Vodeći lanac drogerija – dm, udruga P.I.N.K.-life i magazin Story i ovog listopada, već jubilarnu 5. godinu za redom organiziraju projekt kojim osvještavaju javnost o važnosti borbe protiv karcinoma dojki. Tim smo povodom razgovarali sa ženama koje su se borile s ovom bolešću, a svoje nam je iskustvo ispričala i Mirela Lovrić Ivandić koja se s rakom dojke borila u dva navrata, 2018. i 2021. godine.
Ispričala nam je da se prvi put razboljela s 38 godina.
‘Mislila sam to će se pomaknuti, no nije se micalo. Onda sam išla prvi put na ultrazvuk. Taman je bio sedmi mjesec i svugdje su iskakale obavijesti o pregledima i pomislila sam da to idem provjeriti. Na ultrazvuku se već vidjelo. Doktorica je bila vrlo stručna i ona me odmah uputila u sve. Nekako me smirila, valjda je taj ženski touch presudio da idem i na daljnje liječenje u bolnici u kojoj je ta doktorica radila. Na Rebru sam se liječila. Što se tiče doktora, svi su korektno ponijeli što je važno jer si u toj situaciji izgubljen’, ispričala je za Story.
Kaže da joj je najteže, nakon što je dobila dijagnozu, bilo to priopćiti svojoj obitelji i roditeljima.
‘Kako ću ja reći svojima, roditeljima, mužu i kćeri? Kako njima reći da imam rak, od toga se umire? Onda sam shvatila- ne. Kako svi govore: neću ja dopustiti bolesti da živi mene, nego ću ja živjeti bolest. Zato ne volim to plišano pitanje kako si. To se ne može objasniti. Svi mi to preživimo na neki svoj način. Okolina to možda puno teže doživljava nego ti sam. Jer ti se isto, naravno, isplačeš u nekom kutu, ali to je to, idemo dalje. Najteže mi je bilo pitanje kako ću drugima reći’, ispričala nam je.
'Došla sam i rekla sam da je nešto nađeno i da trebam ići na biopsiju. Moja majka je rekla da to nije ništa i da se ne brinem. Objasnila sam joj da me vjerojatno ne bi slali na biopsiju u tom slučaju pa je onda malo zastala. Na biopsiji mi je doktorica rekla da ću za tjedan dana znati kako ću se liječiti pa sam već tu znala da neće biti dobro. I stvarno, nakon tjedan dana je to samo potvrdila’, opisala je.
Mirela nam je otkrila da je liječenje trajalo otprilike godinu dana.
'To u prosjeku traje godinu dana, sve. Od prvog pregleda. Prvi je korak, naravno, otići liječniku. Ja sam išla kod doktora i naravno da sam ga slušala, ali i sama sam se informirala', govori.
Opisala nam je i tijek liječenja.
'Prvo je išla operacija, klasična mastektomija i onda se stavi proteza. Nakon oporavka smo krenuli s hormonskom terapijom da se zaustavi estrogen koji je divljao, a na kraju je išla kemoterapija. Ne znam što je najteže. Spreman si za sve. Otpast će ti kosa, znamo i živimo s tim. No, puno se pozornosti pridaje tom vanjskom faktoru, a ne unutarnjem stanju pojedinca’, smatra ona.
'Ovisi puno i o tome u kojoj životnoj dobi dobiješ rak jer nije isto meni primiti kemoterapiju i nekome od 60 ili 70 godina. Onkologinja mi je rekla da je sreća u nesreći što sam mlada i izdržat ću. Kad si mlađi, onda to tijelo nekako drugačije provari nego kad je tijelo starije pa neke stvari već i zaboravi. Sve te nuspojave su sasvim normalne', dodala je.
Tri godine kasnije bolest se vratila.
‘Nalazi su svi pokazivali nakon prvih kontrola da je sve to ok. Ja sam se osjećala dobro, no ja sam i drugi put napipala nešto. I onda sam išla nekoliko puta tu punkciju raditi i svaki put mi je pokazalo da je sve u redu, ali ja nisam osjećala da je to u redu. I onda mi je treći ili četvrti put pokazalo da je to opet to. I onda smo opet išli u daljnju razradu, što se tiče operativnog dijela, kemoterapije i zračenja’, ispričala je.
‘Drugi put kad sam kćeri rekla da će mama opet morati u bolnicu, rekla mi je: ne znam ja kako ćeš, ali ti ćeš to riješiti najbolje. To je bilo prošle godine u listopadu. Klinci su puno zreliji nego što mislimo. Tretiramo ih kao djecu, i oni i jesu djeca, trebamo im možda pomoći u ovim fizičkim i mehaničkim stvarima, ali su izbrušeni jako dobro što se tiče emocija, a mi se trošimo. Život te troši’, kaže Mirela.
Rak je pobijedila dva puta, a otkrila nam je da se sad vraća na posao i u rutinu te da ne strahuje od povratka bolesti.
'To je prošlo i sad se spremam vratiti na posao. U kolotečinu koja mi je draža. To je neka normala. Uvijek mislimo svaki dan je isti, moraš na posao, moraš, moraš, moraš.... A kad izađeš iz toga moraš, to je ono vrijeme za bolest. I onda je u neku ruku shvaćaš kao luksuz’, rekla je.
'Sad nakon ovog drugog puta- ničeg me nije strah. Da vam netko sad kaže sutra ćeš umrijeti? I što sad. Imaš pred sobom 24 sata za proživjeti život. Ne možeš nagurati sve u 24 sata, ne možeš se oprostiti, ali to je život’, zaključila je.