Već se godinama logopedija navodi kao jedno od deficitarnih zanimanja u Hrvatskoj, što najviše osjete pacijenti. Kako bi brzo pomogla zabrinutim roditeljima, ali i svim drugim ljudima Lara Pilepić pokrenula je platformu Pitajlogopeda.hr, na kojoj svatko može besplatno postaviti pitanja koja ga muče te dobiti stručan i znanstveno utemeljen logopedski savjet. Riječanka nam je otkrila kako je došla na ideju pokretanja stranice, koji su najčešći poremećaji kod djece, zašto su važni logopedski pregledi tijekom prvih 12 mjeseci djetetova života, kako je raditi s odraslim pacijentima te je li ikada kasno zatražiti logopedsku terapiju.
Story: Na portalu Pitajlogopeda.hr napisali ste kako ste uočili da je put do logopedskog savjeta često zbunjujuć, težak i neizravan. Zašto je to tako?
U Hrvatskoj nema dovoljno logopeda, a postojeći su raspoređeni po dječjim vrtićima, školama i bolnicama te je proces dolaska do nas zbog toga često težak. Nema ni svaki grad takvu instituciju, a ako ima, logopedu se dolazi preko pedijatra ili liječnika opće prakse i zato prođu mjeseci dok zabrinuti roditelji ne dođu do nas. Najgore je kada logopedska pomoć nije ni potrebna, a roditelji su se mjesecima brinuli i čekali zbog nečega što se na kraju ispostavi da je normalna faza u djetetovu razvoju.
Story: Kada vam se roditelji trebaju javiti?
Kada se zabrinu, kada primijete da nešto nije u redu s djetetom, da odskače od prijatelja ili djece u vrtiću. Kada je dijete jako maleno, do treće godine, najčešće su velike interindividualne razlike i puno se toga smatra urednim ako su neki prijašnji faktori u razvoju bili uredni i zadovoljeni. Roditelje najčešće muči govor, ali ako je sve prije bilo u redu i samo govor kasni, to nije velik problem, no ako i ovo prije nije bilo kako treba, odmah počinje intervencija. Roditelji znaju pitati zašto se već radi s njegovim djetetom od godine i pol, a neko drugo dijete od dvije godine ne priča i ono ne ide k logopedu. Zato što ti prijašnji koraci nisu bili zadovoljeni i dijete se nije uredno razvijalo u nekim drugim aspektima komunikacije. Čim to kliničar primijeti, odmah intervenira.
Story: Koji su najčešći poremećaji kod djece?
U velikoj su skupini prisutni komunikacijski poremećaji, a to su poznati poremećaji iz spektra autizma. Druga su velika skupina djeca s jezičnim poremećajima. Ona nešto kasnije progovore jer postoje deficiti u razvoju jezika i jezičnog razumijevanja te dijete jednostavno nije spremno za iduću fazu, odnosno početak govora. Treća su kategorija svi ostali poremećaji govora i govorne proizvodnje poput kasnijeg progovaranja, artikulacijskih poremećaja, mucanja… Svi su oni danas u velikom porastu, djelomično zato što smo kao društvo na to postali osjetljiviji. I prije je bilo svega toga samo se nije toliko dijagnosticiralo. U današnjem društvu djeca su pod povećalom, što je dobro jer se takvi poremećaji većinom mogu tretirati i u velikom postotku prevenirati još veći problemi koji se poslije javljaju. Ako na vrijeme počne logopedska terapija, roditelji i dijete nauče kako se nositi i živjeti s poremećajem, a kasnijom intervencijom inicijalni poremećaj na sebe navuče ne samo dodatne logopedske nego i psihološke probleme koji prožimaju svaku domenu djetetova razvoja.
Story: Utječe li sve to i na djetetovo školovanje?
emećaji iz autističnog spektra kod djece se mogu vrlo rano dijagnosticirati i zabluda je da se to može uočiti tek s tri, četiri ili pet godina. Dijete u prvih 12 mjeseci počne prezentirati suptilnije promjene koje kliničar mora moći uočiti. Pravodobnom intervencijom dolazimo do toga da dijete prije početka školovanja toliko može promijeniti svoju kliničku sliku da ima samo suptilne poteškoće socijalne komunikacije i možda mu je samo teže uspostaviti novo prijateljstvo ili se ugodnije osjeća u radu jedan na jedan. Ali više nećemo imati dijete koje ima ispade i neželjena ponašanja koja mu remete svakodnevni život. Kako je autizam spektar, tu govorimo o djeci koja su u njegovu višem dijelu te ona vrlo dobro reagiraju na terapiju i tijekom obrazovanja budu uspješna. Čak budu i jedni od boljih u razredu ako se ta njihova specifičnost zna iskoristiti na pravi i pozitivan način.
Story: Koliko je važna pravodobna i brza logopedska reakcija?
Ona je najvažnija. Prvo roditelj treba prepoznati problem, a zatim i pedijatar, no našla sam se u situacijama da se ne mogu osloniti na liječnika obiteljske medicine ni na pedijatra jer njihove norme i ono što se gleda u prvih godinu dana odskaču od naših. Najčešće se prati sjedi li dijete, puže li, kada je prohodalo i slično, a mi pratimo koristi li dijete geste, ima li kontakt očima, kako se igra... To su detalji kojima se tijekom pedijatrijskog pregleda ne posvećuje tolika pozornost. Svaka čast izuzecima i pedijatrima koji te poteškoće prepoznaju u prvih 12 mjeseci, ali to je iznimno rijetko, a dobiti pravodobni logopedski savjet u tom je razdoblju zlata vrijedno.
Story: Djeca bi uz redovite preglede trebala imati i obavezan logopedski pregled?
Da i ide se prema tome da se u pedijatrijskim ordinacijama sistematizira radno mjesto logopeda kako bi se, primjerice, u terminima kada dijete dolazi na cijepljenje mogao obaviti i kontrolni logopedski pregled. To ne traje dugo.Roditelj daje osnovne podatke dok logoped promatra dijete i vrlo lako procijeni je li riječ o urednom razvoju ili početku nekog poremećaja.
Story: Jeste li primijetili još neke pogreške roditelja?
Primijetila sam da roditelji često niječu ono što vide zbog straha od stigme ili osude drugih. Time štete svome djetetu jer ga zakidaju za vrijeme koje bi mogli iskoristiti za terapiju. Osim toga, kada terapija počne, često imaju stav: “Doveo sam vam svoje dijete, popravite ga.” Tako se ne može mnogo postići jer mi smo stručni putokazi u terapiji te iz tjedna u tjedan govorimo i pokazujemo što i kako kod kuće raditi s djetetom. Jednom kada spoznaju da s djetetom moraju raditi i kod kuće, dogodi se velika promjena i napredak.
Story: Logopedija je godinama deficitarno zanimanje, znači li to da su neki zakinuti za terapiju i ne mogu dobiti pomoć koja im je potrebna?
Apsolutno. Hrvatska je vrlo centralizirana pa većina logopeda radi u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, a manja ih mjesta gotovo uopće nemaju. U gotovo svakoj zagrebačkoj školi, vrtiću i bolnici radi logoped, a sada postoji i velik broj privatnih kabineta, ali čim odemo u Rijeku, u bolnici rade samo tri logopeda koji pokrivaju cijelu Primorsko-goransku županiju, pa i šire područje. Tu dođe do raspada sustava jer u rasporede ne možeš utrpati toliko terapija. Velik se broj djece može dijagnosticirati, ali što dalje? Mi napravimo dijagnozu i u idealnom svijetu nastavljamo idućih mjeseci ili godina terapiju s tim djetetom. Najbolje je da dijagnostičar prati dijete, ali to gotovo nikada nije tako. Dijete k dijagnostičaru dođe na pregled i potom roditelji po bolnicama, klinikama i privatnim kabinetima tragaju za logopedom koji ima mjesta. Problem je i u tome što bi se neki studenti nakon završenog fakulteta htjeli vratiti u svoje mjesto, ali ondje za njih nema radnih mjesta pa ostaju u Zagrebu.
Story: Hoće li biti bolja situacija zahvaljujući logopedskom studiju koji je ove akademske godine otvoren na Sveučilištu u Rijeci?
Hoće, ali rezultate ćemo vidjeti tek za pet, šest godina, a i u Zagrebu se povećala upisna kvota sa 50 na 80 studenata. Nadam se da će se pozitivan trend nastaviti i da će još neki grad pokrenuti logopedski studij.
Story: Kako ste se odučili na studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu?
Nisam jedna od onih koja je to znala s deset godina. Za logopedski studij čula sam tek kao maturantica i dotad nisam znala čime se logopedi bave. Znala sam samo da je to traženo, da je deficitarno zanimanje i da je teško upisati se na fakultet. Kako sam dosta inatljiva i ambiciozna, odlučila sam da ću ga upisati baš zato što je teško. Koliko god je meni to sada nepojmljivo, tek sam na kraju prvog semestra shvatila što studiram. Kada sam shvatila što se radi i koje su sve mogućnosti, znala sam da želim biti klinički logoped i raditi u bolnici, a tijekom studija razvijala sam sklonost neurološkoj rehabilitaciji i čak sam se više pronašla u radu s odraslima. Sada u KBC-u Sestara milosrdnica radim isključivo s odraslima i mogu reći da sam svoj na svome.
Story: Često se misli da ispravljate mucanje i slične poteškoće, no što sve rade logopedi?
Mi smo stručnjaci koji se bave prevencijom, dijagnostikom i terapijom niza poremećaja. Poremećaja hranjenja i gutanja, govora, komunikacije, jezika, tečnosti, glasa, čitanja i pisanja, terapije nakon laringektomije, nakon neuroloških bolesti… Prevencija je naša važna uloga koja nije dovoljno iskorištena, što je djelomično i cilj stranice koju sam pokrenula jer je moj životni moto - bolje spriječiti nego liječiti.
Story: Kada ste došli na ideju o stranici?
Krajem 2020. godine, dok sam još radila u KBC-u Rijeka i svakodnevno se susretala sa sve većim brojem roditelja koji su dugo čekali da dođu na pregled ili nisu znali ni kamo doći. Postoji općenito nezadovoljstvo sustavom, a kako sam imala slobodnih mjesec dana prije nego što sam počela raditi u Vinogradskoj bolnici, počela sam razrađivati tu misao, u čemu mi je pomogao moj dečko Eris Margeta koji se bavi izrađivanjem internetskih stranica i osnivač je startup inicijative za mlade poduzetnike kao što sam ja. On je to napravio u dva tjedna jer kada zapnem za nešto, to se brzo ostvari. I stranica je ispala baš onako kako sam je zamislila. Sučelje je toliko jednostavno da se njome može služiti bilo tko, od roditelja do nekog starijeg pacijenta.
Story: Korisnici mogu besplatno postaviti pitanja, kojih je najviše?
U najvećem su broju to pitanja o tome kada dijete treba progovoriti. To je goruća tema koja zanima roditelje jer je to razdoblje u kojem se djeca jako razvijaju i dosta se mogu razlikovati jedni od drugih. Roditelji često uspoređuju mlađu djecu sa starijom i tada nastane briga. Bilo je pitanja o artikulacijama, mucanju i općenito su pitanja vezana uz djecu. Jedno pitanje bilo je o starijoj osobi, a jedno je postavila osoba srednjih godina o samoj sebi i to mi je drago vidjeti jer stranica nije namijenjena samo roditeljima nego svima kojima je potreban logopedski savjet.
Story: Mogu se dogovoriti i termini savjetovanja. Oni su namijenjeni za dijagnostiku ili terapiju?
Nije zamišljeno kao terapija i nisam pobornik teleterapije, osim ako nije riječ o osobama koje fizički ne mogu prisustvovati terapiji uživo. Ideja je da se savjetovanje obavi putem videopoziva u kojem roditelj može detaljno opisati o čemu je riječ te ako je problem složeniji, to je bolje rješenje od postavljanja pitanja. Vidim da su roditelji zadovoljni. Pokušam ih umiriti koliko je to moguće i usmjeriti ih gdje da zatraže pregled ili terapiju ako je to potrebno. Dosad se logopedski savjet nije mogao dobiti tako brzo jer ne možete nazvati bolnicu ili vrtić i pitati što vas zanima. Da danas primijetim kako s mojim djetetom nešto nije u redu ili sam iz nekog razloga zabrinuta te odmah postavim pitanje i istog dana dobijem odgovor, pa za mene je to vrhunac zdravstvene zaštite u društvu. Čim si od stručne osobe dobio odgovor, pa makar ispalo da ima razloga za brigu, kao i savjet što dalje poduzeti, već si na određeni način zbrinut. Znaš kamo moraš ići, a ne moraš tražiti na internetu što dalje.
Story: Je li ovo dobar način da se ipak dođe do terapije i dijagnostike u vrijeme globalne pandemije jer možda se netko ne želi izlagati potencijalnoj zarazi?
Tijekom lockdowna radili smo više nego ikad. Netko iz opravdanih razloga ne želi doći, ali ima deset drugih na listi čekanja koji bi došli, premda to značilo da će se zaraziti koronavirusom. Takva je situacija. Ali super je ako na ovaj način nekome mogu otkloniti brigu ili savjetovati što dalje poduzeti.
Story: Kolike su liste čekanja?
U Rijeci se dijagnostika čeka desetak dana, što nije puno, ali terapija se dosta dugo čeka jer jednostavno nema dovoljno logopeda pa u svakoj ustanovi postoje liste čekanja za svaki poremećaj. Kada za mjesec dana budem imala svoju ambulantu u KBC-u Sestara milosrdnica, neupitno je da ću i ja imati listu čekanja jer ta bolnica pokriva jako veliko područje i puno je više ljudi koji imaju neki deficit govora nakon preboljenog moždanog udara nego što u rasporedu imam mjesta.
Story: Kako radite s odraslim pacijentima?
To su isključivo pacijenti s neurološkim oboljenjima. Zaposlena sam u jedinci za intenzivno neurološko liječenje gdje počinje rana rehabilitacija odmah na dan moždanog udara. Čim pacijent bude zaprimljen, počinje rana stimulacija, poticanje, screening, pregled gutanja… To je primarno moja uloga, a u ambulanti ću imati kronične pacijente s kojima sam počela raditi dok su bili akutni.
Story: I u tome je vrlo važna brza reakcija?
Da. U Hrvatskoj tek otprije nekoliko godina svaka neurološka klinika ima logopeda. Naravno da i u takvim slučajevima treba na vrijeme reagirati - velika je razlika ako pacijent s moždanim udarom dobije logopedsku terapiju odmah na dan udara ili deset dana poslije. Mozak je u fazi reorganizacije i kod većih ga oštećenja pokušavamo umrežiti da funkcionira bez obzira na oštećeni dio, a kod manjih oštećenja pokušavamo to područje dodatno podražiti da ponovno ima istu funkciju u postotku u kojem je to moguće.
Story: Nikad nije kasno za terapiju?
U pravilu nikada nije kasno. Dosad se nisam susrela sa slučajem da se baš ništa nije moglo promijeniti. Tu govorimo o kroničnim bolesnicima koji su prije nekoliko desetljeća imali moždani udar i sada su ponovno na rehabilitaciji. Što je osoba starija i što je više vremena prošlo od dijagnoze, to je manja učinkovitost naše terapije u smislu da su promjene vidljive toj osobi i njegovoj obitelji. Nama koji sve mjerimo na mikrorazini promjene će biti vidljive i zato stvarno nikada nije kasno. A ljudima koji u djetinjstvu nisu bili na terapiji ili im nije bio dijagnosticiran poremećaj izgovora ili možda čitanja i pisanja te kao odrasli žele naučiti tehnike kako to poboljšati, uvijek smo na raspolaganju i uvijek možemo pomoći.