Festival je na sebe preuzeo ozbiljan zadatak, a to je očuvanje sjećanja na holokaust, što mu je primarni cilj, ali i razvoj društva u cjelini, ne baveći se pritom kuloarima nego pozicionirajući se na društveno-kulturnoj sceni kao jedan od imperativa u ostvarivanju ciljeva. Koristimo kulturu i umjetnost kako bismo tematizirali ova važna pitanja, pritom vodeći računa da nikoga ne vrijeđamo, omalovažavamo, ali i s jasnim porukama o razvoju tolerantnijeg društva razvijajući dijalog koji u javnom diskursu izostaje ili je čak i neprimjeren”, opisuje glavne zadaće Festivala tolerancije njegova direktorica Nataša Popović. Festival, koji je ove godine održan 15. put, izrastao je iz Festivala židovskog filma koji je upravo Nataša osmislila i pokrenula, a kako bi ga realizirala, morala je dignuti kredit. Ubrzo je dobila podršku Oscarom nagrađenog producenta Branka Lustiga s kojim je blisko surađivala sve do njegove smrti u studenome 2019. godine. Otkriva što je od njega naučila, zašto je iznimno važna edukacija mladih, ali i vidi li u skoroj budućnosti društvo kojim vladaju potpuna tolerancija i prihvaćanje.
Story: Jeste li zadovoljni ovogodišnjim festivalom i odazivom?
Odaziv je bio odličan, programi su bili puni u uvjetima u kojima se svi nalazimo. Vidljivo je da su ljudi željni kulturnih sadržaja, odličnih filmova i koncerata. S obzirom na to da smo prošle godine ad hoc odlučili održati Festival tolerancije na jezeru Bundek, na otvorenom, ove je godine taj odabir potvrđen kao izvrsna ideja. Mislim da je i dodatni interes publike potaknut upravo time što su izvrsni filmovi, koncerti i izložbe bili potpuno besplatni za posjetitelje, što možemo zahvaliti donatorima i sponzorima te Gradu Zagrebu.
Story: Kada usporedite Hrvatsku danas i prije 15 godina, kada je festival osnovan, kakvo je stanje?
Živimo u iznimno izazovnim vremenima i teško je uopće dati procjenu kakvo je stanje društva. Čini mi se da ima dosta isključivih ljudi koji su jako glasni, posebice ako čitamo komentare na društvenim mrežama ili slušamo izjave predstavnika naroda, vladajućih ili, pak, javnih osoba. Međutim, čini mi se da je veći dio naših sugrađana, nas ‘običnih’ ljudi, i dalje empatičan i tolerantan, nije isključiv i opasan za urušavanje demokratskih vrijednosti društva te kršenje i urušavanje temeljnih ljudskih prava. Imali smo to priliku vidjeti nakon potresa koji su obilježili prošlu i ovu godinu, ljudi su se ujedinili, organizirali i pomagali onima u potrebi. To je bio pozitivan val koji je trebalo iskoristiti za nadogradnju i razvoj društva u cjelini. Nažalost, nije iskorišten, a ljudi su ostavljeni da se sami organiziraju i snalaze kako bi preživjeli. Nismo nacija koja izlazi na ulice, naučeni smo komentirati u užem krugu poznanika, ali ono što mi se čini da je jako važno jesu edukacija, transparentnost, dijalog i pozitivna afirmacija usmjerena prema malom čovjeku te poboljšanju životnih i svih drugih uvjeta.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Storyja koji je na kioscima od srijede, 14.srpnja 2021. godine.