Početkom godine nastupio je na Dori, natjecanju za izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije, i to izvevši skladbu ‘Coming Home’, a od tada pjevačku nadu Edvarda Abazija hvale i javnost i glazbena struka. Ističu njegov glazbeni talent, specifičnu boju glasa, ali i osobnost koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ujedno ih zapanjuje što je svoj glazbeni put danas 19-godišnji Edvard započeo u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagreb - Dugave. Naime, tamo je mladi Velikogoričanin bio smješten nakon što je kao 11-godišnjak odvojen od roditelja, braće i sestara. Punih pet godina živio je u domu za socijalnu skrb i samo bi vikendima i praznicima posjećivao obitelj i bližnje, a iz tog razdoblja života, kako kaže, nosi samo lijepe i pozitivne uspomene. Sklopio je brojna prijateljstva koja njeguje i danas, spoznao temeljne životne vrijednosti te izrastao u osobu punu snova i planova. Tako talentirani glazbenik sanja o prvom studijskom albumu, pjesmama koje će pisati za sebe i za kolege izvođače, nastupu u punoj zagrebačkoj Areni, ali još važnije, jednoga dana, o vlastitoj obitelji. Tko mu je pomogao svladati sve izazove djetinjstva i odrastanja te kojim se životnim motom vodi u donošenju velikih i važnih odluka, Edvard je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story, a povjerio nam je i kako danas, s odmakom, gleda na neke svoje postupke te postupke svojih roditelja.
Story: Po čemu pamtite djetinjstvo?
Rano djetinjstvo proveo sam u Velikoj Gorici, a sa 11 godina smješten sam u Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb - Dugave. Kako sam inače optimist, tako i iz djetinjstva, unatoč brojnim poteškoćama u obitelji, pamtim samo lijepe i vesele trenutke. Volio sam boraviti vani, obožavao sam ljeta jer su dani bili dugi i topli, a kako imam dvojicu starije braće i dvije starije sestre, nikada mi nije bilo dosadno. Zajedno smo proživljavali lijepe, ali i one manje lijepe trenutke. Ništa se nije promijenilo do danas. U najranijim godinama odrastanja naučili smo se brinuti jedni o drugima, dijeliti, biti ozbiljni i odgovorni.
Story: A kako pamtite roditelje?
Majka je predivna žena, vrijedna, požrtvovna, hrabra, brižna… Često kažem da je ona moja kraljica nad kraljicama. Iako već dulje ne živimo pod istim krovom, na nju uvijek mogu računati. To znaju i moja braća i sestre. Ponosan sam na nju, pokazala nam je što je to majčinska ljubav, ona istinska i bezuvjetna, a to je najvrednije što nam je mogla dati. Oca sam volio, a znam da je i on mene, ali jednostavno nije bio glava obitelji, autoritet svojoj djeci, podrška svojoj supruzi. Kada god imam slobodnog vremena, posjetim roditelje, a i oni mene. Nema tu zamjerki, predbacivanja da mi je netko nešto dužan ili kriv. Tako je kako je i na meni je da iz svega izvučem najbolje za sebe. I samo o meni ovisi hoću li u tome uspjeti ili ne.
Story: Koliko vam je trebalo da prihvatite Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb - Dugave kao svoj drugi dom?
Prvi tjedni bili su doista teški. Trebao sam se priviknuti na novi životni prostor, štićenike kojih je tada bilo pedesetak, odgojitelje, uglavnom sve ljude koji su živjeli i radili tamo. Pritom su mi nedostajali obitelj, prijatelji, sve vezano uz stari život. No kada čovjek nema izbora, ne preostaje mu ništa drugo nego prihvatiti novonastalu situaciju i prilagoditi se. Tako sam i ja prihvatio nova pravila kućnog reda, ponašanja, usvojio nove navike i ubrzo spoznao da mi rutina, jasno postavljena pravila i autoritet mogu donijeti samo dobro. U domu sam proveo pet godina, a zbog dobrog vladanja i vidljivog napretka mogao sam se vratiti obitelji. No koliko god mi se to činilo primamljivim, odlučio sam ostati u domu. Nije bilo lako donijeti takvu odluku, ali danas znam da je bila ispravna.
Cijelu njegovu priču pročitajte u novom broju magazina Story, koji na kioske stiže u srijedu, 9. prosinca 2020. godine.