Kad je Goranki Perc, dopredsjednici Udruge „Nismo same“ 2016. dijagnosticiran rak dojke, najteže joj je bilo, kaže, reći dijagnozu suprugu i roditeljima. U to vrijeme sin joj je imao osam godina i svim se snagama trudila biti pozitivna. Najteže je bilo navečer kad bi legla u krevet – baš svaku večer pitala se hoće li doživjeti da David završi osnovnu školu i hoće li ga vidjeti kako odrasta.
"Kad se razbolite, bolest ne utječe direktno samo na vas, već i na cijelu obitelj i bližnje. Svi su na neki način uključeni u liječenje i oporavak i ponekad je teško imati hrabro lice kad znate da svi pate. Oko mene su se svi trudili biti pozitivni i nisu pokazivali tugu. To je vrlo bitno, jer i okolina utječe na vaše ozdravljenje“, počinje svoju priču Goranka.
Za razliku od mnogih žena koje su se suočile s bolešću, Goranka je čitavo vrijeme imala i potporu poslodavca. Naime, anketa koju je provela Udruga "Nismo same“ pokazala je da oko 20% osoba tijekom liječenja ili nakon liječenja ostane bez posla, što ukazuje na sustavni problem diskriminacije. Udruga je 2020. godine održala prvu međunarodnu virtualnu konferenciju “Onkološki pacijenti: Imamo li pravo na rad?”, na kojoj su se stručnjaci složili da o problemu onkoloških pacijentica koje gube posao zbog liječenja treba bolje informirati javnost te inicirati izmjene zakona. Jer, teško je zamisliti kako se osjećaju osobe koje, dok se bore za život, brinu i o egzistencijalnim problemima. Statistika je neumoljiva i kad je privatni život u pitanju – na jednu ženu koja ostavi partnera, čak je sedam muškaraca koji ostavljaju ženu zbog bolesti.
"Kad sam doznala dijagnozu, osjećala sam se izgubljeno. U obitelji nisam imala nikoga s rakom dojke i nisam se imala kome obratiti za savjet. Nitko od mojih prijateljica nije imao sličnu situaciju pa, uistinu, nisam znala kako doći do informacija osim služeći se Internetom. No statistički podaci koje tamo nalazimo, ne znače ništa. Dapače, samo unose nemir. Dodatno, naišla sam na niz prepreka u našem zdravstvenom sustavu, a jedna od njih bila je da mi je otkazana operacija bez dodatnog pojašnjenja, što je uzrokovalo neopisiv stres. Imala sam veliku sreću da mi je poslodavac platio operaciju u privatnoj klinici. Cijelo to iskustvo me razljutilo i svjesna činjenice da sam jedna od rijetkih koja je imala takvog poslodavca, odlučila sam javno govoriti kako se druge žene ne bi našle u istoj situaciji. Nakon što sam čula intervju predsjednice Udruge "Nismo same" Ivane Kalogjere na radiju, svidjele su mi se njezine ideje i planovi. Javila sam joj se i pridružila radu Udruge. Ivanine ideje su inovativne i znala sam da kroz planirane projekte možemo pružiti konkretnu pomoć tisućama žena“, kaže Goranka.
Udruga "Nismo same“ mjesto je na kojem žene mogu pronaći mnoštvo korisnih informacija o liječenju, ali isto tako je i platforma na kojoj se povezuju, dijele iskustva i hrabre jedna drugu.
"Ono što je meni osobno nedostajalo su pozitivne priče žena koje su prošle kroz bolest, a na našem je portalu u posljednjih šest godina objavljeno je nekoliko stotina osobnih ispovijesti žena. Mnoge žene nam se javljaju i kažu da iz tih priča crpe snagu za borbu s bolešću. Drukčije je kad pričaš s nekim tko te potpuno razumije. Shvatiš da bolest nije kraj bez obzira na posljedice koje ostavlja“, kaže Goranka.
Osim projekta "Nisi sama – ideš s nama!“, po kojem je Udruga najprepoznatljivija u javnosti, a kojim je do sada osigurano više od 26.000 besplatnih vožnji taksijem na kemoterapiju i zračenje, Udruga provodi i mnoge druge projekte. Jedan od njih je "Nisi sama – educiraj se uz zdravu kavu s nama“, koji je u cijelosti financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda, a čiji je cilj prevencija i promocija zdravlja i zdravih navika te povećanje svijesti građana Hrvatske o važnosti prevencije.
"Nitko od nas ne želi čuti rečenicu da imamo rak i većina žena kad dobije dijagnozu teško se nosi sa situacijom. Nitko od nas ne zna što nas čeka i zapravo je teško u takvoj situaciji znati koja pitanja treba postaviti liječnicima. Upravo zato smo osmislile i prijavile EU projekt 'zdravih kava' kako bi omogućile novooboljelim ženama da u opuštenoj atmosferi liječnicima, psiholozima, socijalnim radnicima, i drugim stručnjacima, bez srama postave sva ona pitanja koja ih “muče” vezano uz dijagnozu i suživot s rakom a sve s ciljem informiranja i educiranja žena oboljelih od raka i članova njihovih obitelji, ali i šire zajednice“, pojašnjava Goranka.
U proteklih 17 mjeseci organizirali su 'zdrave kave' u 15 gradova diljem Hrvatske (u Sisku, Karlovcu, Vukovaru, Šibeniku, Zaboku, Ludbregu, Slavonskom Brodu, Koprivnici, Gospiću, Virovitici, Daruvaru, Osijeku, Glini, Oštarijama i Pakracu) na kojima je sudjelovalo više od 600 sudionika, od čega 56 liječnika.
"Mnoge žene nam kažu da su na jednoj 'zdravoj kavi' saznale puno više informacija nego u mnogobrojnim posjetima bolnicama i liječničkim ordinacijama. Smatram da je ovaj projekt pomogao ne samo oboljelim ženama već i liječnicima koji su sudjelovali. Dobile smo uvid u probleme na koje nailaze oboljele žene u svom liječenju u različitim krajevima Hrvatske, ali i izazove s kojima se u svakodnevnom radu susreću liječnici. 'Zdrave kave' doprinijele su boljem razumijevanju odnosa pacijenta i liječnika ali i otvorile nove teme koje će svakako biti temelj za osmišljavanje novih projekata“, kaže Goranka.
Mnoge žene, kad se suoče s rakom dojke, iz korijena mijenjaju svoj život i na neki način, nakon procesa liječenja, iz svega izađu hrabrije, s više samopouzdanja, odlučne da, malo za promjenu, sebe stave na prvo mjesto.
"Dijagnoza raka dojke i raka općenito ostavlja trag na fizičkoj ali i psihičkoj razini. Svi mi kad obolimo nekako preslagujemo u glavi što nas je dovelo do toga. Onkologica mi je rekla da ne upirem prstom u ništa, može biti puno razloga a moguće je da nije niti jedan od razloga o kojima razmišljam. Mislim da sve mi iz bolesti izlazimo hrabrije i snažnije jer smo prošle neke nove situacije koje nisu niti malo jednostavne. Osobno nisam drastično promijenila prehranu, ljude ili navike. Oko mene su ostali isti ljudi i zahvaljujući bolesti upoznala sam i neke nove, koji su donijeli puno radosti u moj život. Trudim se odvojiti više vremena za sebe i pokušavam se ne zamarati sa sitnicama“, kaže Goranka i napominje da danas više ne čeka lijep dan, više vremena ili savršene uvjete za druženje s obitelji i prijateljima. Za 50. rođendan otišla je na prekrasno putovanje sa svojim prijateljicama iz djetinjstva, svaki dan podsjeća sebe da ju čeka još puno prekrasnih stvari u životu, a realizirala je i veliku želju – da ode na Camino. Nakon borbe s rakom dojke prohodala je francusku rutu Puta svetog Jakova dugačku 800 kilometara.
"Odlazak na Put svetog Jakova bila mi je dugogodišnja želja. Uvijek sam mislila da imam vremena i da ću to jednom učiniti. Po završetku liječenja odlučila sam da nemam više što čekati i počela planirati putovanje. Uvijek kažem da je to jedan od najljepših poklona koji sam poklonila sebi. Na putovanje sam krenula sama, s namjerom da budem sama sa sobom i da se riješim negative. Moram priznati da u 30 dana koje sam provela hodajući, nisam imala niti jednu jedinu negativnu misao. Budila sam se rano ujutro jedva čekajući da vidim što me čeka taj dan. Vidjela sam 30 izlazaka sunca i sama pomisao na to i danas me ispunjava srećom. Upoznala sam stotine ljudi i vidjela tisuće osmijeha. Nije prošao dan da me netko nije zaustavio i pitao jesam li dobro i trebam li što. Shvatila sam koliko zanemarujemo jedni druge, zaboravili smo koliku moć imaju osmijesi i topla riječ. Naučila sam da prije nego što reagiram promislim i pitam se kako se osjeća osoba s kojom komuniciram. Našla sam i nove prijatelje s kojima sam još u kontaktu a s nekima se i posjećujem. U tih 30 dana naučila sam puno o sebi i o drugima“, prisjeća se Goranka uvjerena da će uskoro otići na još jedan Camino, ovog puta kroz Portugal.
Na pitanje što bi poručila ženama koje se u ovom trenutku suočavaju s rakom dojke, Goranka kaže: "Teško je dati univerzalni savjet nekome tko je suočen s dijagnozom raka. Svi smo mi drugačiji i drugačije prihvaćamo život i prepreke. Mogu govoriti iz osobnog iskustva i reći da je izuzetno važno biti okružen s ljudima koji su pozitivni. Da se vratim unazad, više bih inzistirala na odgovorima koje ponekad nisam dobivala od liječnika. Doktori su često u stisci s vremenom i često sam osjećala da moram požuriti van iz liječničke sobe jer iza mene čeka puno drugih žena. Sad postupam drugačije i važno mi je da liječnik zna sve moje tegobe kako bi mi mogao dati adekvatan savjet. Posljednjih sedam godina pitam svoje prijateljice kad su bile ne nekom od pregleda. Ponavljam svima da mi je redovita kontrola spasila život i olakšala liječenje jer sam stigla na vrijeme. Nitko ne može učiniti više za svoje zdravlje od nas samih!".
*Sadržaj nastao u suradnji s Udrugom Nismo same.