Solidarnost nije isprazna riječ i frustrira me neosjetljivost većine ljudi te kako je društvo koncipirano. Htjela bih da svi više vode brigu o ljudima oko sebe jer će onda svima biti lakše. Da se osjećaju pozvano osjetiti da život nije samo trčanje i skupljanje što više materijalnih dobara. To nas ne čini sretnima, nego to da smo tu jedni za druge”, govori Sandra Grozdanov, voditeljica riječkog programa Moje mjesto pod suncem, čiji je cilj socijalno uključivanje djece iz obitelji u riziku od siromaštva. Osim 11 tjednih radionica, pružanja psihosocijalne pomoći, djeca se uključuju i u razne kulturne te sportske aktivnosti, a kako bi se podrška mogla pružiti svoj djeci kojoj je potrebna, u tijeku je nacionalna donatorska kampanja. Cilj je do kraja godine prikupiti 1,2 milijuna kuna kako bi se opremio i uredio novi višenamjenski prostor u kojem će djeca uistinu naći svoje mjesto pod suncem.
Story: Kako je došlo do pokretanja programa Moje mjesto pod suncem?
Sve je započelo 2015. godine kada je Zoran Grozdanov s Mladenom Tadej, volonterkom Socijalne samoposluge Kruh sv. Elizabete, pokrenuo akciju ukidanja PDV-a na doniranu hranu kako bi se police samoposluge što više popunile. Ta inicijativa jedne neformalne skupine građana trajala je desetak mjeseci i uspjeli su promijeniti taj zakon, što je izniman uspjeh. Kako smo se u tom razdoblju intenzivno družili, jer je bilo puno strateškog planiranja i akcija, često smo razgovarali o siromaštvu. Raspravljali smo što bi se trebalo napraviti kako bi se pomoglo ljudima da prekinu taj začarani krug. Zaključili smo da bi bilo najmudrije krenuti od djece i 2015. godine počeli smo graditi temelje ovog programa. Dotad sam radila u Dječjem vrtiću Rijeka kao odgojiteljica i imala sam senzibilitet za rad s djecom, a i moje okruženje učinilo me senzibilnijom za ove teme.
Story: Kako ste tijekom rada kao odgojiteljica primijetili da siromaštvo utječe na djecu?
Definitivno se od djece i ljudi koji imaju manje mogućnosti očekuje da ulože mnogo veći trud kako bi postigli jednake rezultate kao oni koji imaju bolje mogućnosti. Osim što toj djeci nedostaju materijalna dobra, nedostaju im i ona statusna i društvena, a to je nekako nevidljivo. Društvena dobra su kada imaš dosta poznanstava i znaš kome se trebaš obratiti ako ti treba pomoć, a statusna dobra značila bi da si možeš priuštiti dobar mobitel ili dobre tenisice, što te samo po sebi pozicionira u društvu.
Story: U Mojem mjestu pod suncem više ste se koncentrirali na društvena dobra?
Da, fokusiramo se na to da dijete svim aktivnostima koje provodimo ojača sebe kao društveno biće, da uči socijalne vještine kako bi se, jednom kada se u životu nađe u različitim situacijama, znalo ispravno postaviti.
Story: Na kakve sve načine radite s djecom?
Svaki se dan poslijepodne u našem prostoru održavaju radionice glume, plesa, šivanja, kreativna radionica, kulinarska, eko radionica, pomoć u učenju svih školskih predmeta, informatika i radionica osnaŽivko. Uvijek smo inzistirali na individualnom pristupu pa prije ulaska u program naša socijalna pedagoginja Ana Karakaš sa svakim djetetom i svim roditeljima ima inicijalni razgovor. Tu napravimo prvu procjenu u čemu je to dijete jako, u kojem mu je području potrebna pomoć i na temelju toga ga uključujemo u program. Ako vidimo neki interes koji mu u sklopu programa ne možemo omogućiti, spajamo se s drugim dionicima u našem društvu i omogućavamo mu taj interes. Često vidite dijete koje se ni po čemu ne razlikuje od ostale djece, ali kada dublje pogledate, vidite socijalni kontekst koji je na njemu ostavio posljedice. Ako pogledate još dublje, vidjet ćete da iza njegove socijalne i psihološke barijere postoje unutarnji talenti, interesi i nešto zbog čega će pomisliti: “Ovo je nešto što bih jednog dana htio raditi”. Ako iza tih slojeva uspijete uhvatiti tu žicu i omogućite mu takvu aktivnost, dijete može procvjetati i transformirati se tako da svoje loše strane učini pozitivnijima. Primjerice, imamo jednog dječaka s emocionalnim poteškoćama, ali vidjeli smo da ima velik interes za astronomijom. Bio je sam kod kuće dok je njegova samohrana majka radila te je po cijele dane na YouTubeu gledao dokumentarce o astronomiji. Shvatili smo da raspolaže nevjerojatnim informacijama, ali zbog poteškoća koje ima u školi stavljen je u poseban razredni odjel. S takvom djecom treba raditi da ih se osnaži, konkretno ovo dijete intelektualno može pratiti redovan program. Kontaktirali smo Akademsko astronomsko društvo u Rijeci pa je jednom tjedno to dijete imalo instrukcije iz astronomije. On se uz program jako promijenio jer mu je to dalo osjećaj smisla, našao je svoj interes i počeo se osjećati sigurnije jer je u razgovorima znao podatke koje druga djeca ne znaju. To je put kojim trebamo ići u radu s djecom - otkriti njihove jake strane te ih poticati kako bi ih učinili još sposobnijima. Istodobno je s njim radila i psihologinja te osnaživala njegove slabije strane pa je on danas neprepoznatljiv u odnosu na prije dvije, tri godine.
Story: Kako djeca dolaze u Moje mjesto pod suncem?
Kada smo tek počeli, odlazili smo u socijalnu samoposlugu te kada se dijelila hrana, pristupili bismo svakoj obitelji i pitali ih jesu li zainteresirani za program, nakon čega bi došli na inicijalni razgovor i uključivali se u program. Tijekom godina su škole i Centar za socijalnu skrb doznali što radimo i počeli su nam se javljati kada bi vidjeli dijete čija je obitelj ispod ruba siromaštva. Loša je činjenica da postoji mnogo ovakve djece, imamo puno poziva i dosta je djece odbijeno jer nemamo dovoljno kapaciteta primiti sve koji to trebaju.
Story: Kako biste mogli primiti sve kojima je potreban vaš program, pomoći će i nacionalna donatorska kampanja kojom prikupljate sredstva kako biste uredili 380 kvadrata višenamjenskog prostora za pružanje podrške socijalno isključenoj djeci?
Prostor koji koristimo nije adekvatan jer je premalen i nije dovoljno dobro opremljen. Želimo da naša djeca dobiju prostor koji ih je dostojan te da možemo uključiti puno više djece. Sada su dolazili samo na radionice, a kada uđemo u novi prostor, imat ćemo veliki dnevni boravak u kojem će moći boraviti u bilo koje doba dana. Naša vrata će im uvijek biti otvorena i to će biti prostor gdje će se moći družiti, igrati, učiti. To će stvarno biti njihovo mjesto pod suncem gdje će se osjećati sigurno i raditi ono što žele a da ih nitko ne ometa. U taj će prostor biti pozvana i djeca koja nemaju nikakvih financijskih barijera jer želimo stvoriti atmosferu prave društvene inkluzije. Tako će i djeca bez poteškoća imati bolju svijest o drugima koji su manje privilegirani. Iznimno nam je važna i podrška Sveučilišta u Rijeci te Učiteljskog fakulteta jer će djeca s kojom mi radimo biti u okruženju koje će zasigurno pridonijeti njihovu osnaživanju.
Story: Kada se govori o siromaštvu, tu nije riječ o tome da si netko ne može priuštiti najnoviji mobitel, nego o djeci koja nemaju osnovne stvari potrebne za život.
Da, i tu čak nije riječ samo o najbrutalnijem segmentu siromaštva da netko nema novca za plaćanje računa za struju ili da djeci kupiti zimske cipele, nego je tu riječ o brojnim nedostacima i čimbenicima koji su suptilniji, ali jednako ugrožavajući jer djecu mogu zakočiti u razvoju. Problem je što mi kao odrasli ljudi o svemu razmišljamo na temelju vlastitog iskustva. Većina misli ako se dovoljno potrudiš, naporno učiš i radiš, uspjet ćeš u životu. Svoj uspjeh pripisuješ samom sebi, a tuđi neuspjeh samo toj osobi. Naravno da uspjeh ima veze s radom i zalaganjem, ali važno je znati da su tu i drugi faktori. Uspjeh ili neuspjeh ovisi i o okolnostima u kojima je netko rođen, a u vezi s njima nema izbora. Najlakše je ljudima koji su uspješni umišljati da su uspjeli isključivo zahvaljujući sebi i nikoga pritom ne podcjenjujem, ali trebaju se sjetiti svih mogućnosti koje su imali i svih ljudi koji su im pružali podršku, a da toga možda nisu bili svjesni. Naša djeca dolaze iz obitelji koja su ispod ruba siromaštva te su njihovi uvjeti i mogućnosti iznimno loši, a nijedno se dijete ne bi trebalo naći u takvoj situaciji.
Story: Koliko je takve djece?
U Hrvatskoj svako četvrto dijete živi na rubu siromaštva, a u Rijeci je oko 500 djece i ispod tog ruba. Puno ih je. Mi koji smo stariji od 30, 40 godina trebamo biti svjesni da smo odrasli u drukčijem društvu gdje su postojali društveni prostori u kojima su mnogi sadržaji bili besplatni. Odrasli smo u školama gdje smo birali na koje ćemo aktivnosti ići i one su bile besplatne za sve. Posljednjih desetak godina sve aktivnosti za djecu moraju se platiti i pritom su neke jako skupe. Ako nešto od toga ne možeš priuštiti svome djetetu, ono je zakinuto razvijati svoje talente i družiti se s vršnjacima koji imaju slične interese, s njima izmjenjivati znanja i iskustva, što dijete oslabljuje, čini ga nesigurnijim i frustriranijim. U suradnji sa Sportskim savezom Rijeka omogućili smo svakom našem djetetu besplatno treniranje sporta koji ga zanima. Imamo jednu obitelj s troje djece i najprije je jedno krenulo na kick-box, pa drugo, pa treće i vidimo koliko se cijela obitelj involvirala. Lijepa je strana ovog programa što shvatite koliko su ljudi senzibilni za sugrađane koji imaju manje mogućnosti te će odmah pružiti ruku i pomoći. Nevjerojatne i predivne priče dogodile su se tijekom ovih godina, a ono bitno i vrijedno u svemu ovome jest da takvi poticaji mijenjaju te ljude, djecu i njihove živote. Voljela bih da ovakvi programi zažive i u drugim gradovima jer sve nas to oplemenjuje. Kaže se kada pomažeš drugima da pomažeš i sebi, i to je istina. Mi ovo radimo i zbog sebe, našeg društva i naše budućnosti.
Story: Nemate problema s uključivanjem ljudi, organizacija, kulturnih ustanova…?
Nemamo, to je stvarno nevjerojatno i mogla bih vam ispričati toliko priča koje vraćaju optimizam u ljudski rod. Imamo jednu romsku djevojčicu koja je toliko svestrana, inteligentna i predivna, ali ne nalazi podršku u svojoj okolini. Nikada nećemo razumjeti njezinu priču jer mi njezino okruženje ne poznajemo i ona to osjeća. Kada joj pričamo, vjerojatno misli: “Nemate pojma što govorite, dođite tjedan dana živjeti kod mene pa onda nešto recite”. Naravno da ona to nikada nije rekla, ali osjetiš to u njezinu pogledu. Možemo joj dati instrukcije iz matematike, ali što joj to znači? No dogodila se genijalna situacija i upoznali smo je s jednom Romkinjom koja studira. Njih su se dvije počele družiti, odlaziti zajedno u kino, na kavu... Naša je namjera bila da to dijete shvati: “Možda ja stvarno mogu”. To je najvažnija informacija koju dijete može dobiti. To je dugotrajan proces i ovo su priče u kojima bacite sjeme u zemlju, zalijevate ga deset godina i nadate se da će barem pet cvjetova uspjeti.
Story: Kako svatko može pomoći?
Postoji puno razina na kojima se može pomoći. Osim izravnog rada s djecom i roditeljima te volontiranja u programu, razvijamo inovativni sustav financiranja. U Rijeci se javilo 30-ak poslovnih subjekata i oni na višegodišnjoj razini doniraju novac za sustavnu podršku programu. Imamo crni fond i ako se obitelj nađe u jako lošoj situaciji, mi reagiramo, naravno uz poštovanje protokola, i tako pružamo podršku. Tko god želi pomoći, može se uključiti kao volonter, može donirati, a poslovni subjekti mogu ući u sustav socijalno odgovornog poslovanja. Do kraja godine želimo prikupiti 1,2 milijuna kuna jer nam je ovo jedinstvena prilika, a taj novi, veliki prostor je predivan i kada ga uspijemo opremiti, radit ćemo ondje fantastične stvari. A i ljudi nam se javljaju s raznim idejama kako mogu pomoći. Primjerice, javile su nam se galerije s prijedlogom da djeca slikaju s umjetnicima, Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije organizirao je radionice o osobnoj higijeni i pravilnoj prehrani, studentice stomatologije održale su radionice i svoj djeci omogućile pregled zubi te poslale one kojima je potrebno zubaru. Puno je ideja, ali da bismo ih sve implementirali, moramo imati odgovarajući prostor.
Story: Je li vam u planu širenje na ostatak Hrvatske?
Sada nam je važno stabilizirati i ojačati sustav koji smo izgradili u Rijeci, a kada osjetimo da smo dovoljno kapacitirani, htjeli bismo ovaj model proširiti na druge gradove jer je golema korist za društvo i našu djecu. Više je nego nužno da i duge zajednice pokrenu ovakve inicijative.
Story: Kako je na rad utjecala pandemija?
Bez previše razmišljanja reagirali smo i prilagodili se. Učenje smo prebacili online te djeci koja ih nisu imala osigurali mobitele, internet i kartice. Svaki mjesec dobivamo donacije Konzuma i Dukata pa je u našim prostorijama hladnjak s voćem, mliječnim proizvodima, slatkišima i grickalicama kojima se djeca mogu ponuditi dok su na radionicama. Tijekom karantene nismo uzimali te proizvode nego smo za isti iznos kupili različite proizvode, složili pakete odnijeli ih u njihove domove. To je bilo odlično jer smo u domovima obitelji ispod razine siromaštva vidjeli neke njihove druge potrebe i na njih smo reagirali. To je ključ našeg rada. Najljepše mi je što imamo lijep odnos s našim obiteljima i oni nas ne doživljavaju kao ljude koji im pomažu, nego kao partnere koji imaju senzibilitet za njihovu trenutačnu situaciju. To je osnažujuće i za njih i za nas.