Sreću, ponos i uzbuđenje koje osjeća jer je ostvarila svoj san i postala strojovotkinja lako je osjetiti već nakon nekoliko minuta razgovora sa Suzanom Karamatić Vidaković. Ona je druga žena u Hrvatskoj koja vozi vlak, a statistike pokazuju da se veći postotak strojovotkinja ne može naći ni u drugim državama. Zašto se to godinama smatralo isključivo muškim poslom, ali i kako ruši predrasude, govori nam Suzana koja o svome poslu priča s velikom strašću i predanosti. Trenutačno je pri kraju praktičnog dijela edukacije i uskoro će polagati stručni ispit kojemu se pristupa tek nakon 880 odvoženih sati. Kakav je bio osjećaj prvi put upravljati vlakom, ali i zašto je taj posao iznimno psihički zahtjevan, otkriva nam ova 34-godišnjakinja.
Story: Vlakom ste prvi put upravljali u prosincu prošle godine, i to tijekom noćne vožnje u Ogulin, kako je to proteklo?
Bilo je to iskustvo prepuno uzbuđenja! Ne možeš vjerovati da je došao taj dan, da sjediš u lokomotivi i iza sebe gledaš vagone. Noć je bila teška ne samo zato što mi je to bila prva vožnja nego je i zbog kiše i snijega bila gusta magla. Uvjeti nisu mogli biti lošiji, ali tu je sve počelo.
Story: Znači, prvi se pamte?
Da! Za cijeli život.
Story: Kakav je osjećaj upravljati kompozicijom od gotovo 200 tona?
Jako je uzbudljivo. Kada sjedite u upravljačnici, osjećate toliki ponos. Uvijek su postojale predrasude da mi žene to ne možemo i ponosna sam jer smo pokazale da možemo. Najljepši je osjećaj kada dođemo na odredište i vidim da smo prevezli sve te putnike i da je put dobro završio. Tada mi je osmijeh od uha do uha. Najdraže su mi brže vožnje. Kada osjetite snagu, moć, sve to željezo... Posao strojovođe zaista mi je najljepši, ni za što ga ne bih mijenjala.
Story: Susrećete li se danas s predrasudama?
Da, jer naši ljudi nisu naviknuli da žena vozi vlak. Sitnije sam građe i zato znaju pomisliti da ja to ne mogu. Ali mogu. Prije stažiranja bila sam na fizičkom i psihičkom liječničkom pregledu na kojem se provjerava jesmo li sposobni za ovaj posao. Ljudima je to čudno, kao što im je nekad bilo neobično da žena vozi autobus ili tramvaj, a danas je to normalno. Vlak ima puno više tona, veće su brzine pa neki i dalje misle da žene za to nisu sposobne.
Story: Je li posao strojovođe zahtjevniji psihički ili fizički?
Psihički je dosta težak. Nikada ne znate kako će vam dan završiti. Od trenutka kada dođete u službu morate biti maksimalno koncentrirani. Tu je praćenje signala u vožnji, a zna se dogoditi i da ljudi žele naglo istrčati iz vlaka ili pretrčati prugu, treba paziti na ulazak i izlazak putnika, ponekad bude slaba vidljivost, ponekad je prelijep dan, ali vas sunce zaslijepi… Stalno sve morate pratiti.
Story: Vaša ljubav prema vlakovima rodila se u djetinjstvu?
Odmalena sam voljela vlakove. Živjela sam pokraj željezničke pruge pa sam kao dijete stalno gledala kako vlakovi prolaze. Mašeš im, a oni zatrube. Bilo mi je divno. Kada danas vozim i vidim malu djecu uz prugu, obavezno im potrubim i mahnem.
Story: Je li vaš otac Luka, koji je također radio na željeznici, na vas prenio ljubav prema vlakovima?
Radio je kao pružni poslovođa pa sam od malih nogu s njim razgovarala o tome kako mu je bilo na poslu, što su sve radili... Dosta sam toga naučila još u djetinjstvu. Htjela sam ići tatinim stopama. Nije bilo nikakvog pritiska s roditeljske strane. To je bila isključivo moja odluka jer sam stvarno htjela raditi na željeznici. Upisala sam Srednju željezničku školu za prometnika vlakova, ali nakon završetka nisam odmah mogla dobiti taj posao. Godine 2016. zaposlila sam se u HŽ Putničkom prijevozu kao kondukterka. I to je jako lijep posao. Svaki ste dan na nekom novome mjestu. Putujete u Osijek, Vinkovce, Moravice, svagdje. Dok sam radila posao kondukterke, razgovarala sam s kolegama strojovođama, ispitivala ih kako je voziti vlak i u meni se budila želja da i sama to probam. Jedan sam dan došla kući, razgovarala sa svojima i rekla da bih htjela pokušati upisati Centar za osposobljavanje strojovođa. Tu sam školu upisala prije godinu dana, položila ispite i nakon toga mi je HŽPP omogućio stažiranje. Od početka je sa mnom radio mentor teorijskog dijela Zoran Crnko, a praktični dio, odnosno vožnju, radim s mentorom Tomislavom Bakunićem.
Story: Kako je vaša obitelj reagirala kada ste rekli da želite biti strojovotkinja?
Jako pozitivno jer smo u obitelji gotovo svi željezničari. Tata je sada u mirovini, suprug Marko je prometnik vlakova u Dugom Selu, sin Ivan je upisao Srednju željezničku školu. Kći Lorena je još mala, ali kako je krenulo, mogla bi i ona nastaviti obiteljsku tradiciju.
Story: Kako su kolege reagirali kada ste im rekli da ćete se prekvalificirati?
Stvarno je sve bilo u redu. Strojovođe sam poznavala otkad sam bila kondukterka i znala sam se s njima savjetovati, pratila sam kako rade i dugo sam promatrala kako reagiraju u raznim situacijama. Stvarno nije lako voziti po magli zbog situacija koje ne možete predvidjeti. Kolege su dobro prihvatili moju odluku, iako je i tu bilo nekih predrasuda jer je kod nas to nešto novo. Druga sam strojovotkinja u Hrvatskoj, a led je probila kolegica Lorena Matejaš Gregurić. Ona mi je ispričala svoja iskustva. Kao prva žena koja je vozila vlak morala se dokazivati.
Story: Imate li i dalje osjećaj da se morate više dokazivati jer ste žena?
Sada više ne. U HŽPP-u ne jer je već prošlo dosta vremena otkad sam počela stažirati, a kolege su me prihvatili i više je pozitivnih komentara i podrške. Ali htjela bih da jednog dana bude još više strojovotkinja. Znam da svake godine u Tehničkoj školi u Zagrebu dvije, tri djevojke upišu smjer tehničara vuče, odnosno strojovođe, ali to je i dalje malo. Da biste uopće mogli voziti putnički vlak, morate imati 21 godinu, a poznajem nekoliko djevojaka koje su prije nekoliko godina završile srednju školu i sada čekaju da budu dovoljno stare za to.
Story: Jeste li razgovarali s kolegicom Lorenom prije nego što ste se odlučili upisati školu za strojovođu?
Jesam i ona mi je bila podrška. Rekla mi je mnogo toga, što je sve prolazila, kako je njoj bilo, na što se sve trebam pripremiti. Ipak je to jako velika odgovornost jer je riječ o putnicima i za sve ste odgovorni. Opisala je i neka iskustva s kolegama, pritisak da žena nešto ne može… Upozorila me na sve to.
Story: Vi ste druga strojovotkinja Hrvatskoj, a statistike nisu puno bolje ni u ostatku svijeta. Zašto više žena ne vozi vlakove?
Od početaka je to bio tipičan muški posao i samo su ga muškarci radili. No dolazimo mi žene koje pokušavamo razbiti tu predrasudu i u tome uspijevamo.
Story: Budući da je ovo bio muški posao, kakva je situacija, primjerice, s WC‑ima na kolodvorima? Jesu li samo muški ili ima i ženskih? Jesu li prilagođeni za oba spola?
Kod nas je bila jedna situacija koja se brzo riješila. U Zagrebu imamo sobu za odmor jer neki kolege strojovođe dolaze iz udaljenijih gradova, a kako noću nemaju mogućnost doći do Zagreba, tu spavaju da bi se ujutro mogli javiti u službu. Prije je ta soba s nekoliko kreveta bila samo za muškarce, ali kada je došla kolegica Lorena, uredili su sobu za nju tako da imamo svoj WC i kutak gdje se možemo odmoriti. Poslodavac se prilagodio i omogućio ženama ono što je potrebno. A što se tiče ostalih kolodvora, imamo muške i ženske zahode.
Story: Rekli ste da vam je ovaj posao najljepši. Zašto ga volite?
Radim u nejednakom smjenskom radu, i suprug tako radi, imamo dvoje djece i možemo kombinirati smjene tako da ona nisu sama te da velik dio vremena provodimo svi zajedno. To je velika prednost. Naravno, lijep je posao, imate svoj kutak, svoju upravljačnicu i u njoj svoj mir. Radila sam kao kondukterka i razlika je golema. Tamo ste svaki dan na udaru putnika zbog kašnjenja vlakova, zašto ovo, zašto ono. Ja nisam kriva, ali u njihovim sam očima najveći krivac. Onda dođete na novo radno mjesto i sve je potpuno drukčije. Javim se u službu, uzmem ključeve od vlaka, pregledam ga, napravim sve što treba i krećemo. Nije monotono, svaki ste dan na drugome mjestu, posao je mirniji, osim što nikada ne znam kako će mi dan završiti. Ne znam hoće li biti nepredvidivih situacija, ali kada volite to što radite, ništa nije teško.
Story: Jeste li uočili neke mane?
Ne mogu reći da ima loših stvari, ali možda su trenutačno moja ljubav i ushićenost prema poslu prevelike pa sve vidim pozitivno i ne gledam mane. Mogu nastati određeni kvarovi, ali odmah s mentorom učim kako ih popraviti, kako riješiti probleme i to mi je jako zanimljivo. Dođem kući i pričam tati o nekom kvaru i sama sebi se smijem što toliko govorim o ventilima. Zasad se nije dogodilo ništa loše, a nadam se da i neće. Najteži dio posla su nesreće u kojima je netko pregažen. To su velike traume za strojovođu. Znate da ne možete ništa učiniti, da ne možete zaustaviti vlak u trenutku jer on mora prijeći svoj zaustavni put. Tu nastaju najveće posljedice, a ponekad u jednome mjesecu u Zagrebu bude nekoliko slučajeva u kojima je netko pregažen. To je ono najgore u poslu strojovođe, a sve se ostalo riješi u hodu.
Story: Godinama ste radili kao kondukterka, nedostaje li vam kontakt s putnicima?
Da, pogotovo jer sam na prigradskim linijama već i znala mnogo putnika. Napamet sam znala tko ima kakvu kartu, a tko se šverca. Kada me sad vide, mašu mi i pozdravljaju me, pitaju kako mi ide i vidim da im je drago. I to sam radila s ljubavlju. Nikada nisam ulazila u okršaj s putnicima. Ako bi i nastao problem, uvijek sam ga nastojala riješiti na lijep način. Po prirodi sam vesela i pozitivna osoba, što su vidjeli.
Story: Sada ste sami u upravljačnici. Možete li, primjerice, pustiti glazbu ili vam ništa ne smije ometati koncentraciju tijekom vožnje?
Moram biti potpuno koncentrirana i smirena jer je riječ o ljudskim životima i nema mjesta za zabavu ili opuštanje. Mentor mi se na početku smijao jer nisam s njim uopće htjela razgovarati koliko sam bila fokusirana da ne bih napravila neku grešku, a on me pokušavao opustiti. Moraš biti koncentriran da ne bi pogriješio. Mogu odvratiti pogled i promaknut će mi signal pokraj pruge, možda da se približavamo stajalištu, i može se dogoditi da ne stanem na vrijeme. Sada se trebam fokusirati i na ispit jer trebam puno učiti.
Story: Kada vam je završni ispit?
Stažiranje traje 880 sati, pri kraju sam i stručni ispit mi je za mjesec dana. Položit ću za dvije serije, a onda će slijediti polaganje ispita i za druge serije vozila. Svaka je lokomotiva jedna serija, a imamo ih nekoliko različitih u HŽ Putničkom prijevozu i za svaki vlak ili lokomotivu moramo polagati ispit. U stažiranju se počinje učiti od najmanje signalne oznake do cijele regulacije prometa, puta, moram znati sve o lokomotivi i vlaku, a nastane li kvar, moram ga pokušati riješiti. Moram stroj znati u dušu kako bih si mogla pomoći ako se danas-sutra nešto dogodi. Sama sam u tom vlaku, nema mi tko pomoći i odgovorna sam za sve.
Story: Znate li na kojim ćete trasama voziti?
U domicilu sam Zagreb - Glavni kolodvor i mi vozimo vlakove do Vinkovaca, Novske, Volinje, Moravica, Koprivnice, Siska, naravno uz prigradske linije. To su naše relacije gdje imamo ranojutarnja javljanja, noćne smjene, dnevne vožnje. Svaki je dan drukčiji.
Story: Biste li željeli voziti duže trase, primjerice, do Splita ili izvan Hrvatske?
Bih, zašto ne. Ali da bih vozila nagibni vlak za Split, moram položiti ispit za drugu seriju vlaka. Ako bih htjela polagati za neki dizelski motorni vlak, ponovno bih išla na obuku - na teorijski i praktični dio, nakon čega polažem ispite i tek ga onda mogu voziti.
Story: Živjeli ste uz prugu, a biste li voljeli voziti pokraj svoje kuće?
Već vozim i svaki put kada prođem tom prugom, potrubim mami, tati, djeci i mužu. Već i svi susjedi znaju kada prolazim. Baš sam danas brzim vlakom dolazila iz Vinkovaca i već sam u Ostrni nazvala mamu Anicu: “Evo me za tri minute.” Ona me s tatom čekala vani i mahali su. Drago mi je što je tata doživio taj trenutak da postanem strojovotkinja. Nema dana da ne dođem s posla a da me on ne pita kako je bilo. Kada imate takvu podršku, kako čovjek ne bi išao naprijed. Kada vozim prigradske vlakove i stanem u Dugom Selu, suprug mi donese papire i ako imamo vremena, popijemo kavu. Sve je baš lijepo, sve funkcionira.
Story: Upravo dok razgovaramo, osjetio se potres. Osjećaju li se oni u vožnji?
Imali smo jednu situaciju. Ujutro smo iz Ogulina došli na zagrebački Glavni kolodvor. Na kraju svaki put dolaze pregledači vagona da ih odvoje od lokomotive. Napravila sam sve što sam trebala za to odvajanje, zakočila lokomotivu i tada mi je mentor rekao: “Što to radiš?! Pa lokomotiva se trese.” Nisam ništa radila nego je zbog potresa cijela lokomotiva cupkala, a mi u tom trenutku nismo znali zašto. Nije prošlo pola minute kad ga je nazvala supruga i rekla da je bio potres. Tada smo pogledali ljude na peronu, vidjeli da je zavladala panika i shvatili što se dogodilo. Kolege koji su vozili u trenutku potresa kažu da se toliko ne osjeti jer se vlak ionako trese dok vozi.
Story: Rekli ste kako biste htjeli da ima više žena koje voze vlakove, što biste im poručili?
Da se sve može u životu. Kada se hoće, samo je nebo granica. Samo treba biti uporan i treba postojati volja. Posao trebate voljeti jer nema smisla nešto raditi samo da biste to odradili. U svemu što radite, bila to vožnja vlaka ili nešto drugo, morate imati dozu ljubavi da biste uživali. Naravno da živimo od plaće, ali nema ništa ljepše nego kada sretni idete na posao, sretni se vraćate kući i svoj dan prepričavate obitelji.