Shinnai Visser, influencerica poznata po otvorenom i holističkom pristupu roditeljstvu, privukla je pažnju šire javnosti svojom praksom produženog dojenja i načinom na koji njeguje emocionalnu povezanost s djecom.
Na Instagramu, gdje se predstavlja kao @mindful_mamma_za, 34-godišnjakinja dijeli intiman uvid u svoj život - od kućnog poroda s obje svoje kćeri, preko školovanja kod kuće, do dojenja koje prelazi dojenačku dob. Dok mnogi pratitelji hvale njezinu iskrenost, neki kritiziraju njezin izbor da i dalje doji četverogodišnju djevojčicu.
“Čula sam komentare koji sugeriraju da je to neprimjereno, nezdravo ili da stvara preveliku ovisnost. Neki pretpostavljaju da je to zbog mojih potreba, a ne mog djeteta, što nije daleko od istine,” izjavila je Visser ekskluzivno za PEOPLE. “Ako ste ikada dojili, znate da ovo ne radim zbog sebe.”
Prema njezinim riječima, odluka o produženom dojenju duboko je utemeljena na istraživanjima koja su dovela u pitanje ono što je smatrala “normalnim u zapadnoj kulturi”. Njezin pogled se promijenio kada je saznala više o pristupu dojenju u različitim kulturama.
Produženo dojenje biološki nije čudno, prirodna dob prestanka je između 2,5 i 7 godina
“Kada sam saznala da su ljudi kroz povijest dojili znatno duže nego što to radimo danas, shvatila sam da produženo dojenje nije neuobičajeno. Biološki nije čudno, samo je kulturno nepoznato,” ističe Visser.
To razumijevanje oblikovalo je njezin svakodnevni život s dojenjem, koji se razlikuje kod njezine dvije kćeri. S četverogodišnjakinjom, iskustvo je u potpunosti vođeno djetetom.
“Ponekad doji jednom dnevno, a ponekad nekoliko dana ne traži dojenje,” kaže Visser, dodajući da je u ovom stadiju “vrlo minimalno i vrlo namjerno. Kratko je, mirno i vođeno od strane djeteta.”
Na svom Instagramu Visser je dodatno komentirala: “Zamislite koliko propagande je trebalo da nas uvjeri da je dojenje četverogodišnjaka pogrešno. Ljudi su jedini sisavci od kojih se očekuje da prestanu dojiti prije potpune emocionalne i neurološke zrelosti. Antropološka istraživanja pokazuju da je prirodna dob prestanka dojenja između 2,5 i 7 godina. U mnogim kulturama dojenje u ranom djetinjstvu je normalno, očekivano i podržano.
Ono što nije prirodno je pritisak da se žuri s neovisnošću. Da se odvojimo od djece. Da ignoriramo biologiju u korist produktivnosti.”
S dvadesetomjesečnom kćeri, ritam je potpuno drugačiji. “Dojenje se odvija bezbroj puta tijekom dana, iskreno, ne bih mogla ni brojati, a još uvijek doji nekoliko puta noću,” dijeli Visser.
Za nju je ta učestalost očekivana. “To je razvojno normalno za ovu dob i često služi kao utjeha i podrška kroz nicanje zubića, rast i velike razvojne skokove.”
Dojenje pomažu u emocionalnoj regulaciji četverogodišnjaka
Osim hranjenja, Visser naglašava da dojenje u ovoj fazi ima ključnu ulogu u emocionalnom razvoju.
“U ovoj dobi dojenje je manje o prehrani, a više o zajedničkoj regulaciji,” objašnjava za stariju kćer. “Četverogodišnjak još uvijek razvija emocionalnu regulaciju i kontrolu impulsa. Dojenje nudi poznato, smirujuće iskustvo koje pomaže u regulaciji živčanog sustava.”
Visser opisuje dojenje kao trenutak povezanosti, a ne naviku. “To je trenutak tišine, povezanosti i sigurnosti. Tijelo djeteta se smiruje, disanje usporava, a emocije omekšavaju,” kaže, uspoređujući ga s ritualima utjehe kod odraslih. “To je alat za regulaciju odnosa, ne samo za hranjenje.”
Kada je riječ o koristima produženog dojenja, Visser ističe “bolju emocionalnu regulaciju i dubok osjećaj sigurnosti” kod četverogodišnjakinje. Također ističe snažnu ravnotežu između privrženosti i neovisnosti.
“Neovisnost najbolje raste iz sigurne privrženosti, a ne prisilne odvojenosti,” naglašava. Njezino je mišljenje da zadovoljenje emocionalnih potreba u ranom razdoblju omogućuje djeci da s vremenom postanu samopouzdanija. “Dojenje ne zamjenjuje neovisnost,” kaže. “Podržava je tako da osigurava da su emocionalne potrebe zadovoljene, a ne potisnute.”
S prestankom dojenja ne treba žuriti
Što se tiče trenutka prestanka dojenja, Visser svjesno ostavlja tu odluku otvorenom i kaže da će nastaviti dok god to bude “uzajamno ispravno” za nju i njezine kćeri.
“Moja odluka bit će vođena potrebama mog djeteta, mojom sposobnošću i našim odnosom,” objašnjava. Umjesto da postavlja strogi vremenski okvir, dopušta da se proces odvija prirodno. “Prestajanje s dojenjem ne treba požurivati da bi bilo zdravo,” kaže. “Moja četverogodišnjakinja prirodno prestaje dojiti sama, i čarobno je to promatrati.”
Visser također smatra da ne postoji univerzalni odgovor kada je riječ o završetku dojenja, već da to treba biti “individualni” izbor.
“Za neke obitelji je ranije, za druge kasnije,” objašnjava, dodajući da preferira “proces vođen djetetom, uz podršku roditeljskih granica i intuicije, a ne dobno ograničenje nametnuto društvenim očekivanjima.”
Unatoč kritici, majka dvoje djece ostaje sigurna u svoje odluke i potiče druge majke da učine isto.
“Obrazujte se, vjerujte svom tijelu i zapamtite da nikome ne dugujete objašnjenje za ono što funkcionira za vašu obitelj,” poručuje Visser. “Samopouzdanje dolazi iz razumijevanja da ne postoji jedini ‘ispravan’ način majčinstva – postoje samo informirani, namjerni izbori utemeljeni na ljubavi i poštovanju prema sebi i djetetu.”