Okoktelu Martini, naslavnijem u brojnoj miksološkoj obitelji, napisane su mnoge knjige i novinski stupci. Svoju neprolaznu popularnost ovaj bistri eliksir, načinjen od gina i suhog vermoutha, a dekoriran najčešće maslinom ili spiralom korice limuna, duguje američkom visokom društvu koje ga je rado ispijalo. I hollywoodske zvijezde koje su ga uživale, kako na velikom platnu tako i privatno, dodale su mu auru glamura i svjetsku slavu. No Martini, za koji je H. L. Mencken rekao da je jedini američki izum savršen poput soneta, poput svih slavnih miksoloških kreacija ima maglovitu povijest, a legendi i priča o njegovom podrijetlu ima gotovo koliko i njegovih varijanti.
Prema najuvriježenijoj legendi, preteču Martinija osmislio je otac suvremene miksologije Jerry Thomas u San Franciscu oko 1850. godine u vrijeme zlatne groznice. Naime, jedan je rudar otkrio zlato te je slavnom barmenu darovao grumen kako bi kreirao posebnu mješavinu. Kako je rudar bio na putu za grad Martinez, koktel je navodno tako dobio ime. Druga priča kaže da je Martini osmislio barmen Julio Richelieu upravo u gradu Martinez 1870. godine, a recept je sadržavao slatki Old Tom Gin i slatki vermouth umjesto suhog, bitters i maslinu. Taj je recept objavljen i u Thomasovoj slavnoj knjizi „The Bartender’s Guide“ 1887. godine. Najizvjesnije podrijetlo imena ovog koktela jest priča da ga je dobio po talijanskom proizvođaču Martini & Rossi koji je 1871. proizvodio slatki vermouth, i to kada je jednom jedan gost naručio mješavinu gina i Martinijevog vermoutha.
U knjizi „The World’s Drinks and How to Mix Them“ iz 1907. godine nalazi se recept za Martini Dry (suhi Martini), vrlo sličan današnjem, koji je osmislio jedan losangeleski barmen pomiješavši gin i suhi francuski vermouth, dodavši dva uštrcka bittersa i posluživši ga s koricom limuna i maslinom.
Postoji i teorija da je barmen Martini di Arma di Taggia u Knickerbocker Hotelu u New Yorku 1911. godine kreirao Martini sličnog sastava za prvog američkog milijardera Johna D. Rockefellera. Koktel je uskoro postao omiljenim pićem na Wall Strettu gdje su poslovni ljudi često prakticirali tzv. Three Martini lunch, tj. ispijali su po tri Martinija odjednom. Paradoksalno, prohibicija je pogodovala njegovoj popularnosti jer se u to vrijeme upravo gin najviše kriomice destilirao.
S vremenom se omjer gina i vermoutha promijenio u korist gina, a njegovo su ispijanje popularizirali i hollywoodski velikani te ostale slavne ličnosti. Voljeli su ga Ernest Hemingway, Marlene Dietrich, David Niven, Humphrey Bogart, Clark Gable, Frank Sinatra, a američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt svuda je putovao s vlastitim koktel-setom.
Najveću slavu Martini duguje fiktivnom tajnom agentu Jamesu Bondu. U prvom romanu Iana Fleminga „Casino Royale“ specificiran je recept za tzv. Vesper Martini, nazvan prema djevojci u koju se Bond zaljubio. Već drugi roman „Live and Let Die“ preferenciju daje Votka Martiniju što je trend koji se nastavio i s prvim filmom o Bondu iz 1962. „Dr. No“. To je bilo vrijeme kada raste popularnost votke na štetu gina, ali srećom, aromatični se gin u posljednjih dvadesetak godina ponovo vratio na velika vrata.
Martini se, prema specifikaciji Međunarodnog udruženja barmena (IBA), radi od 6 mjerica gina i jedne mjerice suhog vermoutha koji je preporučljivo potrošiti mjesec dana od otvaranja. Sastojci se uliju u barsku čašu napunjenu ledom te miješaju barskom žlicom dok se piće jako ne rashladi. Potom se lijeva u rashlađenu koktel ili Martini čašu. Ponekad se može ispijati i s ledom poslužen u niskoj širokoj čaši (Old fashioned čaša). Koktel se ukrašava najčešće zelenom maslinom koja je punjena paprikom ili spiralom korice limuna iz koje se na površinu pića može uštrcnuti malo eteričnog ulja kako bi se ublažila gorčina gina. Ako se dekorira s maslinom, onda se stavlja ili jedna ili tri.
Martini se u pravilu, kao i sve bistre mješavine, ne bi smio mućkati jer, prema stručnjacima, komadići leda koji se tada odlome pretjerano razvodnjuju gin. Zašto James Bond voli ispijati mućkani Martini teško je reći. Prema nekima smatra se da takav način pripreme datira iz vremena kada je Bond još ispijao Votku Martini, a kako je votka destilirana od krumpira sadržavala ulje, to je bio način da se bolje rasprši u piću, što je Bond kao veliki miksološki znalac vjerojatno znao. Zanimljivo je i da slavna knjiga „The Savoy Cocktail Book“ iz 1930. godine navodi mućkanje kao način pripreme Martinija koji se u tom slučaju naziva Bradford.
Omjer gina i votke, iako je u receptima točno specificiran, može varirati ovisno o individualnim preferencijama. Tako se koktel može raditi samo od gina, a suhim vermouthom čaše se samo isperu. Neki preferiraju masline namakane u suhom vermouthu ili raspršen po površini hladnog gina, a neki ga uopće ne koriste, poput Winstona Churchilla koji je simpatično rekao da svoj Martini preferira tako što bocu vermoutha samo gleda dok ispija gin. Unatoč tome što se radi i s votkom, klasična verzija s ginom je jedina koju priznaju puristi.
Varijante su brojne pa postiji Dirty Martini (piću se dodaje malo salamure iz staklenke maslina), zatim 50:50 (jednak omjer gina i suhog vermoutha), a jako suhi Martini, dakle s malom količinom vermoutha i dekoriran koktel lukom naziva se Gibson. Danas se nazivima brojnih koktela često dodaje nastavak -tini, ali u takva pića nemaju nikakvu poveznicu s originalnim pićem.
Kako bilo, Martini je koktel za ozbiljne igrače, ljude koji dobro podnose alkohol i koji ga prije svega vole. Ovo piće traži iskusno nepce, ali kada se jednom zavoli, zauvijek ostaje omiljenim pratiteljem cocktail houra. Važno je posjedovati vještinu pijenja i piti s ukusom.
Napisao: Ante Carić Fotografije: Profimedia