WOODSTOCK: 50 godina slavlja parole o vođenju ljubavi umjesto rata

Glazba je bila bitna, ali nije zbog nje Woodstock postao jedno od ključnih događaja 20. stoljeća - i to u godini kada je čovjek zakoračio na Mjesec, u nebo se vinuli Concorde i Boeing 747, sljedbenici Charlesa Mansona masakrirali trudnu glumicu Sharon Tate i njezino društvo, prve informacije poslane su Arpanetom, pretečom današnjeg interneta, a Beatlesi održali svoj zadnji koncert na krovu poslovne zgrade u Londonu.
Woodstock je bio masovno okupljalište, dernek i šušur mladosti koja je otprilike znala što želi - mir, zabavu, dokolicu, uz malo droge - i što neće - rat, malograđanske regule i posao od devet do pet.
Glazba je bila mamac za publiku, ali pozornost media i široke javnosti privukli su hipiji, odnosno veseljaci koji su se valjali u blatu i kupali u obližnjim barama.

Premda tamo nisu viđeni Beatlesi, Rolling Stonesi, Led Zeppelini, Doorsi, Bob Dylan, čak ni Joni Mitchell koja je tri dana mira i glazbe ovjekovječila u neslužbenoj himni događaja i generacije - Woodstock je prerastao sam sebe i bio najveći festival tog doba.
Nekoć jedinstven cilj, oličen u paroli o vođenju ljubavi umjesto rata, danas se tumači poput urbanističkih zahvata u kvartove propalih industrijskih pogona. Hipiji su davno nestali sa scene, a ljudi koji imaju što reći više ne pišu pjesme nego algoritme. Duga kosa ulazi i izlazi iz mode, baš kao i traper, trapez, etno uzorci i obnažene grudi. Najlakše je biti cinik i reći da je sve to ionako samo rock’n’roll, no da je to doista tako, da u svemu tome nema nečeg “od birtije veće i pijače jače”, ne bismo danas, pola stoljeća nakon događanja hipi naroda, i dalje toliko razglabali o tome.
Peace, brothers and sisters!