Trostruki osvajač medalje s Deaflimpijskih igara u Tokiju, hrvatski sportaš Nikola Zdrilić (20), otvoreno je progovorio o odrastanju s nagluhošću i izazovima s kojima se morao nositi u djetinjstvu odrastajući u Rijeci.
'Prije osnovne škole, oko pete ili šeste godine života, roditelji su primijetili da imam problema sa sluhom. Preporučili su nam da odemo na Rebro, gdje su mi ustanovili oštećenje sluha. Kao dijete sve vam je čudno, aparatići žuljaju, a tek kasnije počnete shvaćati što to zapravo znači', prisjetio se Zdrilić u podcastu Vox Medicus.
Podrška najmilijih bila mu je od velike pomoći u suočavanju s dijagnozom.
'Roditeljima je to bilo čudno jer u obitelji nitko prije nije imao genetsko oštećenje sluha. Brinuli su se za mene, pazili i tražili savjete kako mi najbolje pomoći. Mama je često išla na savjetovanja kako bi naučila kako pristupiti djetetu s takvim problemom', prisjeća se.
Školski dani zahtijevali su posebnu prilagodbu. U osnovnoj školi sjedio je u prvoj klupi kako bi lakše pratio nastavu.
'To je bio dogovor mojih roditelja i profesora. Profesorica je imala mikrofon u obliku olovke, a ja uređaj koji je izgledao poput ogrlice. U učionici je bila buka, ali taj sustav je hvatao samo njezin glas pa sam čuo profesora, dok druge zvukove gotovo nisam ni registrirao', objašnjava.
Prema liječničkim nalazima njegovo oštećenje sluha iznosi oko 75 decibela na oba uha i neće se pogoršavati.
'Ostaje isto. Jedino kada sam prehlađen ponekad slabije čujem', rekao je sportaš.
Prisjetio se i kad je došlo pravo suočavanje s problemom.
'Tek sam negdje u šestom razredu osjetio da imam problem. Djetinjstvo je zapravo bilo privikavanje na to. Cijelu osnovnu školu bio sam jedini u generaciji s takvim problemom', kazao je.
Odrastanje mu nije uvijek bilo lako. U vrijeme kada je počeo nositi slušne aparate, tehnologija je bila znatno drugačija nego danas.
'Bio sam zadirkivan jer su tada aparati bili puno veći nego danas. Veličina aparata ovisi o oštećenju sluha. Na početku sam nosio srednje aparate s malim baterijama koje su trajale tjedan do dva', objašnjava.
Danas je situacija potpuno drugačija. Nova generacija slušnih aparata značajno je unaprijedila njegovu svakodnevicu, ali i sportske rezultate.
'S novom tehnologijom aparatić mi je povezan s umetkom u kojem je ugrađen mikrofon. To mi je jako olakšalo komunikaciju i svakodnevni život', kaže Zdrilić.
Tijekom života promijenio je nekoliko slušnih aparata, a najnovija tehnologija donijela je veliku promjenu u njegovoj svakodnevici.
'Dosad sam promijenio tri aparata. Ovaj najnoviji ima aplikaciju na mobitelu pa mogu primati pozive, slušati glazbu, praktički kao da imam slušalice. Vodootporni su i gotovo se ne vide. Imaju bluetooth povezivanje, a preko aplikacije mogu birati različite programe i prilagoditi razinu buke ovisno o prostoru u kojem se nalazim', rekao je.
Dotaknuo se i svoje sportske karijere, naglašavajući da osobe s oštećenjem sluha često nailaze na nerazumijevanje.
'Ja sam normalna osoba, zdrava, Bogu hvala. Mi imamo samo oštećenje sluha. Često nas uspoređuju s paraolimpijcima, ali to je nešto drugo', ističe.
U svakodnevnom životu, međutim, postoje situacije koje su i dalje posebno izazovne.
'Najteže mi je u restoranu ili kafiću, u zatvorenom prostoru kada svira glazba u pozadini. Koncerti su također zahtjevni. Na kontrole idem svakih šest mjeseci, a i dalje redovito radim s logopedicom jer je sluh kao mišić, treba ga konstantno trenirati', istaknuo je.
Upravo je logopedica imala veliku ulogu u njegovom razvoju.
'Radim s njom od prvog razreda osnovne škole. Kao mali imao sam problema s izgovorom, a ona mi je jako pomogla. Izgradila je moje samopouzdanje i danas zahvaljujući tome mogu tečno govoriti. Sjećam se da je čak zaplakala kada sam uspio napraviti veliki napredak', prisjetio se uspješni sportaš.
Zdrilić objašnjava i što je takozvani 'slušni umor', s kojim se često susreću osobe s oštećenjem sluha.
'Najveći problem je kad moram čitati s usana. Ako netko govori iza mene ili, primjerice, kada u autu netko sjedi na stražnjem sjedalu. Čujem da netko govori, ali čujem samo šum i teško razumijem što se govori', kaže.
Unatoč svemu, upravo ga je taj izazov na neki način usmjerio prema sportu.
'Problem sa sluhom na neki način mi je pomogao da se više fokusiram na trening. To mi je postala prednost. Kad je kiša, kad grmi, ja to zapravo ni ne čujem pa sam potpuno koncentriran na ono što radim', dodaje.
Unatoč izazovima, Nikola kaže kako je s vremenom naučio na svoj račun gledati i s dozom humora.
'I danas se moje društvo i cura znaju smijati kad se našalim na svoj račun. Nekad kažem da nekoga nisam čuo pa se 'vadim' na to u nekim situacijama. Moja cura ima puno strpljenja za mene', iskreno je rekao.
Na kraju je dodao kako je najteže razdoblje ipak bilo djetinjstvo.
'Bilo je teško u mlađim danima, pogotovo u osnovnoj školi. Djeca znaju biti okrutna i bilo je zadirkivanja. Danas je to postalo dio mog identiteta i imidža. Želim inspirirati što više nagluhih ljudi da se ne boje i da izađu iz anksioznosti. Mladima želim poručiti: to ste vi, to vam može pomoći, a ne odmoći. To nije ništa strašno', poručuje.
Smatra i da je oštećenje sluha još uvijek tema o kojoj se premalo govori.
'I dalje je to pomalo tabu. Stvarno mislim da nikoga nije problem zamoliti da ponovi ono što je rekao. Nikad nisam mislio da sam drugačiji ili da sam izdvojen od drugih. Ovaj nedostatak pretvorio sam u svoju prednost. Nemojte se sramiti pitati nekoga da vam ponovi nešto', kaže.
Osim sporta, paralelno gradi i akademsku karijeru. Trenutno studira građevinu, što, priznaje, nije nimalo jednostavno uz sport.
'Uvijek sam volio čitati, obožavam povijest, nikad nisam imao problem s učenjem. Najveći izazov na fakultetu zapravo su mi izostanci zbog treninga i natjecanja, ali evo prvi semestar je uspješno gotov. Moj trener mi je uvijek govorio: nemoj biti samo sportaš, jer jedna ozljeda može završiti karijeru. Zato sam odlučio gurati i akademski put', kaže.
Priča Nikole Zdrilića još je jedan podsjetnik da prepreke često postaju snaga upravo onima koji ih odluče pretvoriti u motivaciju: bilo na sportskom terenu, u učionici ili u svakodnevnom životu.