Mobitel nam je gotovo uvijek nadohvat ruke. Posežemo za njim dok čekamo red, pijemo kavu, putujemo tramvajem, ali i u trenucima koje smo nekada jednostavno provodili razgovarajući ili dosađujući se. Djeca, naravno, vrlo brzo usvajaju iste navike. Ekran je najlakši odgovor na dosadu, a sadržaja na njemu nikada ne nedostaje. Upravo zato sve zanimljivijima postaju knjige koje od djece traže nešto potpuno suprotno od pasivnog gledanja - da zastanu, promotre, pitaju, odgovore, smisle nešto svoje i, možda najvažnije, uključe u cijelu priču osobu koja sjedi pokraj njih. Da se razvijaju.
Takve su, svaka na svoj način, Igramo se brojevima Željke Mezić i Kotormotač Zvonimira Baloga, koji je ilustrirao Tomislav Torjanac. Jedna djecu uvodi u svijet brojeva, logike i vizualnih zagonetki, dok druga otvara prostor za jezičnu igru, humor i gotovo neograničenu maštu. Ono što ih povezuje jest činjenica da ni jedna ne završava posljednjom pročitanom rečenicom. Upravo tada počinje razgovor. A prije razgovora nabavite knjige, ako ih kupite obje narudžbom ovdje, a još ćete i uštedjeti.
Slikovnica koja stalno nešto pita
Igramo se brojevima već podnaslovom Zadaci i zagonetke za male radoznalce jasno daje do znanja da se od malih čitatelja očekuje aktivno sudjelovanje. Knjigu je napisala i ilustrirala Željka Mezić, a stranice su ispunjene šarenim prizorima u kojima djeca broje, uspoređuju, traže, povezuju i zaključuju.
Pitanja pritom nisu svedena samo na jednostavno prebrojavanje. Na jednoj stranici treba otkriti tko je ulovio više riba i koliko ih se nije uhvatilo na udicu, na drugoj pronaći plodove koji su zalutali na stabla jabuka, a zatim pomoći medi pronaći put do mame krećući se isključivo po ledenim santama u obliku trokuta.
Kako knjiga odmiče, zadaci postaju raznovrsniji. Djeca nastavljaju nizove, traže jednake leptire, uspoređuju količine, razvrstavaju čarape, povezuju rezultate jednostavnih matematičkih operacija s robotima te prate put gusara do škrinje s blagom.
I upravo tu roditelj lako prestaje biti samo osoba koja čita pitanje naglas. Može pitati dijete kako je došlo do odgovora, zašto misli da neki predmet ne pripada slici ili postoji li još neki način da riješi zadatak. Jednostavno pitanje 'koliko ih vidiš?' tako se vrlo lako pretvara u nekoliko minuta razgovora. Na svakoj je stranici nekoliko pitanja, no roditelj ih može, ne osnovi ilustracija, izmisliti bezbroj. Ne samo o brojevima već i o geometrijskim oblicima, bojama, pojavama. Knjiga je prilagođena zadnjim godinama vrtića, a dobro je došla i u nižim razredima osnovne škole pogotovo ako se pokaže da dijete matematiku ne prihvaća kako se od njega očekuje i kako je polako počne otkrivati kroz igru.
A što je uopće kotormotač?
Kotormotač ide u sasvim drugom smjeru. Tekst potpisuje Zvonimir Balog, a ilustracije Tomislav Torjanac, i već prvo pitanje - 'Što je bolje imati: motorkotač ili kotormotač?', uvodi čitatelja u Balogov svijet jezične igre i apsurda.
Motorkotač, objašnjava pripovjedač, može voziti cestom i troši benzin. Kotormotač je, srećom, mnogo praktičniji. Može ići 'grbavo', preko oranice, na stablo, pa čak i iz sobe u kuhinju. Za njega ne treba posebna dozvola, mogu ga voziti djeca, ne treba mu ni ulje ni benzin, nego 'cipele i japanke', a može funkcionirati čak i bez njih.
Čak i kada mu nedostaju dijelovi - pa i kotači - kotormotač nekako nastavlja voziti. Važno je tek da ima blatobran, prašinobran, blatoder, prašinobac, sirenu i barem jednu Irenu.
To je ona vrsta dječje logike u kojoj ništa ne mora biti moguće da bi imalo savršenog smisla. I baš zato slikovnica gotovo automatski izaziva nova pitanja. Kako bi izgledao naš kotormotač? Čime bi se pokretao? Može li letjeti? Kako bismo ga nazvali? Koje bismo još potpuno izmišljene dijelove na njega mogli staviti?
Na poleđini knjige Kotormotač opisan je kao oda jednostavnim igrama na otvorenom i podsjetnik da maštu potiče skromnost, a ne izobilje. Ta se ideja posebno dobro uklapa u današnji trenutak, u kojem djeci gotovo nikada ne nedostaje gotovog sadržaja, ali im možda upravo zato povremeno nedostaje prostora da ga sama izmisle.
Knjige koje traže društvo
Jedna od ovih knjiga dijete poziva da pronađe točan odgovor, druga mu daje dopuštenje da izmisli odgovor koji u stvarnom svijetu uopće ne postoji. Upravo su zato dobar par.
Igramo se brojevima razvija opažanje, logičko povezivanje i rješavanje problema kroz ilustrirane situacije, dok Kotormotač podsjeća da riječ može biti igračka jednako kao automobilčić ili lutka. U oba slučaja odrasla osoba može se uključiti bez velikih priprema i bez potrebe da 'podučava'. Dovoljno je sjediti pokraj djeteta, zajedno gledati stranicu i postaviti još jedno pitanje.
Možda je upravo to njihova najveća vrijednost. Ne pokušavaju pobijediti mobitele time što će biti brže, glasnije ili stimulativnije od njih. Nude nešto što ekran teško može zamijeniti: pogled prema osobi pokraj nas, zajedničko smijanje nekoj besmislici, raspravu oko odgovora i onu jednostavnu dječju rečenicu - 'čekaj, imam još jednu ideju'.