Za Aleksandru Orlić fotografija je medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezinog djela iznimno izbalansirana s estetsko-umjetničkim doživljajem svake fotografije. Njezin crno-bijeli svijet dubokih sjena i svijetlih suncem okupanih prostora i volumena ne dokumentira samo urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških konteksta, već u njima traži dušu tih specifičnih mjesta – njihovu animu. Vodeći se Jungovom idejom arhetipova, sjenâ i snage podsvijesti te kako Rovinj i Zagreb sada zrcale naša unutarnja stanja nakon korone i potresa, Aleksandra Orlić stvara dvije nove serije fotografija, na tragu ideje o gradu „kao pojačala naših unutrašnjih stanja“. Bilježeći korakom šetača kako su se Rovinj i Zagreb promijenili nakon ovih kriznih situacija – Zagreb kao ratom ranjeni grad nakon potresa, a Rovinj u svojoj ogoljenoj i čistoj ljepoti oslobođenih vizura, bez horde turista radi korone – fotografkinja kroz tjeskobu i melankoliju praznih prostorâ traga za ljepotom, svjetlom i nadom – stoji u osvrtu Ive Körbler, kustosice izložbe 'Anima', Aleksandre Orlić, koju od 31.7. do 30.9. možete pogledati u Muzeju grada Rovinja.
„Koliko su se Zagreb i Rovinj promijenili nakon potresa i korone, a koliko su krizne situacije promijenile nas, izvukle iz dubine duše neke naše sjene, strahove, tjeskobe pa na kraju gradovi zapravo zrcale naša unutarnja stanja, samo su neka od pitanja na koje sam pokušala naći odgovor snimajući fotografije, tražeći u isto vrijeme utjehu i spas u ljepoti. Stoga i naslov „Anima“, posuđen od Carla Gustava Junga koji je prvi shvatio da u svima nama spavaju neka druga lica, neki drugi nataloženi osjećaji koje često potiskujemo i skrivamo, a koji izlaze na svjetlo dana baš u kriznim situacijama koje nas na kraju ipak mijenjaju. Dovode bliže samima sebi.
Naime, grad kao pojačalo naših unutarnjih stanja prvi sam put koristila u romanu „Dvije noći u Barceloni“ pišući fiktivnu priču o djevojci koja uništi stan, prekine s dečkom i pobjegne u meku španjolske zabave i grad koji doslovce nikada ne spava, kada sam htjela prikazati kako se slika grada mijenja kroz oči glavne junakinje te kako Barcelona zrcali njezino unutarnje stanje.
Dvije godine kasnije i sama sam se zatekla u naoko sličnoj, ali puno goroj situaciji jer Zagreb je, osim korone, 22. ožujka u 6.24 sata zadesio jak potres koji je razrušio, uzdrmao, pomaknuo naše domove, ali i naše psihe, svakodnevicu, slike koje znamo i volimo. Još se sjećam šoka kada sam u dnevnoj sobi zatekla srušene police, ogledala, na stotine knjiga na podu i kako se samo jedna knjiga zlokobnog naslova „Smrt dolazi sa suncem“ Irene Vrkljan odvojila i ušla mi u vidokrug. Zagreb je izgledao potpuno drugačije – tih, prazan, prašnjav, u skelama i povojima, ali i dalje tako lijep i moj. Kao da sam ušetala u neku metafizički De Chiricovu sliku, noir film ili Baretovu pjesmu „Put ka sreći“.
Slična situacija zatekla me i dva mjeseca kasnije u Rovinju koji je, srećom, bio pošteđen potresa, ali promijenio se zbog korone. Grad u kojem ste se doslovce morali probijati kroz stotine turista u lovu na njegove ljepote i gdje ste satima morali čekati da vam se prizor pred očima otkrije neokrznut nečijom sjenom odjednom je bio gotovo pust, a njegove kaldrme zablistale su kao srebrne ribe na suncu.
No kada bih malo bolje pogledala, ma koliko gradovi bili pusti, tihi, ranjeni i promijenjeni svuda oko nas su bili tragovi optimizma i života koji nestrpljivo čeka da ponovno stisnemo play. Jer i poštanski sandučići, grafiti i gradske lampe dobili su lica koja nam se smiješe i poručuju „Niste sami“, „Vidimo se sutra“… Ili da parafraziramo moju omiljenu Irenu Vrkljan – život dolazi sa suncem. Usprkos svemu“, kaže Aleksandra Orlić, glavna urednica časopisa Cosmopolitan.