napravili.

Story: Da možete, biste li nešto promijenili u domskom sustavu?

Iskreno, mislim da ne bi trebalo mijenjati jer djeca do 14. godine ne trebaju puno, a u SOS Dječjem selu Lekenik stvarno imaju sve. Ovo kako je sada odlično funkcionira.

Story: Problem je što često djeca nakon 18. godine više ne mogu biti u domu i ako nisu upisala fakultet, izgube krov nad glavom. Kako je za vas proteklo to prijelazno razdoblje?

Jako dobro, jer sam već u trećem razredu srednje planirala upisati fakultet i u četvrtom sam se pripremala za samostalan život. Ali i djeca koja ne upišu fakultet imaju gdje živjeti zahvaljujući programu SIL (semi-independent life/polusamostalan život) i Gradskom poglavarstvu Zagreba koje je SOS Dječjem selu Lekenik dalo na korištenje tri stana. U tim stanovima možemo živjeti tri godine jer smo nakon toga dovoljno odrasli da se sami snađemo. Ali ne žele svi u stanove, neki su u studentskim domovima ili drugdje…

Story: Vi ste odabrali život u studentskom domu Stjepan Radić?

Da, ali sam i dalje u sustavu SIL-a. Djeca koja studiraju imaju pravo na pet godina tog programa, što znači da jednom godišnje možemo zatražiti financijsku pomoć ako nam treba i imamo opravdan razlog. I uvijek možemo kontaktirati odgojitelje ako nam treba pomoć, pronalazak posla, bilo što, oni su uvijek tu za nas.

Fabio Šimićev 

Story: Vi i radite?

Da, radim 12 mjeseci godišnje i zaposlena sam u tvrtki koja se bavi revizijom, porezima i savjetovanjima. Jedna je od tri najbolje u svijetu i odlično mi je tamo. Na poslu sam od 8 do 16 sati, nakon toga idem na fakultet koji traje do osam sati navečer, onda trening pa kući. I tako svaki dan.

Story: Sada ste na moru, ronite li svaki dan?

Sada sam u Svetom Filipu i Jakovu kod dečka. Prvi sam put tu došla prije četiri godine sa svojim ronilačkim klubom, a sljedeće godine došla sam kako bih radila i ronila. Tako sam i upoznala Luku. Trenutačno ne mogu baš roniti jer u Zadru radim u plasteniku s cvijećem, ali planiram u kolovozu s Lukom tjedan dana biti na Visu jer je tamo moj instruktor ronjenja Damir Zurub. Jedva čekam!

Story: Uz posao ronite i studirate. Jeste li zadovoljni?

Jako sam zadovoljna. Htjela sam upisati marketing na Poslovnom veleučilištu jer to me zanima. Nakon što diplomiram, voljela bih se zaposliti u odjelu marketinga tvrtke u kojoj radim, ali vjerojatno neću ostati u Zagrebu pa neću moći i baš mi je žao zbog toga.

Story: Kamo odlazite?

Dečko studira strojarstvo i iduće godine završit će petu godinu, a ja treću i nakon toga se planiramo preseliti u Sveti Filip i Jakov. Onda svadba i djeca! Sanjam o vlastitoj obitelji. Ako moram birati između obitelji i posla, biram obitelj. Posla će uvijek biti.