U samo nekoliko dana na društvenim mrežama dogodilo se nešto što se rijetko viđa i još rjeđe planira. Bez strategije, bez produkcije i bez ikakve kampanje, kratki video zapisi snimani iz radne sobe u Rijeci dosegnuli su više od 12.5 milijuna pregleda i okupili publiku koja se ne ponaša kao publika, nego kao zajednica. U tim videima nema savjeta, nema 'koraka', nema obećanja. Govori se o životu, onakvom kakav jest. O bolesti. O posvojenju. O razvodu. O majčinstvu. O strahovima, umoru i malim trenucima koje svi prepoznajemo, ali ih rijetko izgovaramo naglas.
Iza svega stoji Barbara Udovičić, 51-godišnja Riječanka, profesorica psihologije i magistra ekonomije, dugogodišnja novinarka i urednica. Iako ima znanje, iskustvo i reference koje bi joj omogućile nastup s pozicije autoriteta, Barbara bira potpuno suprotan put. Na njezinim društvenim mrežama nema podučavanja, nema dijeljenja recepata za bolji život i nema poruka o 'radu na sebi'. Ne nudi rješenja. Ne dijeli savjete. Ne gradi osobni brend. Umjesto toga, govori o vlastitim iskustvima, bez ambicije da ih pretvori u univerzalnu istinu.
'Sve što trenutačno dijelim na društvenim mrežama proizlazi isključivo iz mog osobnog iskustva. Ne iz potrebe da nekoga učim, savjetujem ili vodim, nego iz želje da govorim iskreno o stvarima koje su se meni dogodile, onako kako sam ih ja doživjela. O bolesti, o majčinstvu, o razvodu, o posvojenju, o svakodnevnim situacijama koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Ne nudim rješenja jer ih često ni sama nemam. I ne mislim da ih uvijek trebamo imati. Čini mi se da smo postali umorni od stalnih savjeta, uputa i ideje da se moramo neprestano popravljati. Ono što ja mogu ponuditi je prostor u kojem nitko nema obavezu biti bolja verzija sebe, nego samo biti čovjek. Ako se netko u tim pričama prepozna, osjeti manje sam ili barem na trenutak osjeti olakšanje, meni je to sasvim dovoljno. Sve ostalo, uključujući brojke i preglede, doživljavam kao nešto što se dogodilo usput', ističe Barbara.
U vremenu u kojem se povjerenje često pokušava osvojiti glasnoćom i sigurnim tvrdnjama, Barbara osvaja upravo suprotnim pristupom: tišim, nesigurnijim i ljudskijim. Ne postavlja se iznad publike, ne nudi se kao autoritet i ne pokušava nikoga 'popraviti'.
Mama. Novinarka. Psihologinja. I vlasnica trinaestogodišnje buldožice, kojoj, kako sama kaže, duguje strpljenje, humor i gotovo sve važne lekcije o prihvaćanju. Sve te uloge pojavljuju se u njezinim videima, ali nijedna nije istaknuta kao etiketa ili alat za građenje imidža.
Možda je upravo zato njezin sadržaj otvorio nešto novo na domaćoj digitalnoj sceni, a to je prostor koji ne pripada ni influencerima ni coachingu, nego osobnom iskustvu. Prostor u kojem publika nema zadatak biti bolja verzija sebe, nego samo biti prisutna.
Bez kampanje, bez strategije i bez plana, u svega nekoliko dana nastala je zajednica oko sadržaja koji ne obećava promjenu, nego nudi prepoznavanje. A to je, u svijetu hiperprodukcije i stalnih savjeta, postalo rjeđe nego ikad. Kad prestanemo nuditi odgovore, ljudi se počnu prepoznavati.