Želim da izložba bude edukativna u kontekstu učenja pričanja o svojim emocijama, to je iznimno važno”, govori Nina Đurđević čija se izložba ‘Odlučna’ u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar može pogledati do 10. travnja. Autorica se u ovom projektu bavi temom suicida koji i danas prate stigma i sram. Fotografirala je devetero protagonista na mjestima gdje su si pokušali oduzeti život, a njezina dva autoportreta nastala su na mjestima gdje se 2001. ubio njezin otac i 11 godina poslije njezin brat.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svakih 40 sekundi jedna osoba počini samoubojstvo, no mnogi i danas okreću glavu kada se govori o toj temi i upravo je to jedan od motiva zašto je odlučna fotografkinja napravila ovaj projekt. O ovoj temi, ali i svim drugim teškim temama poput obiteljskog i seksualnog nasilja, mora se otvoreno razgovarati u društvu za dobrobit svih. Ne krije da je početna ideja ove izložbe bila sebična jer je za nju to bio oblik terapije, a kako se danas osjeća i hoće li nastaviti s projektom, otkriva u intervjuu.
Story: Otvorena je izložba, jeste li zadovoljni reakcijama posjetitelja?
Jako sam zadovoljna, a nekoliko je elemenata koji su mi važni. Jedan je mama jer sam izišla s dijelom zajedničke intime i vratila sam joj sjećanja na sve. Strepila sam, ali odlično je reagirala. Bilo mi je važno kako će protagonisti reagirati. Iako su dobili tekst i fotografiju na autorizaciju, svejedno sam se brinula kako će im biti kada sve bude izloženo. Četvero ih je došlo na otvorenje i svi su zadovoljni, što mi je jako drago. Treće što me oduševilo su pozitivne reakcije na temu, pristup i poticanje razgovora o svemu tome. Nije bilo negativnih reakcija, što mi je iznimno drago.
Story: Zašto naziv ‘Odlučna’?
Zato što su protagonisti u isto vrijeme odlučili otići i ostati. Imali su odvažnosti napraviti to, zarezati tkivo, popiti tablete, a sada su odlučni ostati živi.
Story: Tema izložbe je teška i depresivna, ali izložba nije takva.
Trebamo omekšavati ovakve teme, a samoubojstvo je samo jedna o kojoj kao društvo ne volimo govoriti. Volimo skrivati stvari. Svašta se događa u životu i onda kažemo ‘ovo je dobro’, ‘ovo je loše’, ali mislim da griješimo i bilo bi lakše kada bismo promijenili pogled na događaje. Ako imaš iskustvo pokušaja samoubojstva, na tebi je kako ćeš to iskustvo iskoristiti. Svi smo u nekom trenutku slabi, izgubljeni, više ne možemo, teško nam je i pritom nas svijet često ne podržava. Treba sve to destigmatizirati jer se svatko bori s nečim i nema potrebe da se međusobno osuđujemo. Zato sam htjela omekšati tu temu jer je smrt sastavni dio života, a stalno je negiramo i bježimo od nje.
Story: Je li prvotna misao u radu na ovom projektu bila destigmatizacija ili oblik osobne terapije?
Uvijek sam primarno ja u toj priči i motivacija dolazi iz sebičnih razloga, a poslije se priča proširi. Imala sam potrebu raščistiti nešto s tatom i bratom. Bez obzira na to što sam se emocionalno godinama slagala, odradila prihvaćanja i veliku količinu tugovanja, mislila sam da sam odradila sav bijes, ali on se ipak pojavio. Ovo je moj način pročišćavanja, ali ne na svjesnoj razini. Apsolutno je bilo terapeutski i nije mi bilo lako cijelo to vrijeme boraviti u smrti. Bilo mi je teško čuti priče nekih ljudi, suočiti se, otići na mjesta gdje su se moji ubili i vidjeti kako ću reagirati.
Story: Dva autoportreta snimili ste na mjestima gdje su se ubili vaš otac i brat?
Ovo je primarno moja priča koju su mi protagonisti pomogli ispričati i nisam znala kako drukčije prikazati njih dvojcu. Zanimljiv mi je taj trenutak brutalnosti, idemo u glavu, idemo se suočiti pa kako bude.
Story: Jeste li sada raskrstili s ovom temom ili će ona uvijek biti dio vas?
Jesam, imala sam odlične trenutke u cijelom tom procesu, posebno posljednjih dana. Mislim da sam dobila ono što sam željela, dobila sam zaključenje. Mislim da sam ih tek sada pustila, nakon toliko godina. Računam to vrijeme malo drukčije jer je bilo i nasilja u obitelji koje traje od moje desete godine. Do 25. živjela sam u tome i onda se u međuvremenu dogodilo to što se dogodilo. To je velik dio moga života i sve je bilo obojeno time, bila ja toga svjesna ili ne. Sada sam fantastično. Dobila sam zaključenje, ljubav i uspjela sam promijeniti percepciju prije svega prema bratu. S njim sam imala veći problem.
Story: U jednom intervjuu rekli ste da je bio iznimno ljuta, agresivna i manipulativna osoba. Je li sada pozitivniji?
Da, čišći je i više nisam ljuta. Nisam ni znala koliko sam bila ljuta. Nakupilo se svega toga s godinama, nisam imala brata. On je bio samo problem u životu i smrti. Nismo uspjeli izgraditi odnos, a onaj koji smo imali, stalno je bio narušavan. Baš sam pomislila kako sam previše gruba prema njemu u intervjuima, ali onda sam se sjetila da s njim nemam lijepih uspomena. Imam htijenja lijepih uspomena i on nije bio stalno loš, ali predugo je trajalo zlostavljanje da bi se ikakva lijepa uspomena mogla zadržati. To mi je baš poražavajuće. Sada sam ga tek počela percipirati kao i sebe, na jednakoj razini, samo je njegov put bio drukčiji.
Story: Koliko je potrebno hrabrosti da biste razgovarali o svemu ovome?
Kažu da treba puno hrabrosti. Dobila sam dosta komentara da sam hrabra, ali ne vidim to tako. No kada pogledam iz neke druge perspektive, pa da - hrabro je. Šteta je što se trebamo baviti riječju hrabrost kada govorimo o izražavanju emocija. To mi je tužno.
Story: S kime ste vi razgovarali kada se sve to događalo? Prijateljima, mamom ili ste potražili profesionalnu pomoć?
Prijatelji su mi bili iznimna podrška. Mama je bila dosta zaokupljena mojim bratom, tatom i čini mi se da tek sada počinjemo graditi dublji, iskreniji odnos. Godinu dana išla sam psihijatrici, i to kada sam bila u trećem razredu srednje škole jer sam imala bulimiju. Kod kuće je bilo baš teško i nisam znala kako se nositi s tim. Jako sam zadovoljna što nisam postala ovisnik, što nisam pala u depresiju ili nešto teže, što sam iz svega toga uspjela izići čista. Potajno sam išla psihijatrici, a kada je počela kopati po obitelji, prestala sam ići, nisam to mogla. Ono što sam doživljavala do svoje 20. godine bila je katastrofa i nisam mogla prihvatiti da je to to. U ranim dvadesetima sestrična me uputila na tečajeve o duhovnosti. Kroz te tečajeve, proučavanje literature i istraživanje sebe, što i danas traje, shvatila sam da ne mogu promijeniti okolnosti, mogu samo promijeniti sebe te način na koji ću doživjeti ono što se događa i kako reagirati na to. To sam dugo pokušavala prihvatiti i jako mi je pomoglo. Počela sam se voljeti, složila uvjerenja u kakvom svijetu živimo te pronašla odgovore koji su mi logični i koji dosad nisu demantirani. Naglasak mi je na tome da djelujem što je više moguće kroz ljubav.
Story: Zašto ste skrivali da idete psihijatru? Nitko nije znao?
Znala je samo prijateljica koja mi je i predložila kome da idem. Brat je zahtijevao mnogo pažnje, obiteljski kapaciteti njime su bili iscrpljeni, a ja sam bila dosta zatvoreno dijete, no super je što sam shvatila da nije dobro i što sam otišla. Skrivala sam to i doma jer nekako nije bilo mjesta za mene. Možda se nisam mogla izboriti za svoje mjesto.
Story: Imate li danas svoje mjesto, je li svijet barem malo bolji?
Da, mnogo je smisleniji i logičniji. Svjesnija sam svojih kvaliteta, znam tko sam i znam na što mogu utjecati. Mislim da je svijet težak i da nije lako živjeti u njemu, ali imam svoje ljude i biram uvijek vidjeti nešto lijepo, čak i u tuzi i boli. Zaboravljamo da možemo birati kako ćemo gledati i reagirati na situacije. To nisu lagane i jednostavne stvari i na njima se godinama radi. Kad sam jako loše i kada mi je teško, i u tom ću trenutku naći nešto na čemu sam zahvalna. U problemu sam i ne želim izići iz kreveta, ali barem imam krevet.
Story: Projekt ‘Odlučna’ nastajao je četiri godine?
Dvije sam godine razmišljala kako ću predstaviti ovu priču, a onda su mi trebale još dvije godine da realiziram projekt. Jedno vrijeme nisam uspijevala naći protagoniste jer je teško naći ljude koji će otvoreno govoriti o tome. Razgovarala sam sa 30-ak ljudi i neki su odustali putem, a neki nisu bili spremni javno iznijeti svoje iskustvo. Netko me pitao kako sam odabrala ovih devetero: nisam birala, jedino su oni pristali.
Story: Kako je bilo s njima raditi, fotografirati ih na mjestima gdje su se pokušali ubiti?
Dobro. Protagoniste sam tražila preko prijatelja ili kada bih bila u nekom novom društvu, postavlja bih neobična pitanja poput “Znate li nekoga tko se pokušao ubiti?”. Tako sam došla do tih ljudi i kada bih im se javila, znali su osnovno o tome što radim. Našli bismo se na piću da se upoznamo i da im predstavim projekt, a onda su mi javili žele li sudjelovati ili ne. Prvo sam snimala razgovor, a potom smo išli fotografirati. Mislim da je pomoglo i moje iskustvo jer nisam netko izvana tko radi priču o nečemu što ne zna.
Story: Što biste savjetovali ljudima koji sada proživljavaju ono što ste vi prošli?
Da ne bježe od onoga što osjećaju. Da se potrude naučiti konstruktivno izražavati emocije. Ako ti se lupa, lupaj po jastuku, ali nemoj po svojim bližnjima. Važno je razgovarati i budite nježni prema sebi jer se svi jako kudimo i ne priznajemo dobro koje smo napravili.
Story: Što biste rekli da rade, odnosno ne rade ljudi koji su podrška osobama koje sve to proživljavaju?
Osobama koje imaju ovakvo iskustvo potrebna je tiha podrška, bez dociranja, pametovanja i nametanja svojih stavova. Tiha podrška bilo u šutnji, u pomaganju da nekoga odvedeš u šetnju ako se zatvorio doma, sve do praktične pomoći poput odlaska u trgovinu. Ne smije se ništa forsirati i osoba će o tome početi govoriti kada bude spremna, ali možete biti prisutni na neki nježan način. Ne bi trebali misliti na sebe u tom procesu nego na osobu kojoj je pomoć potrebna.
Story: Izložbom želite destigmatizirati ovu temu, zašto je ona i dalje tabu?
Odgovor nije vezan samo uz samoubojstvo. Zašto bježimo od hrpetine toga? Zato što se ne želimo suočiti sa sobom. Zakukuljili smo se u društvu koje pomaže da ne budemo iskreni i otvoreni prema sebi i drugima. Živimo u lažnim normama i ne volimo se dovoljno. Ne govorimo jer se bojimo osude, onoga što ne poznajemo, jer je lakše pomesti ispred tuđih vrata nego ispred svojih, jer se vodimo sebičnim nagonima umjesto da smo osvješteniji. Sve ono što smo naučili držati u sebi mora izići i moramo se početi liječiti kao društvo. Zašto bi samoubojstvo trebalo biti stigma? Zašto bih se trebala sramiti toga da ne vidim smisao i zašto je lijepo biti živ? Možda mi netko može ukazati zašto je lijepo, možemo razgovarati o tome i međusobno si pomoći.
Story: Što prema vašemu mišljenju treba poduzeti na državnoj razini?
Dobar početak su edukacije u školama. Treba početi od mladih koji će se razvijati u ovome svijetu, a starije trgnuti jer i tu ima mjesta za pomak. Jedna moja protagonistica pokušala je počiniti samoubojstvo prije 30 godina i ono nije imalo nikakvog odjeka.Tri je puta pokušala i dva puta nije naišla ni na kakvu empatiju ili razgovor. Danas je to bolje. Rekli su mi da je 2000-ih bio izvrstan sustav potpore na razini države, ali to se promijenilo posljednjih godina. Neki protagonisti koji su bili hospitalizirani rekli su mi da nisu imali termine sa psihijatrom od sat vremena. S njim si nekoliko minuta i zatim idu na grupnu terapiju koja pomaže, ali zakinuti su za individualne razgovore.
Story: Terapija mora biti dostupnija?
Da. I u školama bi trebalo biti edukativnih programa, treba osnaživati djecu i učiti ih kako izraziti emocije na pozitivan i benevolentan način. Svi bi trebali govoriti o svojim emocijama jer smo kao društvo previše zatvoreni. Ako razgovaramo, reći ćeš kako si, vidiš da nisi sam i shvatiš da se svi s nečim borimo. Komunikacija je iznimno važna.
Story: Rekli ste da su vam se javili ljudi, jeste li razgovarali s nekima od njih?
Nakon priloga o izložbi koji je objavljen u siječnju javile su mi se dvije osobe. Jedna mama čiji se sin ubio i druga osoba koja ne živi u Hrvatskoj pa ćemo se naći kada se bude moglo. Jave se ljudi koji nose iskustvo i kojima je drago što sam otvorila tu temu jer osjećaju olakšanje. Nalazit ću se s njima koliko ću moći jer sam shvatila da imam što dati. Našla sam se s tom mamom i rekla mi je da ni s kim nije mogla otvoreno govoriti o svemu što se dogodilo. A toliko je važno pričati, oslobađajuće je. Želim nastaviti ovaj projekt i ako netko želi podijeliti svoju priču, može mi se javiti na odlucna.decisive@gmail.com
Story: Što ste naučili od sugovornika?
Uočila sam fantastičnu stvar - 97% ljudi s kojima sam razgovarala zapravo se ne želi ubiti. Ljudi se nađu u nekoj situaciji, stanju, nešto im se dogodi i ne znaju izići iz toga. Želiš promjenu, a ne znaš kako je napraviti ili si pokušao puno toga pa nije išlo ili osjećaš da si zapeo... Moj je dojam da se ti ljudi uopće nisu htjeli ubiti, jednostavno nisu znali kako napraviti promjenu. To je golema razlika.
Story: Što ste naučili o sebi?
Sigurnija sam i mirnija. Uživam u poziciji u kojoj sam danas jer sam osvijestila što sam sve proživjela i kako sam izišla iz svega. Upoznala sam se, prihvatila i zavoljela. Prije uopće nisam imala samopouzdanje, a danas mogu biti realnija prema sebi.
Story: Hoće li izložba putovati po drugim gradovima ili inozemstvu?
Izložba će definitivno putovati, jako to želimo. Prvo je na redu okrugli stol na temu samoubojstva, a potom ćemo vidjeti što dalje. Izložba je edukativna i tekstovima sam pokušavala uputiti na opća problematična društvena mjesta. U razgovoru s protagonistima otkrila sam osjećaj srama, krivnje, stigme, neprihvaćanja, neuspješnosti... Ne možeš govoriti o samoubojstvu, a da se ne pitaš zašto se to nekome dogodilo. Živimo u jako nasilnom svijetu i ljudima se često nešto dogodi što ih potakne na samoubojstvo. Idemo vidjeti što možemo napraviti po tom pitanju.