Kada pomislite na svoje djetinjstvo, prvo što vam najvjerojatnije padne na pamet nije jeste li imali ovu ili onu igračku, već kako ste se osjećali. Najupečatljivija sjećanja iz djetinjstva povezana su s time jesmo li se osjećali sigurno, voljeno, shvaćeno i prihvaćeno. Svakodnevne interakcije, emocionalna dostupnost u teškim trenucima i vrijednosti koje se djeci svakodnevno pokazuju, poput ljubaznosti i iskrenosti, duboko oblikuju njihovo samopoštovanje i odnose, ostavljajući trajne dojmove čak i nakon prvih godina formiranja njihove osobnosti.
Kako djeca odrastaju u odrasle osobe, njihova sjećanja iz djetinjstva prestaju biti usredotočena na igračke ili savršene roditeljske trenutke. Umjesto toga, sjećaju se kako su se osjećali sigurno, voljeno, shvaćeno ili saslušano od svojih roditelja. Ta emocionalna sjećanja suptilno utječu na njihovo samopoštovanje, odnose i principe daleko izvan njihovih ranih godina.
Evo čega se djeca obično najviše sjećaju o svojim roditeljima kad odrastu.
1. Koliko je kuća bila sigurna, a ne koliko je bila velika
Djeca se rijetko sjećaju je li kuća bila velika i je li izgledala luksuzno. Ono što im ostaje u sjećanju jest jesu li se osjećali sigurno u tom domu. Sjećaju se je li im bilo dopušteno govoriti, plakati bez straha ili griješiti bez osuđivanja. Dom prožet sigurnošću stvara trajan osjećaj ugode koji djeca nastavljaju priželjkivati kako odrastaju.
2. Jesu li im roditelji obraćali pažnju
Djeca se sjećaju trenutaka kada su osjećala da ih roditelji stvarno mogu vidjeti i čuti ili kada su se osjećala kao da su "nevidljiva". Sjećaju se vremena kada ih roditelji nisu pažljivo slušali, kao i kada su cijenili njihove ideje - to je ono što na njih zaista ostavlja trag. Čak i kada odrasli nemaju neke odgovore, njihova spremnost da slušaju je ono što je važno.
Kao odrasli, djeca se sjećaju ovih prilika kao dokaza da su njihove emocije bile značajne i poštovane.
3. Kako su roditelji reagirali na pogreške
Djeca se ne sjećaju savršenstva; sjećaju se reakcija. Sjećaju se jesu li pogreške dočekane sa strpljenjem ili frustracijom. Roditelji koji nježno rješavaju pogreške i pružaju podršku pokazuju djeci da je neuspjeh prirodan dio učenja. Ta sjećanja često utječu na to kako se djeca ponašaju u takvim situacijama kada odrastu.
4. Kvalitetno vrijeme zajedno , a ne kaotične obveze
Djeca se možda ne sjećaju koliko su im roditelji bili zauzeti na poslu. Sjećaju se vremena i trenutaka provedenih zajedno, zajedničkih obroka, priča za laku noć ili malih običaja. Kratki, značajni trenuci učinili su da se djeca osjećaju važno. Ti obični rituali kasnije u životu pretvaraju se u dragocjene uspomene.
5. Emocionalna dostupnost u teškim situacijama
Kada se djeca suoče s bolešću, akademskim pritiskom ili osjećajima tuge, sjećaju se onih koji su bili emocionalno prisutni. Umirujuće riječi, ohrabrenje ili jednostavna prisutnost poticali su osjećaj sigurnosti. Takva iskustva pokazuju djeci da nisu sami u tim situacijama.
6. Načini na koje se ljubav izražavala svaki dan
Djeca se sjećaju pokazivanja naklonosti kroz djela, zagrljaje, podršku i nježne primjedbe. Više cijene komplimente nego prijekore, a naklonost više nego pravila. Ovi svakodnevni izrazi ljubavi utječu na to kako djeca doživljavaju odnose u odrasloj dobi.
7. Principi koji se primjenjuju, a ne uče
Djeca pamte što su njihovi roditelji radili, a ne što su govorili. Ljubaznost, iskrenost, strpljenje i poštovanje, kada se žive svakodnevno, ostavljaju trajan dojam. Ove vrijednosti često vode dječje izbore dugo nakon što odrastu, piše Yumama.