Novi mediji i nove tehnologije… Ne znam kako je vama, ali ja - osoba koja se, eto, pomalo približava pedesetoj - sad već imam dojam da gubim nit u svemu tome. Donedavno sam se dosta dobro držala. Imam Fejs i pristojno sam aktivna na njemu, imam čak i račune na Twitteru i Instagramu, gdje sam nešto manje aktivna nego na Fejsu, ali kužim princip, serije i filmove uglavnom gledam preko streaming servisa kao što je Netflix, čak i ako jako napnem vijuge, mogu shvatiti (ne nužno i objasniti) neke stvari iz pozadine cijele te priče - digitalni marketing, algoritme itd. No kad gledam mlađu generaciju i kako se oni koriste svim time, tu se već pomalo gubim. Čak i kad je riječ o platformama i servisima koje inače koristim, primjerice YouTubea. A rijetko što me uspijeva baciti u lelek iz rubrike ajme-majko-kako-sam-stara kao bilo kakvo spominjanje Snapchata i TikToka. Ništa to meni nije jasno.
No ima jedna stvar koja mi je u cijeloj toj priči s novim tehnologijama ipak odmah prirasla srcu. Riječ je, naime, o podcastima. Podcasti su, za slučaj da ne pratite, audioemisije koje se snimaju kao digitalne datoteke te se daju na raspolaganje i preuzimanje korisnicima pametnih telefona da ih slušaju kao radioemisije, s tim da ih mogu slušati kad god to njima odgovara, a ne u doba kada bi se inače emitirale na radiju. A razlog iz kojeg mlađe generacije kolutaju očima kada kažem da od novih medija jako volim podcaste jest taj što to nepogrešivo definira moju dob. Ja sam, naime, iz generacije koja se još sjeća zanimljivih govornih radioemisija i koja ih je redovito slušala. Ja sam iz generacije koja je pratila “Zločestu djecu”, “Pičeke”, “Frigidnu utičnicu” s Radija 101, razne glazbene top-liste s komentarima na svim dostupnim domaćim i stranim radiostanicama, emisije o novim, demo-bendovima kao što je bio “Veliki vrisak” na Radiju Velika Gorica, iz generacije koja je djetinjstvo provela uz “Tonkicu Palonkicu Frrrr”, iz generacije koja je snimala glazbene albume na kasete iz emisije “Po vašem izboru” Miljenka Jelače. MENI FALI RADIO! Pogotovo onaj radio na kojem se pričaju jako zanimljive priče.
Kada sam prije desetak godina otkrila podcaste, to je za mene bio pravi preokret. Odjednom su mi šetnje gradom postale dulje i zanimljivije - sa svake bih se vratila s hrpom dojmova u glavi, s hrpom priča, nerijetko nasmijana, iako koji put uplakana. Prvi podcast za koji sam čula i za koji sam se zainteresirala bio je američki podcast “This American Life” autora i voditelja Ire Glassa, nastao iz radioemisije na američkom javnom radiju (NPR) gdje se svaki put odabire neka tema pa se onda o njoj pričaju razne priče, snimaju reportaže, razgovori, čak i nastupi glumaca i komičara. Teme se protežu od svakodnevice kao što su prekidi ljubavnih veza do velikih tema kao što su globalne ekonomske krize i ratovi. I danas pamtim neke od najupečatljivijih epizoda - primjerice, epizodu “Giant Pool of Money”, koja mi je ekonomsku krizu iz 2008. godine objasnila tako da sam je napokon shvatila, ali i tako da sam epizodu o njoj slušala kao neki napeti krimić. Bio je tu i onih “manjih”, ali vrlo emotivnih priča, kao što je jedna u kojoj je američki kolumnist Dan Savage pričao o smrti svoje majke, a zbog koje sam počela plakati u tramvaju dok su me drugi putnici gledali u čudu.
Nakon podcasta “This American Life” otkrila sam još mnoge - primjerice, podcast u kojem se snimaju nastupi u američkoj manifestaciji “The Moth”, gdje ljudi izlaze na pozornicu i u 15 minuta moraju zanimljivo ispričati neki istinit događaj iz vlastitog života, ali bez ikakvih bilježaka i pripreme. Na “The Mothu” su nastupali ljudi svakojakih profila - od običnih posjetitelja te manifestacije koji su ubacili svoje ime u šešir da ih se izvuče kao pripovjedače pa sve do književnih legendi kao što je Salman Rushdie.
Osim “The Motha”, obožavala sam, pa i danas obožavam podcast “WTF with Marc Maron”, u kojem je američki komičar Marc Maron isprva u svojoj garaži intervjuirao svoje kolege komičare i ljude povezane s komedijom, a s vremenom je taj podcast narastao pa se danas može pohvaliti odrađenim intervjuima sa svim i svakim, uključujući bivšeg američkog predsjednika Barracka Obamu.
Među podcaste koje redovito slušam ubrojila bih i “Skeptoid”, podcast jednog američkog znanstvenika i zaljubljenika u znanost koji se bavi razotkrivanjem raznih pseudoznanstvenih teorija, fenomena i vjerovanja koja su proširena u javnosti, podcast časopisa New Yorker, u kojem se čitaju kratke priče (“New Yorker Fiction Podcast”), i “Radiolab”, podcast u kojem se na otkvačen način i s brojnim efektima objašnjavaju novosti iz znanosti i tehnologije. Naravno, ni ja nisam ostala imuna na megafenomen podcasta “Serial”, koji se bavi razlaganjem slučajeva stvarnih zločina, a vjerojatno je jedan od najpopularnijih podcasta na svijetu.
U Hrvatskoj fenomen podcasta nije toliko zaživio kao u Americi i drugdje u svijetu, vjerojatno zbog malog tržišta na kojemu je teško ili gotovo nemoguće zarađivati od toga. Podcaste, doduše, imaju najveće radiostanice, koje svoje najbolje emisije daju na raspolaganje - i to je super - ali malih, neovisnih podcasta koji bi poživjeli dulje od desetak epizoda, zapravo i nema tako puno. Svojedobno sam čak sudjelovala u stvaranju jednog, prvo kao gošća u podcastu Zlatana Mirkića Charlieja, bivšeg radijskog voditelja koji je prvo imao podcast “Kod Charlieja doma”, u kojem je ugošćivao neke njemu zanimljive osobe iz hrvatske javnosti te s tim doista simpatičnim podcastom odradio cijelu sezonu. Zajedno s Charliejem i još jednim kolegom zatim sam i snimala podcast “Serijatori” o televizijskim serijama, u kojima smo, obično s još jednim gostom, razgovarali o aktualnim i prošlim televizijskim serijama, i to je isto bilo zgodno, ali iz gore navedenih razloga nije baš potrajalo.
Šteta, jer podcast nije samo obična radijska emisija namijenjena slušanju na zahtjev putem pametnog telefona nego je i svojevrstan glas naroda. Svatko s nešto opreme i volje može pokušati doprijeti do slušatelja i ponuditi svoj jedinstveni uvid u neku temu, baš kao i na društvenim mrežama - što na “klasičnom” radiju nije moguće. Istina, na taj se način stvara i poprilična buka u mediju jer svoje mišljenje i priče onda mogu u eter puštati oni koji imaju štogod pametno kazati, ali i oni koji baš nemaju, pa ipak…
Iako su podcasti u Americi i u zapadnom svijetu popularni u svim segmentima publike, činjenica je da ih najviše slušaju oni stariji od trideset. Mlađa je publika u tom smislu više orijentirana na vizualne medije pa se mnogo više priklanja tzv. youtuberima, poznatim vlasnicima računa na Instagramu i slično. Ipak, ako volite audioknjige, ako vam nedostaju kvalitetne govorne radioemisije i ako biste rado iskušali nešto iz svijeta podcasta, evo nekoliko preporuka. Nije problem doći do njih. Kada se pretplatite na neki, nove epizode skidat će vam se automatski. Fora je, međutim, da u velikom broju slučajeva možete i pretraživati starije epizode pa slušati ono što je emitirano prije godinu ili više.
Zrinkinih top 5:
This American Life - Već sam ga spomenula kao svoj omiljeni podcast, a ujedno je i jedan od najpopularnijih u svijetu. Posebno preporučujem stare epizode “Giant Pool of Money” (o ekonomskoj krizi 2008.), “Return on the Scene of the Crime” (razne priče o povratku na mjesto gdje se dogodilo nešto važno u životu pripovjedača) i “What I’ve learned from Television” (naslov govori sam za sebe).
The Moth - I njega sam već spomenula - podcast sa zvučnim zapisima nastupa raznih osoba na pripovjedačkoj manifestaciji “The Moth”. Posebno preporučujem staru epizodu u kojoj Salman Rushdie priča o svojoj spisateljskoj blokadi. No ako vam se ne da slušati podcast, imate taj zapis i na YouTubeu, preporučujem ga i u tom slučaju.
Serial - Kad god se priča o podcastima, neizbježno je da će netko spomenuti “Serial”. Napravili su ga neki autori podcasta “This American Life”, a svaka se sezona bavi jednim stvarnim zločinom. Prva sezona je apsolutno nezaboravna i bavi se ubojstvom jedne djevojke iz Baltimorea.
WTF with Marc Maron - Posebno zanimljiv podcast za ljubitelje komedije, ali i za ljubitelje pametnih, ali neformalnih intervjua. Marc Maron razgovarao je s mnoštvom poznatih ličnosti, uključujući neke svoje bliske prijatelje iz svijeta komedije. Ti intervjui, kada razgovara s osobama s kojima je blizak, možda su i najbolji jer se u njima mnogo toga otkriva, iako Marc zapravo ni inače nije škrt u otkrivanju osobnih detalja iz svojeg života, pa se pripremite na to da će u uvodima u svoje emisije često govoriti o svojim vezama, prekidima, dijetama, borbi s ovisnošću i slično. Posebno preporučujem epizodu u kojoj je razgovarao s pokojnim Robinom Williamsom, FANTASTIČNU epizodu u kojoj je intervjuirao 90-godišnjeg Mela Brooksa, a sjajna je i stara epizoda u kojoj je razgovarao s Natashom Leggiero.
New Yorker Fiction podcast - Podcast je u kojem poznati pisci čitaju priče nekoga drugog poznatog pisca. Najčešće je riječ o pričama koje su u nekom trenutku bile objavljene u časopisu New Yorker, ali ima i odstupanja od tog pravila. Posebno preporučujem epizodu u kojoj američka spisateljica čita priču “Axis” Alice Munro.
No da vas ne bih previše usmjeravala, jednostavno potražite podcaste s temom koja vas zanima. Ima ih svakojakih - govornih, glazbenih, o povijesti, o umjetnosti, o znanosti, o glupiranju, a postoje i IGRANI podcasti, kao što je bio “Homecoming”, prema kojemu je Julia Roberts producirala izvrsnu seriju. Znam da nije Snapchat, znam da nije vizualno kao u slučaju youtubera, ali odvojite nešto vremena i barem pri šetnji gradom otkrijte što vam sve novi mediji, osim pokazivanja, mogu i ispričati. Neće vam biti žao.