Postoje ljudi koji toliko cijene život da ne dopuštaju nikome i ničemu da ga učini manje lijepim i čarobnim. Tako im ni vlastita ograničenja ne mogu stati na put sretnog i ispunjenog života. Jedan od njih svakako je i glumac Vojin Perić, koji nije dopustio sljepoći da ga ograniči u ostvarivanju ciljeva. Rođeni Sarajlija od malih je nogu maštao kako će velik dio života posvetiti umjetnosti te sanjao o strastvenoj i bezuvjetnoj ljubavi i obitelji, a potom je o tome pisao i pjesme. Danas 61godišnji Vojin ima sve što je želio. Glumac je i ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih ‘Novi život’, kao i prvoga dana zaljubljen je u suprugu Ana-Mariju, a kći Anja njegova je najveća motivacija. Osim toga, predsjednik je Hrvatskog saveza slijepih i član Vladina
Povjerenstva za osobe s invaliditetom. U povodu Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se obilježava 15. listopada, Vojin je u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pojasnio kako su život i svakodnevica slijepih i slabovidnih osoba dodatno otežani pandemijom prouzročenom bolešću COVID-19 te koje su najčešće predrasude s kojima se susreću, a nerijetko ih vješto demantiraju.
Story: Koliko je aktualna pandemija otežala vaš život, svakodnevicu, rad u kazalištu te općenito stvaralaštvo?
Nisam siguran je li itko razmišljao kako pomoći slijepoj osobi a da pritom poštuje propisanu fizičku distancu. Kako slijepa osoba može znati, recimo dok stoji ispred pekarnice ili ljekarne, kolika je udaljenost između nje i osobe koja se nalazi ispred te kada se i na koliko metara mora pomaknuti naprijed ili natrag u redu. Tu je i nemili potres koji nas je pogodio prije sedam mjeseci. Zamislite samo kako su se osjećale slijepe i slabovidne osobe u tom trenutku. Morate uzeti u obzir da velik broj njih, a tu svakako ubrajam i brojne druge osobe s invaliditetom, žive same. Sve je to dio naše svakodnevice, a o tome nitko ne razmišlja.
Story: Kako onda funkcionirate u novonastalim okolnostima?
Teško je, no Hrvatski savez slijepih puno radi kako bi olakšao novonastalu situaciju, a samim time i naše nove, odnosno drukčije potrebe. Uvijek se nađu asistenti koji nam pomažu i sudjeluju u našoj svakodnevici, poštujući propisane epidemiološke mjere koliko je to moguće.
Story: Prošle godine 15. listopada, kada se ujedno obilježava Međunarodni dan bijelog štapa, na konferenciji za medije rekli ste da slijepim i slabovidnim osobama ne treba milostinja nego ostvarenje zakonskih prava i strategija jednakih prilika. Jesu li se u međuvremenu dogodili toliko željeni pomaci i što ste vladajućima poručili ove godine?
Za početak, moramo se opredijeliti za određeni oblik društva: jesmo li demokratsko, socijalno osjetljivo društvo itd. Ako jesmo, onda moramo poštovati određene norme koje su usvojile pojedine demokratske zemlje kao svoju stečevinu. Među prvima smo potpisali i ratificirali UN-ovu konvenciju pa je i red da je implementiramo te da ljudima pomognemo, odnosno omogućimo konzumaciju njihovih prava i mogućnosti. Osobe s invaliditetom samo žele život dostojan čovjeka.