Kako razlikovati agresivnost koja je opasna i koja zahtijeva razgovor i intervenciju od dječačke zaigranosti i aktivnosti koja se vanjskom promatraču može činiti kao agresija?
Znate li čega se pod velikim odmorom danas igrao vaš sin? Vjerojatno (i točno) pretpostavljate da se igrao lopova i policajaca ili Batmana ili rata ili već neke slične igre u kojoj se ubija, puca, pobjeđuje… Ako se neke djevojčice pod odmorom igraju, primjerice kuće, vjerojatno će se naći četiri dječaka koja će upasti i orobiti ih. Takve igre su možda uznemirujuće, ali nipošto nisu neobične. One su, kada je o odrastanju dječaka riječ, pravilo. No, ako se tijekom tih igara netko ozlijedi, dječak će upasti u nevolje i vjerojatno biti proglašen agresivnim. No, je li uistinu riječ o agresivnosti? I ima li razloga za paniku?
Prema rječničkoj definiciji agresivnost su namjerni napadi ili neprijateljsko, napadačko ponašanje uzrokovano frustracijom. U stvarnom životu primjeri dječačke agresije mogu biti tučnjave, vrijeđanje i guranje koje završava ozljedom. Agresija je dio ljudskog ponašanja. Sva ljudska bića imaju sposobnost zaštititi se i napadati druge kada se nađu u opasnosti. Ponekad dječaci postaju agresivni jer su jednostavno ljutiti i ne uspijevaju pronaći drugi način izražavanja svojih osjećaja. A neki se mogu agresivno ponašati, dok u stvari uopće nisu agresivni. Dječaci se često igraju agresivnih igara. Problem nastaje samo ako igra izmakne kontroli.